Kako je moguće da Srbija razvija proizvodnju borbenih dronova u saradnji s velikim izraelskim kompanijama, dok su slične prilike u Bosni i Hercegovini ostale neiskorištene? Upravo to pitanje otvorio je Zdenko Lučić, kandidat grupe hrvatskih stranaka za člana Predsjedništva BiH, koji za propast potencijalne saradnje u mostarskom “Sokolu” direktno proziva lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića.
Lučić tvrdi da je Bosna i Hercegovina imala priliku privući izraelsku vojnu i zrakoplovnu industriju, ali da taj potencijal nije iskorišten. Posebno se osvrnuo na “Soko” u Mostaru, ali i sudbinu “Vitezita”, čiju nekadašnju tehnologiju i industrijsko znanje povezuje s razvojem kapaciteta u Srbiji.
Veliki posao u Srbiji
U Šimanovcima, nedaleko od Beograda, sredinom septembra trebalo bi biti otvoreno postrojenje namijenjeno proizvodnji borbenih dronova, naprednih bespilotnih sistema i tehnologije za elektronsko ratovanje.
Projekat se realizuje u partnerstvu s izraelskim odbrambenim gigantom Elbit Systems. Prema dostupnim informacijama, izraelska kompanija imat će 51 posto vlasništva, dok će srbijanski državni proizvođač oružja SDPR zadržati preostalih 49 posto.
Vrijednost kompletnog posla procjenjuje se na približno 1,6 milijardi dolara, a projekat bi Srbiji trebao omogućiti pristup naprednim tehnologijama i dodatno razvijanje domaće namjenske industrije.
Za Lučića upravo ovaj primjer pokazuje šta je, prema njegovom mišljenju, moglo biti urađeno i u Bosni i Hercegovini. On smatra da su Centralna Bosna i Mostar imali industrijsku tradiciju i kapacitete na kojima je bilo moguće graditi saradnju s velikim međunarodnim kompanijama.
Propala šansa Sokola
Dok Srbija ulazi u partnerstvo s izraelskom vojnom industrijom, Lučić podsjeća na ono što naziva još jednim “menadžerskim uspjehom” Dragana Čovića.
Prema njegovim tvrdnjama, izraelski državni odbrambeni i zrakoplovni gigant Israel Aerospace Industries bio je zainteresovan za pokretanje proizvodnje u nekadašnjem mostarskom industrijskom gigantu “Soko”.
IAI je kompanija koja se bavi proizvodnjom i razvojem bespilotnih letjelica, aviona, projektila, satelita i sistema protivzračne odbrane. Eventualni dolazak takve kompanije u Mostar zbog toga bi predstavljao mnogo više od običnog poslovnog ulaganja.
Mogao je, prema Lučićevom tumačenju, označiti ponovno pokretanje dijela industrijskih kapaciteta “Sokola”, otvaranje radnih mjesta i povratak Mostara na mapu ozbiljne zrakoplovne i tehnološke proizvodnje.
Međutim, do realizacije takvog projekta nije došlo.
Direktno optužuje Čovića
Lučić za propast ove mogućnosti direktno optužuje Dragana Čovića. Prema njegovim navodima, ključni sastanak održan je u aprilu 2023. godine u Mostaru, kada su predstavnici izraelske kompanije navodno bili spremni razgovarati o ulaganju kapitala i znanja u ponovno pokretanje proizvodnje.
Lučić tvrdi da je Čović odbio dogovor s predstavnicima IAI-ja. Također iznosi optužbu da je lider HDZ-a BiH imao drugačije interese i planove povezane s imovinom nekadašnjeg industrijskog giganta.
Prema Lučićevom viđenju, umjesto pokušaja stvaranja strateškog partnerstva s izraelskom kompanijom, proces je krenuo u pravcu rasprodaje imovine “Sokola”.
Riječ je o ozbiljnim političkim optužbama koje Lučić stavlja direktno na teret predsjedniku HDZ-a BiH. Njegova osnovna teza jeste da nije izgubljena samo jedna poslovna prilika, već mogućnost dugoročnog industrijskog razvoja Mostara.
Sudbina Vitezita
Lučić sličan obrazac vidi i u slučaju nekadašnjeg “Vitezita”. Ova kompanija imala je veliki značaj za industriju Centralne Bosne, a proizvodila je raketno gorivo i eksplozive te je u periodu svog najvećeg razvoja zapošljavala hiljade ljudi.
Prema Lučićevim tvrdnjama, industrijsko znanje i tehnologija “Vitezita” nisu sačuvani i dalje razvijani u Bosni i Hercegovini. Umjesto toga, tvrdi da su pod nerazjašnjenim okolnostima završili u Srbiji.
Za njega to pitanje nije moguće posmatrati isključivo kroz ekonomsku štetu i izgubljena radna mjesta. Lučić ga povezuje i sa strateškom sigurnošću Hrvata u Centralnoj Bosni, ali i Bosne i Hercegovine u cjelini.
