Jedna izjava iz sarajevske Vijećnice izazvala je burne reakcije širom Bosne i Hercegovine i otvorila novu raspravu o načinu na koji se govori o agresiji, ratnim zločinima i presudama međunarodnih sudova. Posebno je pažnju javnosti privuklo to što su riječi Sabine Ćudić izgovorene upravo na mjestu koje za mnoge predstavlja simbol stradanja kulture i identiteta Bosne i Hercegovine.
Pred grupom evropskih parlamentaraca Sabina Ćudić govorila je o događajima iz ratnog perioda u Bosni i Hercegovini, nakon čega su uslijedile brojne kritike zbog načina na koji je opisala sukobe i karakter ratnih zločina.
– Sukobi koje smo doživjeli u ovom velikom gradu, u zgradi koja je spaljena do temelja nisu etnički, nisu vjerski, nisu između katolika, pravoslavaca i muslimana, čak nisu ni između vjerskih grupa, to je borba za moć, i odbijam vjerovati, jer sam ovdje provela veći dio života, da su ovaj grad i ova država povezani s takvim sukobima – rekla je Sabina Ćudić.
Ove riječi izazvale su posebno burne reakcije među dijelom javnosti, aktivistima, udruženjima žrtava i pojedinim političkim komentatorima koji smatraju da se time relativizuje karakter ratnih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Mjesto simbolike
Dodatnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da je izjava izrečena u sarajevskoj Vijećnici, jednom od najvažnijih kulturnih i historijskih simbola Bosne i Hercegovine.
Vijećnica je zapaljena tokom noći između 25. i 26. augusta 1992. godine nakon granatiranja sa položaja Vojske Republike Srpske koja je držala opkoljeno Sarajevo pod opsadom. Požar je uništio unutrašnjost zgrade i ogromnu količinu arhivske, bibliotečke i kulturne građe.
U tom napadu uništeno je gotovo dva miliona knjiga, dokumenata i rukopisa, zbog čega mnogi historičari i pravni stručnjaci taj događaj smatraju jednim od najtežih primjera kulturocida tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Kritičari Sabine Ćudić upravo zbog toga postavljaju pitanje kako se uništavanje kulturne baštine, civilnih objekata i stanovništva može opisati isključivo kao “borba za moć”.
Opsada Sarajeva
U tekstovima i reakcijama koje su uslijedile nakon njenog govora posebno se podsjeća na razmjere opsade Sarajeva, koja je trajala 1.465 dana.
Tokom opsade ubijeno je više od 11.000 građana Sarajeva, među kojima i veliki broj civila i djece. Posebno se ističe podatak da je tokom opsade ubijeno 1.601 dijete.
Mnogi smatraju da upravo ti podaci, zajedno sa presudama međunarodnih sudova, jasno govore o karakteru ratnih zločina i politici koja je provođena tokom rata.
– Ne, nije to bila borba za moć, gospođo Ćudić – navodi se u reakcijama koje su uslijedile nakon njenog obraćanja.
Kapija i Prijedor
Posebno emotivne reakcije izazvalo je i podsjećanje na masakr na tuzlanskoj Kapiji.
U tekstovima koji kritikuju izjavu Sabine Ćudić podsjeća se da su 25. maja 1995. godine srpske snage sa planine Ozren granatom pogodile okupljalište mladih u Tuzli, pri čemu je ubijena 71 osoba, dok je više od 150 ranjeno.
Prosječna starost ubijenih bila je svega 24 godine.
– Ne, nije to bila borba za moć, gospođo Ćudić – navodi se u dijelu reakcija koje su uslijedile nakon njenog govora.
Jednako snažno odjeknula su i podsjećanja na Dan bijelih traka u Prijedoru.
Podsjeća se da su tadašnje vlasti u Prijedoru 31. maja 1992. godine naredile nesrpskom stanovništvu da na kuće postavi bijele čaršafe ili zastave, dok su građani morali nositi bijele trake oko ruke.
