Koliko dugo ratni autoriteti mogu šutjeti dok se hrvatska zajednica u Bosni i Hercegovini suočava s iseljavanjem i sve izraženijim demografskim problemima? Upravo to pitanje otvorio je Darko Dropuljić, kandidat HDZ-a 1990 i HSS-a za Skupštinu ŽZH, iznoseći niz oštrih političkih ocjena na račun Dragana Čovića, strukture okupljene oko HDZ-a BiH, ali i dijela nekadašnjih generala HVO-a.
Odgovornost generala
Dropuljić smatra da ljudi koji su tokom rata imali važne komandne i javne uloge imaju posebnu odgovornost da govore i o problemima sa kojima se hrvatska zajednica suočava u mirnodopskom periodu. U središte svoje kritike stavlja iseljavanje, korupciju, političku trgovinu, nepravdu i stanje institucija.
Prema njegovom viđenju, nekadašnji vojni autoritet ne bi trebao završiti prestankom rata. Naprotiv, smatra da bi generali i ratni komandanti upravo zbog ugleda koji imaju među dijelom stanovništva trebali javno govoriti o pojavama koje smatraju štetnim za zajednicu.
U tom kontekstu posebno izdvaja brigadnog generala Zdenka Lučića, predstavljajući ga kao jednog od rijetkih visokih oficira HVO-a koji se odlučio javno oglašavati o aktuelnim političkim i društvenim pitanjima.
– Dok narod iseljava, jedini glas otpora dolazi od brigadnog generala Zdenka Lučića – navodi Dropuljić.
Dropuljićeva kritika usmjerena je prema dijelu generala HVO-a za koje tvrdi da se ne oglašavaju dovoljno o problemima hrvatske zajednice. Njihovu šutnju suprotstavlja njihovoj nekadašnjoj ulozi i odgovornosti koju su imali tokom ratnih godina.
– Danas, kada se narod raspada pod teretom korupcije, nepravde i političke trgovine, ti isti ljudi šute – piše Dropuljić.
Kritike Čovićeve politike
Posebno oštar dio Dropuljićevog teksta odnosi se na političku strukturu okupljenu oko HDZ-a BiH i predsjednika te stranke Dragana Čovića. Za taj politički sistem koristi izraz „kasta“, uz tvrdnju da je riječ o modelu u kojem, prema njegovom mišljenju, važnu ulogu imaju poslušnost, strah i politička trgovina.
Dropuljić problematizira način funkcioniranja institucija, odnos politike prema tužilaštvima i medijima, kao i položaj političkih kadrova. Riječ je o njegovim političkim tvrdnjama i ocjenama, a ne o činjenicama koje su u samom tekstu potkrijepljene konkretnim dokumentima ili pojedinačnim dokazima.
– Kasta Dragana Čovića predstavlja sustav straha, poslušnosti i političke trgovine – tvrdi Dropuljić.
U nastavku iznosi i tvrdnju da su nekadašnji generali s vremenom izgubili značaj koji bi, prema njegovom mišljenju, trebali imati u javnom životu. Smatra da su pojedini vojni autoriteti svedeni na protokolarne uloge, dok se branitelji sve češće posmatraju kroz statistiku i formalna obilježavanja.
Takav odnos Dropuljić povezuje sa širim pitanjem političke odgovornosti. Njegova poruka je da ratni autoritet, prema njegovom shvatanju, podrazumijeva i obavezu reagiranja na probleme koji nisu vojni, ali mogu imati dugoročne posljedice po zajednicu.
Problem iseljavanja
Jedna od centralnih tema njegovog obraćanja jeste demografsko stanje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Dropuljić upozorava na odlazak stanovništva, posebno mladih, te na pražnjenje pojedinih sredina.
Kao primjer navodi odlazak mladih u Njemačku, prazna sela i nedostatak perspektive koji, prema njegovoj ocjeni, pogađa i Mostar. Upravo u iseljavanju vidi jedan od najozbiljnijih problema sa kojima se suočava hrvatska zajednica u BiH.
– Narod je postao broj u koloni iseljenih – piše Dropuljić.
