Može li jedna konzerva mesnog nareska postati važnija od političkih poruka, ekonomskih tema i rada institucija? Upravo tim pitanjem bavi se kolumnista Dragan Bursać, koji u svojoj novoj analizi tvrdi da se savremena politika sve manje vodi programima, a sve više pažljivo režiranim medijskim performansima čiji je cilj privući pažnju javnosti.
Polazeći od videosnimka na kojem Milorad Dodik u automobilu jede mesni narezak, Bursać zaključuje da nije riječ o spontanom trenutku, već o političkom marketingu koji, prema njegovom mišljenju, uspješno skreće fokus javnosti sa važnih tema na prizore koji postaju viralni na društvenim mrežama.
Politika kao spektakl
Na početku svoje kolumne Bursać piše da politika odavno više nije usmjerena na programe i argumente, već na sadržaj koji će izazvati što više reakcija.
– Ljudi vole banalnosti. I to je tako. Pogled na gotovo svaki internet portal otkriva istu antropološku šemu. Dolje desno, pod rubrikom “najčitanije”, smjenjuju se naslovi o polnim organima, polnim bolestima, prevarama, preljubama, fotografijama, krvavim obračunima i crnoj hronici. U tom prostoru bizarna ljudska radoznalost susreće najstarije nagone, a politika odavno zna da se pažnja mnogo lakše kupuje stomakom, voajerizmom i skandalom nego idejom, programom ili argumentom – piše Bursać.
Dodaje da političari danas više ne nastoje uvjeriti građane programima, nego kratkim sadržajima koji izazivaju emocije i šire se društvenim mrežama.
Poređenje sa Vučićem
Govoreći o političkom marketingu, Bursać podsjeća na ranije nastupe predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
– Sjećamo se Aleksandra Vučića koji je, slikovito i bukvalno govoreći, iskakao iz frižidera. Prije nego što je postao neprikosnoveni gospodar Srbije, obilazio je rijalitije, učio zanat plebejskog marketinga i shvatio ono što mnogi politički analitičari nikada nisu. Narod mnogo lakše pamti čovjeka koji jede parizer nego čovjeka koji govori o budžetu. Zato je godinama jeo sendviče, korice hljeba, sardine, kifle i sve ono što bi trebalo dokazati da dijeli sudbinu običnog čovjeka – piše Bursać.
Novi politički rekvizit
Autor smatra da je upravo mesni narezak postao novi simbol političkog marketinga.
– Dobro, Dodik, onoliki koliki jeste, teško bi mogao iskočiti iz paštete. Ali paštetu može otvoriti. Ili, preciznije, mesni narezak može teatralno razmazati po kriški hljeba, sve uredno snimiti i pojesti u automobilu. Kamera radi svoje, društvene mreže rade svoje, a publika odrađuje završni dio posla – piše Bursać.
Prema njegovim riječima, cilj takvog sadržaja nije bio sam obrok nego reakcije javnosti.
– I odjednom svi pričaju o naresku i Dodiku – piše Bursać.
Marketing pobjeđuje sadržaj
U nastavku kolumne autor tvrdi da politički marketing danas mnogo lakše privlači pažnju od ozbiljnih političkih tema.
– Fotografija sa Vladimirom Putinom više ne proizvodi isti efekat. Nema je! Sankcije su postale svakodnevica. Sudski procesi odavno više nikoga ne uzbuđuju. Govori o otcjepljenju troše se poput starih reklama koje se vrte dvadeseti ili dvjesto dvadeseti put. Trebao je novi rekvizit. Narezak. I uspio je – piše Bursać.
Sigurnosni pojas ostao neprimijećen
Posebno se osvrnuo na činjenicu da je tokom snimka Dodik bio u automobilu bez sigurnosnog pojasa.
– Dok demonstrira kako jede “narodni doručak”, Dodik sjedi u automobilu u pokretu bez sigurnosnog pojasa. Čovjek koji godinama govori o poštovanju entitetskih institucija i zakona pred kamerom bez ikakvog problema pokazuje da za njega pravila vrijede samo kada se odnose na druge. Brutalno iskreno, tako je i u stvarnosti – piše Bursać.
Publika učestvuje u predstavi
Bursać smatra da najveći uspjeh savremenog populizma nije u tome što građani vjeruju političarima, nego što zajedno s njima učestvuju u političkom performansu.
– Masa ne traži autentičnost. Traži predstavu koja dovoljno uvjerljivo glumi autentičnost. Svako zna da Dodik ne doručkuje mesni narezak u automobilu između dva službena sastanka. Kao što gotovo svi znaju da Vučić privatno ne večera bajati hljeb i sardine. Ali ta spoznaja NIKOGA ne ometa da učestvuje u dirigovanoj predstavi. Naprotiv, upravo zajedničko pristajanje na očiglednu fejk-glumu stvara osjećaj političke zajednice – piše Bursać.
Završna poruka
Na kraju kolumne autor zaključuje da su politički programi potisnuti u drugi plan, dok dominiraju pažljivo režirani medijski nastupi.
– Ljudi više ne glasaju za političare zato što vjeruju njihovim riječima. Glasaju zato što svakodnevno učestvuju u njihovim pričama. Jedan pojede sendvič, drugi narezak, treći otvara frižider, četvrti vozi traktor, peti zapjeva pod šatorom, šesti se slika na koncertu…, nebitno je. Program nestaje iza scenografije, a država iza kulisa – piše Bursać.
Na samom kraju postavlja pitanje koje zaokružuje cijelu analizu.
– Ko je zapravo progutao koga? Je li Dodik pojeo narezak ili je narezak pojeo Dodika? Po reakcijama javnosti odgovor djeluje sasvim jasan. O politici se danas govori kroz krišku hljeba, konzervu i kadar iz automobila. Čitav javni prostor stane u nekoliko zalogaja, a politika se pretvori u hodajuću reklamu. Dodik iz paštete. Narezak u Dodika – piše Bursać.