Jedna riječ bila je dovoljna da izazove novu političku polemiku u Banjoj Luci – agreman. Informacija o proceduri imenovanja budućeg američkog ambasadora Ronalda Johnsona predstavljena je na način koji je otvorio pitanje ne samo poznavanja osnovnih diplomatskih pravila, već i odnosa vlasti Republike Srpske prema administraciji Sjedinjenih Američkih Država.
Johnson stiže u BiH
Članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović govorila je o proceduri koja se odnosi na Ronalda Johnsona, kandidata za novog ambasadora SAD-a u Bosni i Hercegovini.
– Institucije Sjedinjenih Američkih Država poslale su našim vlastima agreman za Ronalda Johnsona, koji bi trebalo da postane novi ambasador SAD u BiH – kazala je Cvijanović.
Cvijanović je zatim otkrila da je iz njenog kabineta upućen zahtjev predsjedavajućem Predsjedništva BiH Denisu Bećiroviću da zakaže sjednicu na kojoj bi ovo pitanje trebalo biti razmatrano.
– Kabinet srpskog člana Predsjedništva BiH zatražio je istog dana od predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića da zakaže sjednicu. Sada čekamo kada će zakazati sjednicu – kazala je Cvijanović.
Upravo je korištenje termina “agreman” postalo predmet kritika, jer diplomatska procedura izgleda drugačije od načina na koji je predstavljena javnosti.
Šta je agreman
Ronald Johnson dolazi iz sigurnosnog i vojnog sektora i ima iskustvo u oblasti međunarodne sigurnosti. Njegovom kandidovanju prethodila je odgovarajuća procedura u Sjedinjenim Američkim Državama, uključujući postupak pred američkim Senatom.
Međutim, nakon što jedna država odluči koga želi poslati za ambasadora, slijedi diplomatska procedura u kojoj se od države primateljice traži saglasnost za imenovanje te osobe.
Upravo ta saglasnost naziva se agreman.
Zbog toga SAD ne šalje Bosni i Hercegovini “agreman” za vlastitog kandidata. Washington šalje zahtjev kojim traži agreman, dok saglasnost daje država u kojoj budući ambasador treba obavljati svoju dužnost.
U slučaju Bosne i Hercegovine, odluka se donosi u okviru nadležnosti Predsjedništva BiH.
– O tome se nikad ne obavještava javnost – upozorava diplomatski izvor.
Diplomatska procedura
Razlika između agremana i zahtjeva za agreman možda na prvi pogled djeluje kao pitanje terminologije, ali u diplomatskoj praksi ima potpuno drugačije značenje.
Država koja želi imenovati ambasadora najprije diplomatskim putem provjerava da li je predložena osoba prihvatljiva državi domaćinu. Tek nakon dobijene saglasnosti proces može nastaviti prema formalnom imenovanju i dolasku ambasadora.
Dakle, Washington ne može sam sebi dati saglasnost da njegov kandidat bude ambasador u Bosni i Hercegovini.
Upravo zbog toga tvrdnja da je “SAD poslao agreman” okreće diplomatsku proceduru naopako.
Američka strana može zatražiti agreman za Johnsona, dok odgovor mora doći iz Bosne i Hercegovine.
Odluka Predsjedništva BiH
Posebno je zanimljivo što je istovremeno objavljena informacija da je kabinet Željke Cvijanović tražio zakazivanje sjednice Predsjedništva BiH.
Ukoliko je odluka Predsjedništva tek potrebna, onda ni agreman još nije mogao biti dat.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana i upravo ta državna institucija odlučuje o pitanjima iz svoje nadležnosti u oblasti vanjske politike.
Zbog toga cijeli slučaj dobija dodatnu političku dimenziju.
Objavljivanjem da je “stigao agreman” stvara se utisak kao da je procedura završena, iako Predsjedništvo BiH tek treba donijeti odluku.
Odnos prema Washingtonu
Ova epizoda ponovo je otvorila i pitanje odnosa SNSD-a prema Sjedinjenim Američkim Državama.
Godinama je politička retorika ove stranke prema Washingtonu bila izrazito oštra, posebno tokom perioda američkih sankcija Miloradu Dodiku i osobama iz njegovog političkog i porodičnog okruženja.
Istovremeno su predstavnici vlasti Republike Srpske nastojali održavati kontakte s američkim političarima i administracijom.
Kritičari SNSD-a upravo u tome vide kontradikciju između poruka namijenjenih domaćoj javnosti i ponašanja predstavnika vlasti prilikom posjeta Sjedinjenim Američkim Državama.
