Dvije činjenice ne bi smjele biti predmet poricanja – Republika Srpska postoji kao sastavni dio Bosne i Hercegovine, dok je Ratko Mladić pravosnažno osuđeni ratni zločinac. Upravo je na taj način njemački novinar i dugogodišnji balkanski dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung Michael Martens otvorio pitanje koje je nakon Mladićeve smrti ponovo izazvalo snažne političke reakcije u regionu.
Jasna poruka Martensa
Martens se oglasio na društvenoj mreži X, gdje je iznio svoj stav o Republici Srpskoj i Ratku Mladiću.
Njegova poruka istovremeno se odnosi na ustavno uređenje Bosne i Hercegovine i na potrebu prihvatanja pravosnažno utvrđene odgovornosti nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske.
– Postojanje Republike Srpske kao sastavnog dijela Bosne i Hercegovine je činjenica koja se ne može i ne treba poricati. Ona je tu da ostane. Isto tako, činjenica da Ratko Mladić nije bio ništa drugo do jadni ratni zločinac koji je zaslužio da umre u zatvoru ne može se i ne treba poricati – komentar je koji je na svom nalogu na društvenoj mreži X objavio njemački novinar i dugogodišnji balkanski dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) Michael Martens.
Ova poruka poslužila je kao svojevrstan uvod u njegovu znatno širu analizu političkih i društvenih posljedica koje je smrt Ratka Mladića izazvala u regionu.
Martens u svojoj analizi ne dovodi u pitanje postojanje Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. Istovremeno pravi jasnu razliku između Republike Srpske kao dijela ustavne strukture BiH i glorifikacije čovjeka pravosnažno osuđenog za najteže ratne zločine.
Politička zamka
Jedno od ključnih pitanja nakon Mladićeve smrti postalo je mjesto i način njegove sahrane.
Na prvi pogled riječ je o pitanju koje bi moglo biti isključivo porodične i privatne prirode. Međutim, Martens upozorava da situacija postaje potpuno drugačija ukoliko se u organizaciju uključe državne institucije, politički zvaničnici ili vojne strukture.
Ako se sahrana organizuje samo u krugu porodice, prema takvom tumačenju ona ostaje privatna stvar.
Ukoliko bi, međutim, događaj dobio zvanični karakter kroz učešće institucija, državnih delegacija ili vojne počasti, pitanje sahrane prestalo bi biti isključivo privatno.
Tada bi način ispraćaja pravosnažno osuđenog ratnog zločinca postao politička poruka.
Upravo u tome Martens vidi ozbiljnu političku zamku za vlasti koje trebaju odlučiti kako će se odnositi prema Mladićevoj smrti.
Odnos Beograda
Poseban dio analize odnosi se na reakcije zvaničnog Beograda.
Način na koji će se državne institucije Srbije postaviti prema sahrani mogao bi pokazati mnogo više od samog odnosa prema Ratku Mladiću kao pojedincu.
Pitanje je da li će vlasti napraviti jasnu granicu između privatnog prava porodice da organizuje sahranu i eventualnog pokušaja da se od događaja napravi politička ili državna manifestacija.
U slučaju zvaničnih počasti, vlast bi preuzela odgovornost za poruku koja se takvim činom šalje javnosti.
To je posebno osjetljivo zbog činjenice da je Mladić pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Zbog toga se eventualno institucionalno veličanje njegove uloge ne može posmatrati odvojeno od presuda međunarodnog pravosuđa.
Reakcije iz RS-a
Martens se osvrnuo i na odnos vlasti i dijela javnosti u Republici Srpskoj prema Mladiću.
Njegova analiza ukazuje na problem koji postoji godinama nakon izricanja presuda, činjenicu da se Mladićevo ime u dijelu javnosti u Srbiji i Republici Srpskoj i dalje veliča.
Takav odnos otvara mnogo šire pitanje o stvarnom utjecaju međunarodnih presuda na društva koja su neposredno povezana sa ratovima devedesetih.
Sud može utvrditi individualnu krivičnu odgovornost i izreći kaznu, ali sama presuda ne znači automatski da će društvo prihvatiti utvrđene činjenice.
Upravo se na primjeru odnosa prema Mladiću vidi koliko taj proces može biti dug i politički osjetljiv.
