Pismo iz Sarajeva upućeno je svim državama članicama Ujedinjenih naroda, a u njemu su navedena i tri konkretna zahtjeva za reakciju međunarodne zajednice. Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković upozorio je na institucionalni odnos vlasti Srbije prema pravosnažno osuđenom Ratku Mladiću i zatražio javne osude, ciljane sankcije i potvrđivanje autoriteta presuda međunarodnih sudova.
Ministarstvo vanjskih poslova BiH, putem Stalne misije Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim narodima, uputilo je pismo svim članicama UN-a kako bi ih upoznalo sa događajima u Srbiji nakon smrti i sahrane Ratka Mladića.
U dokumentu se detaljno obrazlaže zbog čega Sarajevo smatra da postupci institucija Srbije zahtijevaju jasan i dosljedan međunarodni odgovor.
Pismo članicama UN-a
Konaković je u pismu posebnu pažnju posvetio načinu na koji su posmrtni ostaci Ratka Mladića vraćeni u Srbiju i načinu na koji je organizovana njegova sahrana.
Podsjetio je da je Mladić pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Prema navodima iz pisma, njegovi posmrtni ostaci vraćeni su u Srbiju avionom Vlade Srbije, dok je kovčeg bio prekriven državnom zastavom i nošen od pripadnika Vojske Srbije.
Komemoracija je održana u Domu Vojske Srbije, a sahrana u Beogradu uključivala je vojne počasti i počasnu paljbu.
Upravo korištenje državnih i vojnih resursa Konaković vidi kao jedan od ključnih razloga zbog kojih događaj, prema njegovom stavu, ne može biti posmatran samo kao privatna sahrana.
Visoki zvaničnici Srbije
U pismu se navodi i prisustvo visokih zvaničnika Srbije. Među njima su ministar odbrane Bratislav Gašić, ministar pravde Nenad Vujić, ministar kulture Nikola Selaković i ministar bez portfelja Nenad Popović.
Konaković je ukazao i na prisustvo zvaničnika iz Republike Srpske, uključujući predsjednika i premijera tog bh. entiteta te člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije lično prisustvovao sahrani, ali Konaković u pismu tvrdi da je javno branio postupanje državnih institucija Srbije prilikom povratka Mladićevih posmrtnih ostataka i njegove sahrane te odbacivao međunarodne kritike.
Ministar vanjskih poslova BiH cijeli slučaj pokušao je staviti i u širi međunarodni kontekst.
Pitanje svijetu
Konaković je državama članicama UN-a postavio pitanje kako bi međunarodna javnost reagovala kada bi neka evropska država sličan tretman priredila Hermannu Göringu ili Wilhelmu Keitelu, visokim nacističkim zvaničnicima osuđenim pred Međunarodnim vojnim tribunalom u Nürnbergu.
Takvim poređenjem želio je naglasiti svoj stav da standardi prema osobama osuđenim za najteže međunarodne zločine ne mogu zavisiti od države ili dijela Evrope u kojem se događaj odvija.
Podsjetio je da je Ratka Mladića osudio Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, osnovan od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, te da je njegova presuda potvrđena pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove.
Konakovićeva poruka je da princip “nikada više” ne može biti selektivan.
Uloga državnih institucija
Posebno problematičnim smatra situaciju u kojoj se za odavanje počasti pravosnažno osuđenoj osobi koriste državni resursi, oružane snage, vojne institucije i predstavnici vlasti.
Upravo taj element, prema argumentaciji iz pisma, cijelom slučaju daje institucionalni karakter.
Konaković je članice UN-a podsjetio i na ranije odluke i presude međunarodnih institucija koje se odnose na rat u Bosni i Hercegovini.
Ukazao je na Rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda A/RES/47/121, a zatim podsjetio i na nalaze Međunarodnog suda pravde o ulozi Srbije tokom rata u BiH.
Presuda iz 2007.
Jedan od ključnih dijelova pisma odnosi se na presudu Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine.
Konaković je podsjetio da je Sud utvrdio da je Srbija prekršila svoju obavezu iz Konvencije o genocidu da spriječi genocid u Srebrenici.
Također je ukazao na utvrđenu obavezu saradnje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju i pitanje neizručenja Ratka Mladića.
Upravo na tome zasniva jednu od glavnih poruka pisma: država za koju je Međunarodni sud pravde utvrdio da nije ispunila obavezu sprečavanja genocida ne može, prema njegovom stavu, bez međunarodne reakcije koristiti svoje institucije za odavanje počasti osobi osuđenoj za taj genocid.
Rezolucija o Srebrenici
Konaković se pozvao i na Rezoluciju Generalne skupštine UN-a A/RES/78/282 od 23. maja 2024. godine, kojom je ustanovljen Međunarodni dan promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine.
Podsjetio je da se tom rezolucijom osuđuju postupci kojima se veličaju osobe osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući odgovorne za genocid u Srebrenici.