Nakon toga uslijedili su progoni, logori, ubistva i sistematsko nasilje nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom.
Posebno se ističe podatak o 102 ubijene djece iz Prijedora.
Haške presude
Veliki dio reakcija fokusirao se i na presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu.
Kritičari Sabine Ćudić tvrde da su upravo haške presude kroz stotine hiljada stranica dokaza, svjedočenja i pravnih zaključaka definisale karakter ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.
U presudi generalu Radislavu Krstiću međunarodni sud prvi put je pravno utvrdio genocid u Srebrenici.
– “The killing of all the military aged men from Srebrenica was… an attempt to eliminate the Bosnian Muslim population… by killing the men… the population… would cease to exist” – navedeno je u presudi.
– Ubijanje svih vojno sposobnih muškaraca iz Srebrenice bilo je pokušaj uništenja bosanskih Muslimana… ubijanjem muškaraca… ta populacija bi prestala postojati.
Žalbeno vijeće u istom predmetu dodatno je opisalo prirodu genocida.
– “Those who devise and implement genocide seek to deprive humanity of the manifold richness…” – navodi se u presudi.
– Oni koji planiraju i provode genocid nastoje čovječanstvu oduzeti njegovu raznolikost i bogatstvo.
Politički projekat
U reakcijama se posebno ističe i presuda Radovanu Karadžiću u kojoj je sud definisao političku pozadinu zločina i etničkog čišćenja.
– “The objective was the permanent removal of Bosnian Muslims and Bosnian Croats…” – navedeno je u presudi.
– Cilj je bio trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.
Sud je dodatno naveo i metode kojima je takva politika provođena.
– “By means including force, terror, persecution, deportation and forcible transfer” – stoji u obrazloženju.
– Korištenjem sile, terora, progona, deportacija i prisilnog premještanja.
Time je međunarodni sud praktično zaključio da se nije radilo o spontanim sukobima ili haotičnom nasilju, već o planskom i organizovanom djelovanju s jasno definisanim ciljevima.
Opsada kao teror
Veliku pažnju izazvalo je i podsjećanje na presudu Stanislavu Galiću, komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa.
U toj presudi opsada Sarajeva opisana je kao kampanja planskog terora nad civilnim stanovništvom.
– “The campaign of shelling and sniping was conducted with the primary purpose of spreading terror among the civilian population” – navodi se u presudi.
– Kampanja granatiranja i snajperskog djelovanja vođena je sa primarnim ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom.
Sud je dodatno naglasio da su civili bili namjerno gađani s ciljem širenja straha.
– “Civilians were deliberately targeted… to instil fear and force the population into a state of constant terror” – stoji u obrazloženju.
– Civili su namjerno gađani kako bi se među stanovništvom proširio strah i kako bi bili dovedeni u stanje stalnog terora.
Slični zaključci navedeni su i u predmetu “Prlić i drugi”, gdje je međunarodni sud ocijenio da zločini nisu bili izolovani incidenti.
– “These crimes were not random acts… but the result of a plan…” – navedeno je u presudi.
– Ovi zločini nisu bili nasumični činovi, nego rezultat plana.
Sud je zaključio da je cilj bio trajno uklanjanje bošnjačkog stanovništva sa određenih područja.
Političke posljedice
Nakon izjava Sabine Ćudić uslijedili su brojni politički komentari i zahtjevi za javnim pojašnjenjem njenih riječi.
Dio javnosti smatra da se ovakvim nastupima umanjuje značaj presuda međunarodnih sudova i relativizuje karakter zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Drugi, međutim, tvrde da je Ćudić pokušala govoriti o političkoj pozadini ratova na prostoru bivše Jugoslavije, a ne negirati presuđene činjenice.
Ipak, rasprava koja je uslijedila pokazala je koliko su pitanja ratnih zločina, genocida i historijskog pamćenja i dalje duboko osjetljive teme u bosanskohercegovačkom društvu.
Pogledajte PRILOG!