Devet godina poslije
Martens posebno ukazuje na činjenicu da se i devet godina nakon presude Mladićevo ime u pojedinim krugovima i dalje slavi.
To za njega otvara pitanje koliko su haške presude uspjele promijeniti društvenu svijest i odnos prema ratovima iz devedesetih godina.
Pravosnažna sudska odluka može utvrditi činjenice i odgovornost, ali ne može sama po sebi promijeniti političku kulturu, obrazovanje, javni diskurs ili način na koji se prošlost predstavlja novim generacijama.
Upravo zbog toga glorifikacija pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca predstavlja mnogo dublji društveni problem od pojedinačnih političkih izjava.
Ako nove generacije odrastaju uz potpuno drugačiju interpretaciju događaja od one koja je utvrđena pred međunarodnim sudovima, prostor za suočavanje s prošlošću dodatno se sužava.
Republika Srpska ostaje
Važan dio Martensove poruke jeste i njegovo jasno određenje prema Republici Srpskoj.
On ne zagovara njeno ukidanje niti osporava činjenicu njenog postojanja.
Naprotiv, Republiku Srpsku opisuje kao sastavni dio Bosne i Hercegovine čije postojanje predstavlja činjenicu koju ne treba poricati.
Time istovremeno povlači granicu između postojanja Republike Srpske i načina na koji se pojedini ratni lideri ili komandanti predstavljaju u javnosti.
Republika Srpska kao entitet unutar Bosne i Hercegovine i individualna odgovornost Ratka Mladića nisu isto pitanje.
Upravo ta razlika predstavlja jedan od centralnih elemenata njegove poruke.
Presuda Mladiću
Ratko Mladić bio je komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Pred međunarodnim pravosuđem pravosnažno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, kao i za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Zbog toga se pitanje njegovog javnog veličanja ne može odvojiti od pravosnažnih presuda koje su donesene nakon dugogodišnjeg sudskog postupka.
Martens upravo na tome zasniva drugi dio svoje poruke – kao što postojanje Republike Srpske smatra činjenicom koju ne treba poricati, tako smatra da se ne smije poricati ni činjenica da je Mladić pravosnažno osuđen kao ratni zločinac.
Sahrana kao test
U tom kontekstu način organizovanja Mladićeve sahrane postaje svojevrstan politički test.
Privatna sahrana i žalost porodice pripadaju jednoj kategoriji.
Zvanične delegacije, državne počasti, vojni ceremonijal i politički govori pripadali bi potpuno drugoj.
U drugom slučaju više ne bi bilo riječ samo o tome kako porodica ispraća preminulog člana, već o tome kakvu poruku institucije žele poslati svojim građanima, susjedima i međunarodnoj javnosti.
Martens upozorava upravo na mogućnost da političke strukture ponovo učvrste negativnu sliku o vlastitom odnosu prema ratnoj prošlosti ukoliko odluče glorifikovati Mladića kroz zvanične komemoracije.
Problem za budućnost
Rasprava zato nije ograničena samo na Ratka Mladića.
Ona se odnosi na pitanje kako društva u regionu žele graditi odnos prema događajima iz devedesetih i pravosnažnim presudama.
Ako se osuđeni ratni zločinci nastave predstavljati kao heroji, proces suočavanja s prošlošću ostaje nedovršen.
Istovremeno, prihvatanje sudski utvrđene individualne odgovornosti ne znači osporavanje prava bilo kojeg naroda ili postojanja Republike Srpske kao sastavnog dijela Bosne i Hercegovine.
Upravo je to suština Martensove poruke.
Prema njegovom viđenju, dvije stvari mogu i moraju biti prihvaćene istovremeno: Republika Srpska postoji kao dio Bosne i Hercegovine i njeno postojanje ne treba negirati, dok pravosnažnu odgovornost Ratka Mladića za ratne zločine također ne treba relativizovati ili poricati.
Način na koji će političke strukture u Srbiji i Republici Srpskoj postupiti povodom Mladićeve sahrane zbog toga će pokazati da li će granica između privatnog ukopa i institucionalnog veličanja pravosnažno osuđenog ratnog zločinca biti sačuvana.