Jakna iz Daytona
Jedan od događaja koji je ranije izazvao veliku pažnju bila je posjeta Željke Cvijanović Daytonu.
Dok je SNSD u svojim političkim nastupima često kritikovao američku politiku prema Republici Srpskoj, Cvijanović se pojavila u kožnoj pilotskoj jakni američkih zračnih snaga.
Jaknu je dobila na poklon od američkog kongresmena i bivšeg gradonačelnika Daytona Mikea Turnera, a na njoj je bio izvezen personalizirani detalj s njenim imenom.
Cvijanović je potom objavila fotografiju uz poruku zahvalnosti domaćinima.
– Hvala domaćinima, našim američkim prijateljima – poručila je Cvijanović.
Njeni politički protivnici iskoristili su taj događaj da optuže SNSD za dvostruke standarde.
Tvrdili su da se biračima u Republici Srpskoj šalju oštre poruke o politici Zapada, dok predstavnici iste vlasti tokom boravka u SAD-u pokušavaju demonstrirati dobre odnose s američkim zvaničnicima.
Susreti u Washingtonu
Slične kritike pratile su i pojedine posjete predstavnika SNSD-a Washingtonu.
Objavljivane su fotografije i snimci susreta s predstavnicima američke administracije, koje su vlasti Republike Srpske predstavljale kao dokaz svojih kontakata u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kritičari su, s druge strane, pokušavali umanjiti značaj takvih susreta, tvrdeći da pojedini nisu imali težinu formalnih političkih sastanaka kakva im je naknadno pripisivana.
Zbog toga je pitanje odnosa SNSD-a prema Washingtonu već duže vrijeme predmet političkog nadmetanja vlasti i opozicije.
Procedura ostaje jasna
Bez obzira na političke interpretacije, procedura davanja agremana ima jasno definisanu logiku.
Sjedinjene Američke Države predlažu osobu koju žele poslati u Sarajevo i traže saglasnost Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina zatim odlučuje hoće li prihvatiti predloženog kandidata.
Tek kada država primateljica da saglasnost, može se govoriti o dobijenom agremanu.
Upravo zbog toga informacija o Johnsonu trebala bi biti predstavljena kao zahtjev američke strane za agreman, a ne kao agreman koji je Washington poslao Bosni i Hercegovini.
Dodatnu osjetljivost cijelom pitanju daje činjenica da se zahtjevi za agreman u diplomatskoj praksi tretiraju diskretno.
Razlog za takvu praksu je jednostavan. Ukoliko država domaćin ne želi prihvatiti predloženog kandidata, javno objavljivanje procesa moglo bi proizvesti nepotrebne diplomatske probleme između dvije zemlje.
Zato se odluka u pravilu čeka prije nego što se ime budućeg ambasadora formalno tretira kao završena stvar.
Politička blamaža
U ovom slučaju informacije su dospjele u javnost prije nego što je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo odluku.
To je otvorilo prostor za kritike da su politički interesi i želja da se što prije pokažu dobri odnosi s novom američkom administracijom stavljeni ispred uobičajene diplomatske prakse.
Posebno je problematično predstavljanje zahtjeva za saglasnost kao već dobijenog agremana.
Takva formulacija ostavlja utisak da institucije Bosne i Hercegovine nemaju nikakvu ulogu u procesu, iako je upravo njihova saglasnost neophodna.
Predsjedništvo BiH tek treba razmotriti pitanje koje se odnosi na budućeg američkog ambasadora.
Čeka se sjednica
Nakon zahtjeva iz kabineta Željke Cvijanović sada je na predsjedavajućem Predsjedništva BiH Denisu Bećiroviću da pitanje uvrsti u rad institucije kroz odgovarajuću proceduru.
Tek nakon odluke Predsjedništva može se govoriti o tome da je Bosna i Hercegovina dala saglasnost američkom kandidatu.
Ronald Johnson bi nakon završetka potrebnih procedura trebao preuzeti jednu od politički najvažnijih diplomatskih funkcija u Sarajevu.
S obzirom na ulogu Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, svako imenovanje novog američkog ambasadora privlači veliku političku pažnju.
Ovoga puta, međutim, priču o njegovom dolasku zasjenila je terminološka i diplomatska greška.
Umjesto informacije da je Washington zatražio agreman za svog kandidata, u javnosti se pojavila tvrdnja da je Amerika već “poslala agreman”.
Upravo je ta razlika dovoljna da cijeli slučaj postane predmet političkog ismijavanja i kritika, posebno u trenutku kada vlast Republike Srpske nastoji pokazati da ima znatno bolje odnose s administracijom u Washingtonu nego što je to bio slučaj tokom perioda otvorenih sukoba i američkih sankcija.