Prema njegovoj ocjeni, postupci institucija Srbije nakon Mladićeve smrti upravo ulaze u okvir ponašanja na koje se ta rezolucija odnosi.
U pismu se govori i o obavezama država prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kao i principima sadržanim u Povelji Ujedinjenih naroda.
Bez kolektivne krivice
Konaković je istovremeno naglasio da njegov istup nije usmjeren prema srpskom narodu niti predstavlja pokušaj nametanja kolektivne krivice.
Međunarodna krivična odgovornost je individualna, a kritika iz pisma usmjerena je prema političkim vlastima i javnim institucijama.
Prema njegovom stavu, problem nastaje kada institucije učestvuju u veličanju pravosnažno osuđenog počinioca, čime se ponižavaju žrtve i ugrožavaju proces pomirenja i regionalna stabilnost.
Nakon obrazlaganja razloga za obraćanje, Konaković je pred članice Ujedinjenih naroda iznio tri konkretna zahtjeva.
Prvi zahtjev
Od država članica najprije se traži javna osuda zvaničnog i institucionalnog veličanja Ratka Mladića.
To uključuje osudu korištenja državnih resursa, vojnih struktura i vojnih počasti.
Konaković je posebno izdvojio prikazivanje Mladićevog lika uz riječi “Pravac Potočari”, što je u pismu ocijenjeno kao direktno pozivanje na genocidno nasilje i alarmantna prijetnja njegovog ponavljanja.
Od država članica UN-a tako se ne traži samo općenita osuda veličanja ratnih zločinaca, nego reakcija na konkretne postupke za koje Ministarstvo vanjskih poslova BiH smatra da predstavljaju institucionalnu glorifikaciju.
Drugi zahtjev
Drugi korak koji Konaković predlaže mnogo je konkretniji i mogao bi imati direktne posljedice za pojedince.
Od država se traži da, u skladu sa međunarodnim pravom i vlastitim pravnim okvirima, razmotre ciljane sankcije i druge restriktivne mjere.
One bi bile usmjerene prema javnim zvaničnicima i drugim osobama koje direktno organizuju, učestvuju, promovišu ili omogućavaju službeno i institucionalno veličanje osoba pravosnažno osuđenih za genocid i druge teške međunarodne zločine.
Na taj način Konaković pokušava međunarodnu reakciju pomjeriti sa nivoa političkih saopćenja na konkretne mjere prema odgovornim pojedincima.
Treći zahtjev
Treći zahtjev odnosi se na autoritet međunarodnog pravosuđa i konačnost njegovih presuda.
Konaković traži od članica UN-a da javno potvrde konačnost i autoritet presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove i Međunarodnog suda pravde koje se odnose na genocid u Srebrenici.
Istovremeno se traži odbacivanje svakog pokušaja poricanja, revizije, relativizacije ili političkog reinterpretiranja sudski utvrđenih činjenica sadržanih u tim presudama.
Time su tri zahtjeva jasno razdvojena: javna osuda, konkretne restriktivne mjere i potvrđivanje autoriteta međunarodnih presuda.
Traži konkretne posljedice
Konaković je u završnom dijelu pisma poručio da veličanje počinilaca genocida mora imati posljedice.
– Osoba koju je tribunal UN-a osudio za genocid ne može biti pretvorena u heroja kojeg sponzorira država bez odgovora – naveo je Konaković.
Njegova poruka članicama Ujedinjenih naroda jeste da ni država za koju je Međunarodni sud pravde utvrdio da nije spriječila genocid ne može odavati počast osobi osuđenoj za njegovo počinjenje bez međunarodne reakcije.
Posebno upozorenje odnosi se na posljedice eventualnog izostanka odgovora.
Konaković smatra da šutnja međunarodne zajednice u ovakvoj situaciji može dovesti do normalizacije institucionalnog veličanja osoba osuđenih za najteže ratne zločine.
Poruka svim članicama
Slanjem pisma svim državama članicama UN-a pitanje odnosa institucija Srbije prema Ratku Mladiću podignuto je na globalni diplomatski nivo.
Bosna i Hercegovina kroz ovo obraćanje ne traži samo političku osudu događaja u Beogradu. Od država se traži da pojedinačno razmotre vlastite mogućnosti djelovanja, uključujući sankcije i druge restriktivne mjere prema odgovornim osobama.
Istovremeno, Sarajevo želi da države članice ponovo javno potvrde presude međunarodnih sudova i odbace pokušaje njihovog relativiziranja.
Konakovićevo pismo zato predstavlja pokušaj da se pitanje institucionalnog veličanja pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca pretvori u temu kojom se neće baviti samo Bosna i Hercegovina i zemlje regiona.
Njegova završna poruka međunarodnoj zajednici svodi se na upozorenje da izostanak reakcije također proizvodi posljedice. Prema stavu koji je iznio pred članicama UN-a, šutnja u ovakvim okolnostima nije neutralnost, jer nosi rizik da ono što bi trebalo biti nedopustivo vremenom postane prihvatljivo.
Pogledajte foto:
