Može li blokada državnih institucija postati novo sredstvo političke borbe za izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine? Upravo se takve ideje sve otvorenije razmatraju u dijelu hrvatskih političkih i analitičkih krugova, gdje se govori o odbijanju preuzimanja osvojenih funkcija, pa čak i stvaranju šire institucionalne krize kako bi se izvršio pritisak za promjenu izbornih pravila.
U središtu cijele rasprave ponovo je izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Dio hrvatske političke javnosti smatra da postojeći sistem omogućava brojnijim Bošnjacima u Federaciji BiH da značajno utječu na izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, zbog čega se traži model kojim bi se to pitanje dugoročno riješilo.
Spor oko Predsjedništva
Tvrdnja da jedan konstitutivni narod može drugom izabrati političkog predstavnika godinama predstavlja jednu od glavnih tačaka na kojima HDZ BiH i stranke okupljene oko njega insistiraju prilikom razgovora o izmjenama Izbornog zakona.
Iako u dijelu hrvatskih političkih krugova postoji uvjerenje da na predstojećim izborima kandidat s većinskom podrškom hrvatskog biračkog tijela ima dobre šanse za pobjedu, ni takav rezultat ne smatra se trajnim rješenjem.
Problem, prema tom tumačenju, ostaje u samim pravilima. Čak i ako hrvatske stranke uspiju mobilizirati dovoljan broj birača i izabrati željenog kandidata, postojeći izborni sistem ostao bi nepromijenjen, pa bi se ista situacija mogla ponoviti na nekim narednim izborima.
Upravo zbog toga sve glasnije se govori o alternativnim načinima političke borbe protiv onoga što hrvatski politički predstavnici nazivaju majorizacijom.
Radikalniji politički odgovor
Jednu od takvih ideja iznio je politolog Ivan Pepić. Njegova teza predviđa mogućnost političke apstinencije, odnosno scenario prema kojem novoizabrana pobjednica ili pobjednik iz reda hrvatskog naroda ne bi preuzeo dužnost člana Predsjedništva BiH.
Takav potez trajao bi sve dok ne bude provedena temeljna reforma Izbornog zakona koja bi, prema zagovornicima ove ideje, trajno riješila pitanje hrvatskog političkog predstavljanja.
Time bi se politička borba preselila na potpuno novi teren. Umjesto da izborni pobjednik jednostavno preuzme osvojenu funkciju i nastavi političko djelovanje unutar institucije, sam mandat bio bi iskorišten kao sredstvo pritiska.
O ideji je govorio i politolog Branimir Galić, koji političku snagu određene zajednice povezuje i s njenom sposobnošću da izazove ozbiljnu političku krizu.
– Politička zajednica je onoliko snažna koliko ima kriznog potencijala i mogućnosti generisanja političke krize. Vidim po reakcijama u bošnjačkoj javnosti da su totalno nespremni na ovakav scenaruj i mislim da je dobro što je Pepić plasirao tu tezu – istakao je politolog Branimir Galić.
Krizni potencijal kao pritisak
Upravo izraz “krizni potencijal” otkriva suštinu ove političke strategije. Ideja se zasniva na procjeni da strana koja može izazvati ozbiljnu institucionalnu blokadu ima snažniju pregovaračku poziciju od one koja nema takvu mogućnost.
U tom scenariju odbijanje preuzimanja mjesta u Predsjedništvu ne bi nužno bilo krajnji cilj. Takav potez mogao bi poslužiti kao način da se pitanje Izbornog zakona ponovo nametne kao tema koju domaći i međunarodni politički akteri više ne mogu odgađati.
Rasprava se, međutim, ne završava samo na Predsjedništvu BiH. Logika političke apstinencije mogla bi se proširiti i na druge institucije, uključujući Parlamentarnu skupštinu BiH, ukoliko bi politički predstavnici odlučili da institucionalnu blokadu koriste kao sredstvo pritiska.
Takav razvoj događaja predstavljao bi ozbiljnu političku krizu jer bi funkcionisanje državnih institucija moglo biti otežano ili blokirano.
Primjer Sinn Féina
Pepić u obrazlaganju svoje ideje povlači paralelu s irskom strankom Sinn Féin, čiji izabrani zastupnici tradicionalno ne zauzimaju svoja mjesta u britanskom parlamentu.
Oni učestvuju na izborima i osvajaju mandate, ali ih ne koriste na isti način kao zastupnici drugih stranaka jer odbijaju položiti zakletvu britanskom monarhu.
Taj primjer pokazuje da politička apstinencija postoji i u evropskoj parlamentarnoj praksi, ali političke i ustavne okolnosti Bosne i Hercegovine bitno su drugačije.
Upravo zbog toga ostaje otvoreno pitanje kakve bi pravne i institucionalne posljedice proizveo pokušaj primjene slične strategije u BiH.
Ideja kao upozorenje
Dio analitičara smatra da je malo vjerovatno da bi neka politička stranka bila spremna odreći se svih funkcija koje osvoji na izborima. Ipak, zagovornici ovog pristupa smatraju da prijedlog može imati efekat čak i ako nikada ne bude u potpunosti proveden.
Sama mogućnost odbijanja mandata ili blokiranja rada institucija mogla bi se koristiti kao sredstvo odvraćanja i pritiska tokom pregovora.
Time bi se drugim političkim akterima poslala poruka da nastavak postojećeg stanja može imati ozbiljne posljedice po funkcionisanje institucija.
Međutim, upravo tu počinju i najveće dileme.
Opasnost nove blokade
Bosna i Hercegovina već se suočavala s političkim blokadama koje su usporavale donošenje odluka i provođenje reformi. Svjesno izazivanje nove krize zato bi moglo proizvesti posljedice koje ne bi bilo jednostavno kontrolisati.
Dio analitičara upozorava da modeli političke apstinencije iz drugih evropskih država ne moraju dati isti rezultat u specifičnom političkom sistemu Bosne i Hercegovine.
– Iako ovakve ideje imaju svoje mjesto u evropskim modelima, u našoj političkoj situaciji smatram da ne bi donijele mnogo dobrog. Koliko god se kulturno izrazili, političko Sarajevo prema nama neće biti pravedno – navodi se u reakcijama analitičara.
Ovakav stav pokazuje da ni među ljudima koji podržavaju zahtjeve za drugačijim načinom izbora hrvatskih političkih predstavnika ne postoji potpuna saglasnost o metodama kojima bi trebalo doći do tog cilja.
Jedni smatraju da dosadašnji pregovori nisu dali rezultate i da je potreban snažniji pritisak. Drugi upozoravaju da bi dodatna blokada mogla još više produbiti nepovjerenje i udaljiti političke strane od kompromisa.
Dva politička koncepta
Spor je dodatno komplikovan potpuno različitim tumačenjima postojećeg ustavnog sistema. Hrvatski politički predstavnici okupljeni oko zahtjeva za izbornu reformu insistiraju na legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda.
Sa druge strane, njihovi politički protivnici ukazuju na činjenicu da se birači u Federaciji BiH prilikom glasanja ne dijele prema nacionalnoj pripadnosti te odbacuju prijedloge za koje smatraju da bi dodatno učvrstili etničke podjele.
Zbog tih suprotstavljenih stavova pitanje izmjena Izbornog zakona godinama ostaje bez konačnog političkog dogovora.
U takvim okolnostima prijedlog o političkoj apstinenciji predstavlja pokušaj da se postojeći odnos snaga promijeni stvaranjem pritiska koji bi mogao zahvatiti i funkcionisanje institucija.
Blokada kao posljednja opcija
Ukoliko bi politička apstinencija bila proširena s Predsjedništva na Parlamentarnu skupštinu BiH, posljedice bi bile znatno ozbiljnije. Blokiranje parlamentarnog rada moglo bi utjecati na donošenje zakona, provođenje reformi i niz drugih procesa koji zavise od državnih institucija.
Upravo zbog toga ideje o korištenju institucionalnog “kriznog potencijala” privlače posebnu pažnju.
Za sada se radi o prijedlozima politologa i političkim scenarijima, a ne o potvrđenoj odluci Dragana Čovića, HDZ-a BiH ili neke druge hrvatske stranke da će blokirati Parlament BiH ili odbiti preuzimanje izbornih mandata.
Ipak, sama činjenica da se takvi scenariji razmatraju pokazuje koliko je duboko nezadovoljstvo dijela hrvatske političke javnosti postojećim izbornim sistemom.
Traži se trajno rješenje
Zagovornici promjena smatraju da Hrvati moraju pronaći efikasan mehanizam kojim će dugoročno biti osigurano ono što nazivaju legitimnim političkim predstavljanjem.
Prema njihovom tumačenju, pobjeda hrvatskog kandidata na jednim izborima nije dovoljna jer ne mijenja pravila prema kojima će se održavati svi naredni izbori.
Istovremeno, pokušaj da se taj cilj postigne namjernim stvaranjem političke i institucionalne krize mogao bi dodatno destabilizirati ionako složene odnose u Bosni i Hercegovini.
Upravo zato ideja o odbijanju mandata i širenju političke apstinencije na druge institucije predstavlja jedan od radikalnijih scenarija koji se pojavljuju u raspravi o Izbornom zakonu.
Hoće li takvi prijedlozi ostati samo sredstvo političkog pritiska ili će ih neka od stranaka pokušati pretvoriti u konkretnu strategiju, za sada nije poznato. Jasno je, međutim, da pitanje izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH ostaje neriješeno i da se u potrazi za trajnim rješenjem sve otvorenije razmatraju potezi koji bi mogli izazvati novu ozbiljnu političku krizu.
Pogledajte PRILOG!