Posebno kritikuje političare koji su se, prema njegovim riječima, predstavljali kao zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa, dok istovremeno nisu spriječili gubitak važnih industrijskih kapaciteta.
Strateški promašaj
Lučić smatra da odlazak tehnologije i znanja iz nekadašnjih industrijskih sistema predstavlja mnogo ozbiljniji problem od gašenja pojedinačnih kompanija.
Njegova kritika zasniva se na tvrdnji da namjenska i zrakoplovna industrija imaju poseban strateški značaj. Kada država ili određena zajednica izgubi takve proizvodne kapacitete, ne gubi samo fabrike nego i stručnjake, iskustvo, tehnologiju i mogućnost budućeg razvoja.
Upravo zato sudbinu “Vitezita” opisuje kao izdaju strateških interesa hrvatskog naroda u Centralnoj Bosni.
Prema njegovom stavu, dopuštanje da važna industrijska znanja i tehnologije završe u Srbiji predstavlja sigurnosni rizik ne samo za Hrvate u Bosni i Hercegovini nego i za samu BiH, pa čak i Republiku Hrvatsku.
Poređenje sa Srbijom
Razvoj nove proizvodnje u Šimanovcima Lučiću sada služi kao primjer za poređenje dva potpuno različita pristupa. Srbija, prema njegovom viđenju, aktivno traži međunarodne partnere i koristi saradnju s izraelskim kompanijama kako bi razvijala vlastitu vojnu industriju.
Nasuprot tome, Bosna i Hercegovina je imala industrijske sisteme poput “Sokola” i “Vitezita”, ali njihovi kapaciteti nisu iskorišteni za stvaranje novih međunarodnih partnerstava.
Posebno je simboličan slučaj Mostara jer je “Soko” decenijama bio jedno od najpoznatijih imena zrakoplovne industrije na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog toga Lučić potencijalni interes IAI-ja predstavlja kao priliku koja je mogla donijeti potpuno drugačiju budućnost tom industrijskom kompleksu.
Prozivke zbog KOS-a
Lučić se nije zaustavio samo na ekonomskim i industrijskim pitanjima. Osvrnuo se i na Čovićeve izjave u kojima su spominjani “ratni profiteri”, “udbaši” i “kosovari”.
U tom dijelu svoje reakcije Lučić je pokušao ismijati način na koji je predsjednik HDZ-a BiH koristio određene izraze. Naveo je da su “Kosovari” stanovnici Kosova, dok su se pripadnici nekadašnje vojne kontraobavještajne službe JNA, poznate kao KOS, nazivali kosovcima.
Time je raspravu prebacio i na pitanje nekadašnjih obavještajnih i kontraobavještajnih struktura, pokušavajući Čovićeve optužbe okrenuti upravo protiv njega.
Pominje Nikolu Marića
Lučić u tom kontekstu spominje i kapetana Nikolu Marića, za kojeg navodi da je svojevremeno bio zadužen za sigurnost i kontraobavještajnu zaštitu “Sokola”.
Prema njegovim tvrdnjama, Čović se samo pravi nevješt kada govori o nekadašnjim sigurnosnim strukturama, kao da o takvim temama nikada nije razgovarao s ljudima koji su bili uključeni u kontraobavještajnu zaštitu kompanije.
Lučić na kraju iznosi posebno tešku političku prozivku, tvrdeći da Čović veoma dobro zna ko su bili udbaši i kosovci. Poručuje mu i da mu je, ukoliko želi odgovor na to pitanje, dovoljno da se pogleda u ogledalo.
Napad na Čovićevu politiku
Lučićeve optužbe tako se ne odnose samo na jednu neuspjelu investiciju. On pokušava povezati sudbinu “Sokola”, “Vitezita”, odlazak industrijskog znanja i aktuelni razvoj srbijanske vojne industrije u jednu širu kritiku politike Dragana Čovića.
Suština njegove poruke jeste da političko predstavljanje Hrvata ne bi trebalo mjeriti samo izjavama i nacionalnom retorikom, nego konkretnim rezultatima, očuvanjem radnih mjesta, industrijskih kapaciteta i strateški važnih tehnologija.
Dok Srbija ulazi u veliki projekat sa izraelskim Elbit Systemsom, Lučić tvrdi da se u Bosni i Hercegovini sada vide posljedice propuštenih prilika. Kao jedan od najupečatljivijih primjera izdvaja upravo Mostar i “Soko”, za koji tvrdi da je mogao dobiti novu industrijsku perspektivu kroz saradnju s izraelskim IAI-jem.
Njegove optužbe na račun Čovića ostaju tvrdnje političkog protivnika, ali otvaraju pitanje šta se zaista događalo s nekadašnjim industrijskim gigantima i jesu li postojale prilike za njihov oporavak. U političkom smislu Lučić je svoju poruku jasno usmjerio prema lideru HDZ-a BiH, kojeg smatra odgovornim za propuštene šanse koje su, prema njegovim tvrdnjama, mogle imati veliki ekonomski i strateški značaj za Mostar, Centralnu Bosnu i cijelu Bosnu i Hercegovinu.