On dodatno navodi da se hrvatski narod u BiH „pretvorio u demografsku fusnotu“, čime pokušava naglasiti ozbiljnost procesa iseljavanja i smanjivanja broja stanovnika.
Dropuljić smatra da bi pitanja odlaska stanovništva, korupcije, nepravde i političke trgovine morala biti među temama o kojima će otvoreno govoriti i ljudi koji imaju autoritet stečen tokom rata. Njegova kritika zato nije usmjerena samo prema aktivnim političarima nego i prema onima za koje smatra da svojim javnim uticajem mogu pokrenuti raspravu, ali to ne čine.
Istakao Zdenka Lučića
Nasuprot generalima koje kritizira zbog šutnje, Dropuljić posebno izdvaja brigadnog generala Zdenka Lučića. Predstavlja ga kao primjer vojnog autoriteta koji je spreman javno iznositi stavove i otvoriti pitanja koja smatra važnim za položaj Hrvata u BiH.
Podsjeća pritom na Lučićev ratni put, navodeći da je bio dragovoljac ZNG-a 1991. godine, da je učestvovao na Kupresu 1992. godine, radio na ustrojavanju postrojbi za posebne namjene te obavljao dužnost zapovjednika prvog nastavnog središta HVO-a. Njegov vojni put kasnije je obilježen i generalskim činom.
Dropuljić upravo tu biografiju koristi kao argument zašto Lučićev javni angažman smatra značajnim. Prema njegovom viđenju, riječ je o čovjeku koji svoj stav ne iznosi zbog političke funkcije, nego zbog uvjerenja da više ne treba šutjeti.
– Lučić ne govori zato što želi funkciju. Govori zato što zna da je šutnja postala izdaja naroda – navodi Dropuljić.
Istovremeno poziva i druge nekadašnje generale i ratne komandante da izađu u javnost i jasno kažu kako gledaju na političko, društveno i demografsko stanje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Poziv na reakciju
Dropuljić na kraju svog obraćanja dodatno pojačava poruku prema nekadašnjim vojnim autoritetima. Od njih, kako proizlazi iz njegovih riječi, ne očekuje protokolarna pojavljivanja i formalne govore, nego javno suočavanje s problemima koje smatra presudnim za budućnost hrvatske zajednice.
Njegova poruka zasniva se na poređenju ratne hrabrosti s odgovornošću u miru. Smatra da ljudi koji su bili spremni preuzeti velike rizike tokom rata mogu pokazati odlučnost i kada je riječ o borbi protiv pojava koje danas smatraju nepravednim ili štetnim.
– Ako su mogli voditi rat, mogu voditi i istinu. Ako su mogli stati pred tenk, mogu stati pred nepravdu – poručuje Dropuljić.
Šutnja nije opcija
Završni dio Dropuljićevog teksta donosi njegovu najoštriju poruku. Ponovo povezuje pitanje opstanka hrvatskog stanovništva s političkim sistemom koji kritizira i šutnjom ljudi od kojih očekuje snažniji javni angažman.
U fokusu ostaje njegovo uvjerenje da demografsko slabljenje zajednice ne smije biti tema koja će ostati u drugom planu. Istovremeno insistira na tome da ljudi koji su nekada imali važnu ulogu u odbrani hrvatskog naroda imaju odgovornost da se oglase i o stanju u kojem se taj narod nalazi u miru.
– Ako su mogli braniti narod, mogu ga braniti i danas, od korupcije, od kaste Dragana Čovića i od sustava koji ga uništava. Jer narod iseljava. Narod nestaje. Narod se gasi. A generali šute. Šutnja više nije opcija. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ne treba nove parade, nove govore, nove protokole. Treba istinu. Treba hrabrost. Treba ljude koji su dokazali da znaju stati na crtu. Treba brigadnog generala Zdenka Lučića i treba generale koji će prestati šutjeti. Jer šutnja generala danas znači samo jedno, da su se predali kasti Dragana Čovića koja je odavno prestala služiti narodu. A narod koji se predaje, nestaje. – zaključuje Dropuljić.
Pogledajte PRILOG!