Historija uporno pokazuje da države rijetko nestaju isključivo pod pritiskom vanjskih sila. Invazije, sankcije i međunarodni pritisci mogu oslabiti jednu zemlju, ali bez unutrašnje slabosti oni rijetko daju konačan rezultat. Presudan faktor gotovo uvijek dolazi iznutra, kroz domaće političke i društvene aktere koji su spremni staviti lične, stranačke ili tuđe interese ispred državnih i zajedničkih.
Takvi procesi nisu novi niti nepoznati. Oni se ponavljaju kroz stoljeća, samo u drugačijim oblicima i okolnostima.
Historijske lekcije koje se ponavljaju
Pad Rimskog carstva često se pojednostavljeno pripisuje varvarskim invazijama, ali stvarni uzroci bili su duboko ukorijenjeni u unutrašnjoj korupciji, političkim spletkama, borbama za vlast i gubitku osjećaja zajedničke odgovornosti. Vanjski udar bio je tek završni čin procesa koji je dugo trajao iznutra.
Kolonijalne sile su stoljećima gradile svoje imperije oslanjajući se upravo na domaće elite spremne na kolaboraciju. Od Indije, preko Afrike, pa sve do jugoistočne Azije, model je bio isti – bez unutrašnjih pomagača, kolonijalna vlast ne bi mogla funkcionisati.
Ni moderni primjeri nisu drugačiji. Raspad Čehoslovačke početkom devedesetih nije nametnut vojnom silom izvana, već je bio rezultat političkih odluka donesenih unutar same države. Čak i u savremenim sukobima, poput onog u Ukrajini, unutrašnje podjele i slabosti dodatno olakšavaju djelovanje vanjskih centara moći.
Bosna i Hercegovina u ogledalu historije
Bosna i Hercegovina danas pokazuje zabrinjavajuće sličnosti s ovim historijskim obrascima. Umjesto otvorenog vanjskog napada, država se suočava s procesom postepene unutrašnje erozije. Politička konstrukcija SNSD–HDZ–Trojka funkcioniše kao mehanizam koji ne ruši državu frontalno, nego je blokira, iscrpljuje i obesmišljava.
SNSD otvoreno negira državu i sistematski razgrađuje državne institucije, koristeći svaku krizu kao priliku za dodatno slabljenje zajedničkog sistema. HDZ institucionalne blokade i političke zastoje koristi za jačanje etničkih podjela i nametanje uskih političkih ciljeva. Trojka, pod parolama kompromisa, pragmatizma i „realne politike“, često legitimizira procese koji dugoročno idu na štetu funkcionalne i suverene Bosne i Hercegovine.
Tiha razgradnja umjesto otvorenog sukoba
Ono što ovu formulu čini posebno opasnom jeste njena prikrivenost. Razgradnja ne dolazi spektakularno, bez tenkova i sirena. Ona se uvlači tiho, kroz administrativne blokade, političku trgovinu, relativizaciju odgovornosti i sve dublju apatiju građana.
Država se ne ruši eksplozijom, nego iscrpljivanjem. Institucije se blokiraju do mjere besmisla, odluke se odgađaju, zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru, a građani gube povjerenje u bilo kakvu promjenu. Upravo u toj tišini leži najveća opasnost.
Čak i retorika o miru i stabilnosti često služi kao paravan. Naglašavanje da „niko ne želi sukob“ dok se istovremeno sistematski potkopavaju temelji države predstavlja klasičan primjer strategije dugog trajanja.
Kada prestaje formula razgradnje
Historija, međutim, nudi i drugu, ohrabrujuću lekciju. Nijedna formula destrukcije nije vječna. Države ne nestaju zato što su napadnute, nego zato što njihovi građani i politički akteri pristanu na slabost, kompromis bez granica i odricanje od odgovornosti.
Onog trenutka kada društvo prestane prihvatati normalizaciju blokada, kada se odbije unutrašnji pristanak na razgradnju i kada se jasno povuče linija između kompromisa i kapitulacije, svaki mehanizam destrukcije gubi snagu.
Bosna i Hercegovina se danas nalazi upravo na toj prekretnici. Pitanje više nije ko je spolja protiv nje, već koliko je unutar zemlje spremnosti da se kaže, dosta. Onog trenutka kada se to desi, svaka politička konstrukcija zasnovana na blokadi i iscrpljivanju prestat će funkcionisati.