Može li zajednički odgovor Zagreba i Sarajeva promijeniti način na koji se tumače događaji iz ratnih devedesetih? To pitanje ponovo je otvoreno nakon najave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da će centralna državna ceremonija povodom godišnjice stradanja Srba tokom vojne operacije “Oluja” ove godine biti održana u Mrkonjić Gradu.
Srbija i Republika Srpska već godinama zajednički organizuju obilježavanje ovog događaja, a izbor Mrkonjić Grada za domaćina izazvao je brojne političke reakcije. Dio analitičara smatra da takve manifestacije imaju mnogo širi politički značaj od samog obilježavanja godišnjice, posebno kada se održavaju na prostoru Bosne i Hercegovine.
Ceremonija u Mrkonjić Gradu
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će centralna državna svečanost biti održana 4. oktobra u Mrkonjić Gradu, gdje će prisustvovati zvaničnici Srbije i Republike Srpske.
Prije same ceremonije planirana je i njegova posjeta Čipuljiću kod Bugojna, gdje će, kako je najavio, prvi put obići porodičnu kuću koju je obnovio njegov otac.
Time će ovogodišnje obilježavanje biti organizovano izvan teritorije Srbije, nastavljajući praksu zajedničkih događaja koje Beograd i vlasti Republike Srpske organizuju posljednjih godina.
Kritike iz Hrvatske
Politički analitičar Davor Gjenero smatra da Hrvatska i Bosna i Hercegovina prave ozbiljnu grešku u načinu na koji odgovaraju na ovakve političke poruke iz Beograda.
Prema njegovom mišljenju, obje države nedovoljno naglašavaju istorijski kontekst koji je prethodio vojno-policijskoj operaciji “Oluja”, zbog čega ostaje prostor za drugačija politička tumačenja tog perioda.
– I Hrvatska i Bosna i Hercegovina griješe jer svake godine, kad se obilježava godišnjica oslobodilačke vojno-policijske akcije Oluja ne insistiraju na kontekstu u kojem je bilo moguće pokrenuti tu operaciju. Da nije bilo Splitske deklaracije od 22. jula 1995, kojim je dogovoreno zajedničko vojno djelovanje Hrvatske vojske, Armije BiH i HVO, a da Splitska deklaracija nije samo nastavak uspješnog dogovora Hrvatske i BiH iz aprila 1994, kad je sklopljen Washingtonski sporazum (koji je okončao najtužniju i najgoru epizodu odnosa Hrvatske i BiH), te da u to vrijeme nije bila ugrožena bihaćka regija, za koju su združene snage Mladićeve paravojske i paravojske Srba s okupiranih dijelova Hrvatske, spremale reprizu genocida u Srebrenici, ne bi bilo niti preduvjeta za vojni slom okupacijskih snaga pod pokroviteljstvom u Beogradu, kako onih u BiH, tako i onih u Hrvatskoj – rekao je Gjenero.
Zaboravljeni kontekst
Gjenero smatra da se u javnosti premalo govori o političkim i vojnim okolnostima koje su prethodile operaciji “Oluja”.
Prema njegovom mišljenju, Splitska deklaracija iz jula 1995. godine, kao i Vašingtonski sporazum iz 1994. godine, predstavljali su ključne temelje za zajedničko djelovanje Hrvatske vojske, Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane.
Ističe da se bez tog savezništva ne bi stvorili uslovi za vojni poraz snaga koje su kontrolisale okupirana područja u Hrvatskoj i dijelove Bosne i Hercegovine.
Posebno naglašava da je u to vrijeme područje Bihaća bilo izloženo ozbiljnoj prijetnji te da je postojala bojazan od ponavljanja zločina sličnih onima koji su prethodno počinjeni u Srebrenici.
Poruke iz Beograda
Gjenero upozorava da Hrvatska i Bosna i Hercegovina, prema njegovom mišljenju, nedovoljno podsjećaju na političku retoriku koja je dolazila iz Srbije tokom ratnih godina.
Kao primjer navodi izjavu Aleksandra Vučića iz vremena kada je bio opozicioni političar, izrečenu neposredno nakon genocida u Srebrenici.
– Ono što radi sad već godinama, okuplja svoje podanike iz cijelog „srpskog svijeta”, rjeđe negdje u Srbiji, a češće na prostoru BiH što je etnički očišćen, poput Prijedora 2023. ili Bijeljine 2024. godine – rekao je Gjenero.
Prema njegovoj ocjeni, ovakvi skupovi predstavljaju nastavak političke strategije kojom se održava ideja jedinstvenog srpskog političkog prostora.
Uloga Milorada Dodika
Govoreći o zajedničkim okupljanjima Srbije i Republike Srpske, Gjenero posebno izdvaja ulogu Milorada Dodika.
Smatra da je Dodik godinama bio jedan od ključnih političkih partnera Aleksandra Vučića u organizovanju ovakvih manifestacija, ali tvrdi da je njegov politički uticaj danas znatno manji nego ranije.
– Naravno, Milorad Dodik, sada bivši predsjednik manjeg BiH entiteta, ključni je sudionik tih prijetećih pasivno – agresivnih okupljanja, ali Vučić, čini se, ima sve više problema sa disperzijom vidljivih sudionika takvih skupova – kazao je Gjenero.
Dodaje da na ovakve događaje više ne dolaze najvažniji predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj, koji svoju politiku zasnivaju na djelovanju unutar hrvatskih institucija, a ne na promjeni državnih granica.
Također smatra da je podrška iz drugih država regiona danas znatno manja nego ranije.
Zajednička odbrana
Gjenero podsjeća da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina u završnoj fazi rata zajednički djelovale protiv snaga koje su kontrolisale okupirane teritorije.
Prema njegovim riječima, zajedničke vojne operacije dovele su do ozbiljnog slabljenja vojske Ratka Mladića, a ofanziva je zaustavljena tek nakon međunarodnih intervencija.
Smatra da upravo to iskustvo pokazuje kako saradnja dvije države može dati rezultate kada postoji zajednički politički cilj.
– Hrvatska i BiH zajedno su se branile od agresije i zajedno su Mladićevu soldatesku dovele na rub sloma. Istina, NATO savez je tada zaustavio združene akcije, kad su obrambene snage BiH i Hrvatske već bile na vratima Banja Luke.
Prema njegovoj ocjeni, upravo je tada potvrđeno da zajedničko djelovanje Zagreba i Sarajeva može biti uspješno, ali smatra da danas takvog jedinstva više nema.
Poruka za budućnost
Gjenero zaključuje da bi Hrvatska i Bosna i Hercegovina trebale imati usklađeniji politički odgovor na skupove koje organizuju vlasti Srbije i Republike Srpske.
– Tada je potpuni poraz srpske paravojske i Miloševićeva režima spriječen, ali tada se pokazalo da samo jedinstven nastup Hrvatske i BiH osigurava pobjedu. Tog jedinstvenog nastupa danas nema, nema jedinstvenog prezirnog stava prema onome što Vučić izvodi, ranije u Bijeljini ili Prijedoru, a sada će u Mrkonjić Gradu – zaključio je Gjenero.
Njegove poruke dolaze u trenutku kada odnosi u regionu ponovo izazivaju brojne političke polemike, a svako obilježavanje događaja iz ratnog perioda postaje povod za različita istorijska i politička tumačenja.