U više od tri godine mandata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Denis Bećirović javnosti se obratio kroz svega nekoliko strogo kontrolisanih intervjua. U tim nastupima gotovo da nije bilo nepredviđenih pitanja, a još manje potpitanja. Sve je djelovalo unaprijed pripremljeno, svedeno na monologe puni opštih fraza, pozivanja na Ustav i ponavljanja narativa o ozbiljnom radu i državničkoj odgovornosti. Takav pristup, umjesto povjerenja, kod dijela javnosti je proizveo dodatna pitanja.
Kontrolisana komunikacija
Bećirovićevo obraćanje građanima uglavnom se svodi na objave na društvenim mrežama i unaprijed snimljene video-poruke, koje često djeluju kao čitanje teksta sa telepromptera. Kritička pitanja novinara rijetko dolaze na red, a ozbiljno propitivanje njegovog rada gotovo da ne postoji. Kada se pojavi kritika, ona se često predstavlja kao napad, iako su to u demokratskom društvu dvije potpuno različite stvari.
Odgovornost i distanca
Na funkciju je došao uz podršku Trojke i još nekoliko političkih subjekata, ali se tokom mandata često ponaša kao da s njima nema nikakve veze. Ipak, bez te političke podrške ne bi bilo ni njegove pozicije, kao što ni aktuelna vlast ne bi bila moguća bez njegove uloge. Zbog toga se odgovornost za stanje u državi ne može selektivno prihvatati niti ignorisati.
Pitanja koja se ne mogu preskočiti
Uprkos izbjegavanju direktnih suočavanja, postoji niz konkretnih pitanja na koja javnost zaslužuje odgovor.
1. Zašto je preglasao Željka Komšića i dao mandat Borjani Krišto, omogućivši formiranje Vijeća ministara bez jasnog programa rada?
2. Zašto je prešutio suspenziju Ustava, kojom je ponižen suverenitet države, a jedan narod doveden u neravnopravan položaj?
3. Zašto ne reaguje na loše rezultate Vijeća ministara koje je izabrano njegovom odlukom?
4. Zašto je ostao nijem kada su ključne institucije prepuštene političkim partnerima bez ikakvog otpora?
5. Zašto nije iskoristio autoritet da spriječi isplatu ogromnih sredstava iz državnog budžeta za sumnjive projekte?
Zavaravanje javnosti
6. Zašto šuti na očigledne blokade evropskog puta i blamažu sa otkazanim međunarodnim skupovima?
7. Šta se desilo sa najavljenim zakonom o gasu i zašto nikada nije došao pred Parlament?
8. Gdje je nestao „idealni budžet“ kojim su, prema najavama, trebali biti riješeni ključni problemi države?
9. Zašto se godinama nije bavio pitanjem ugovora države i vjerskih zajednica, a zatim odjednom najavio vanrednu sjednicu koja nikada nije održana?
10. Zašto stalno najavljuje inicijative za koje i sam zna da se ne mogu provesti u postojećem političkom okviru?
Prazna obećanja
11. Zašto u tri godine mandata nije otvorio nijedno ozbiljno pitanje sa susjednim državama, iako je to obećavao u kampanji?
12. Zašto je kasno reagovao na pitanje odlagališta nuklearnog otpada, i to tek nakon pritiska javnosti?
Trojka i odgovornost
13. Zašto je svojom pasivnošću omogućio susjedima da se bave unutrašnjim pitanjima Bosne i Hercegovine?
14. Zašto selektivno reaguje na miješanje Beograda i Zagreba u unutrašnje odnose u državi?
15. Zašto za vrijeme mandata nijednom nije posjetio Sandžak?
16. Zašto šuti na afere političkih partnera koji su ga doveli na vlast?
17. Osjeća li odgovornost zbog kadrova koje je Trojka postavila na važne funkcije?
18. Ako se distancira od tih struktura, zašto prihvata njihovu podršku?
19. Ako bude ponovo izabran, hoće li nastaviti da omogućava isti politički model koji je državu doveo u stanje stalne krize?
Na sva ova pitanja Bećirović bi mogao odgovoriti u jednom otvorenom pismu, bez fraza i samohvale. Dok se to ne desi, tišina ostaje njegov najglasniji odgovor.