Pojačane međunarodne aktivnosti Milorada Dodika, posebno njegovi učestali nastupi i sastanci u svjetskim centrima moći, predstavljaju ozbiljan alarm na koji Bosna i Hercegovina, prema riječima iskusnih diplomata, nema adekvatan institucionalni odgovor. Nekadašnji ambasador i dugogodišnji diplomata Mirza Hajrić ocijenio je u emisiji 7Plus da domaća diplomatija djeluje tromo, dezorijentisano i bez jasne strategije, dok se paralelno odvija intenzivno lobiranje koje ide direktno protiv interesa države.
Hajrić upozorava da se u javnosti često stvara pogrešna slika o stvarnom značaju Dodikovih putovanja, ali da suština problema nije u protokolu, već u porukama koje se tamo šalju i u činjenici da one prolaze bez ikakvog odgovora zvaničnih institucija Bosne i Hercegovine. Upravo ta šutnja, kako tvrdi, ohrabruje daljnje destabilizirajuće poteze.
Diplomatski vašar bez odgovora države
Komentarišući Dodikov boravak u Washingtonu, Hajrić je naglasio da se prisustvo Nacionalnom molitvenom doručku ne smije preuveličavati, jer je riječ o događaju koji nema ozbiljnu političku težinu kakva mu se pokušava pripisati.
– To je politički šoubiz vašar na kojem se ulaznica plaća 600 dolara – rekao je Hajrić.
Ipak, upozorio je da je daleko opasnije to što Dodik koristi takve prilike za ponavljanje istih poruka zbog kojih je ranije bio sankcionisan. Prema njegovoj procjeni, takav nastup ne znači politički proboj, već potencijalno otvaranje prostora za nove sankcije, jer se retorika nije promijenila, već samo ambijent u kojem se izgovara.
Hajrić ističe da je posebno zabrinjavajuće to što iz Sarajeva ne dolazi nikakav pokušaj da se to lobiranje neutralizira ili barem javno ospori.
– Groteskno je vidjeti Dodika u sendviču između Željke Cvijanović i Ane Trišić Babić dok ponavlja iste antidejtonske stavove. Najopasnije je što niko u ime Bosne i Hercegovine ne pokušava neutralizirati to lobiranje. Naša diplomatija je inertna, a riba uvijek smrdi od glave – rekao je Hajrić.
Institucionalna tromost i manjak strategije
Prema njegovim riječima, Ministarstvo vanjskih poslova BiH djeluje bez jasne strategije i koordinacije, što ostavlja prostor da pojedinci, bez obzira na formalni status, preuzmu inicijativu na međunarodnoj sceni. Hajrić smatra da je problem sistemski, a ne personalni, te da se odgovornost mora tražiti u samom vrhu institucije.
On upozorava da diplomatija ne smije biti svedena na puko praćenje događaja, već mora imati kapacitet da proaktivno reaguje, predviđa poteze i jasno komunicira stavove države. U suprotnom, međunarodni partneri dobijaju iskrivljenu sliku o političkim odnosima u Bosni i Hercegovini.
Islamofobija kao politička valuta
Posebno opasan aspekt Dodikove međunarodne ofanzive, prema Hajrićevom mišljenju, jeste svjesno korištenje islamofobnog narativa. On smatra da se radi o smišljenoj strategiji kojom se Dodik pokušava dodvoriti rastućoj radikalnoj desnici u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi.
Pozicionirajući se kao navodni „čuvar hrišćanstva“, Dodik, kako tvrdi Hajrić, pokušava pronaći saveznike među političkim krugovima sklonim isključivim i ekstremnim ideologijama. Takav pristup ne samo da narušava ugled Bosne i Hercegovine, već dugoročno produbljuje podjele i stvara dodatne tenzije.
Hajrić je ukazao i na apsurdnu situaciju u kojoj političar bez formalne državne titule ostvaruje susrete na najvišem nivou, uključujući i sastanke sa vrhom Izraela.
Čović i treći entitet kao pregovarački alat
Govoreći o lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću, Hajrić smatra da se priča o trećem entitetu koristi kao strateški alat pritiska u pregovorima o izmjenama Izbornog zakona. Iako priznaje da je reforma izbornog sistema neizbježna, upozorava da ona ne smije biti provedena na način koji bi dodatno narušio ravnopravnost građana.
Prema njegovoj ocjeni, svaka promjena mora biti utemeljena na demokratskim principima i u skladu sa evropskim standardima, a ne kao rezultat ucjena ili političke trgovine iza zatvorenih vrata.
Šutnja kao saučesništvo
Hajrić zaključuje da je najveći problem trenutne situacije upravo šutnja državnih institucija. Kada izostane jasan i odlučan odgovor, takva pasivnost se u međunarodnim krugovima često tumači kao prešutno odobravanje ili slabost.
On upozorava da Bosna i Hercegovina ne može sebi priuštiti luksuz diplomatske nevidljivosti u trenutku kada se o njenoj sudbini intenzivno govori van njenih granica. Bez jasne strategije, koordinacije i odlučnosti, država rizikuje da izgubi narativ o sebi i prepusti ga onima koji ga koriste protiv nje.
U tom kontekstu, pitanje iz naslova ostaje otvoreno, ko je zaista kriv za šutnju države i da li će se ta tišina pretvoriti u trajnu političku štetu.
Prvi prilog pogledajte KLIKOM NA OVAJ LINK!
Drugi prilog pogledajte KLIKOM NA OVAJ LINK!