Šta se krije iza poruka koje je Milorad Dodik poslao nakon sastanka s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Jeruzalemu? Novinarka Dženana Karup Druško smatra da susret i retoriku koja ga je pratila ne treba posmatrati izolirano, već u kontekstu političke upotrebe historijskog stradanja, stvaranja osjećaja kolektivne ugroženosti i predstavljanja muslimana u Bosni i Hercegovini kao sigurnosne prijetnje.
Susret u Jeruzalemu
Dodik se tokom posjete Izraelu sastao s Netanyahuom, nakon čega je govorio o mogućnostima jačanja saradnje između izraelskih institucija i vlasti Republike Srpske u više oblasti. Posebno je isticao sigurnost, nove tehnologije i zaštitu od prijetnji koje povezuje s islamskim radikalizmom.
Karup Druško u svojoj objavi pod naslovom “Smrt fašizmu” smatra da vrijeme i politički kontekst takvog sastanka nisu nevažni. Prema njenoj interpretaciji, Dodik tokom izborne kampanje pokušava svoje političke poruke povezati s iskustvom Izraela i historijskim stradanjem jevrejskog naroda.
– U jeku izborne kampanje Milorad Dodik odlazi u Jeruzalem i sastaje se s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom. Nakon tog sastanka uslijedile su poruke o jačanju suradnje Izraela i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska u više područja, uključujući sigurnost i obranu, pri čemu je Dodik upozorio na „islamski radikalizam u BiH“, ideologiju „spavača“… – piše Karup Druško.
Ona smatra da Dodikovi politički potezi imaju precizno određenu svrhu i da sastanak s Netanyahuom treba posmatrati i kroz domaću izbornu kampanju.
– Kod Dodika ništa nije slučajno i bez određenog političkog cilja, a ponajmanje ovakav sastanak u vrijeme izborne kampanje u BiH – piše Karup Druško.
Zajednički neprijatelj
Prema njenoj analizi, Dodik pokušava uspostaviti paralelu između historijskog stradanja Srba i Jevreja, dok istovremeno kao zajedničku savremenu prijetnju označava islamski radikalizam.
– Vrlo svjesno Dodik povlači paralelu između stradanja srpskog i jevrejskog naroda i konstruira sliku zajedničkog neprijatelja, „islamskog radikalizma“, protiv kojeg se, navodno, mora voditi ista, zajednička borba – piše Karup Druško.
Takva ocjena predstavlja njenu interpretaciju Dodikovih političkih motiva. Tvrdnje o sigurnosnim prijetnjama i eventualnim ekstremističkim mrežama zahtijevaju konkretne podatke nadležnih institucija i ne mogu se automatski odnositi na muslimane ili Bošnjake kao kolektivnu zajednicu.
Karup Druško svoju analizu povezuje i sa knjigom Nenada Čanka “Kupleraj u balkanskom lavirintu”, zbirkom njegovih kolumni iz proteklih nekoliko decenija.
Čankove paralele
Posebnu pažnju posvećuje Čankovim tekstovima u kojima je analizirao političke mehanizme nacizma i nacionalizma tokom devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije.
– Uz zamenjen naziv nacije pojavljivao se i u drugim državama, a poslednji put u Srbiji pod vlašću Slobodana Miloševića. Primena programa provereno dovodi do nacionalne propasti naroda koji ga primenjuje, smanjenja državne teritorije, proterivanja pripadnika dotične nacije iz drugih država, velikih ljudskih žrtava, ogromne materijalne štete i višedecenijske nacionalne osramoćenosti – piše Čanak.
U kolumni “Nacizam” Čanak je pravio poređenja između propagandnih metoda nacističke Njemačke i nacionalističke politike u Srbiji tokom devedesetih.
– Kao što je nacistička partija u Nemačkoj razvijala kod stanovništva ‘osećaj ugroženosti nemačkog naroda od strane jevrejsko-boljševičke zavere’, tako je i u Srbiji razvijen osećaj ugroženosti ‘pred ponovljenim genocidom i kominternovsko-vatikanskom zaverom’. U Nemačkoj se teritorijalna ekspanzija opravdavala potrebom da se za ‘nemački narod obezbedi neophodan životni prostor (lebensraum) i da se zaštite prava Nemaca van Nemačke zasnovana na vezi krvi i tla’. U Srbiji je forsirana teza o ‘potrebi zaštite vekovnih srpskih ognjišta’ (takođe vezom krvi i tla) – piše Čanak.
Karup Druško naglašava da smisao ovih poređenja nije tvrdnja da su svi historijski događaji identični. U fokus stavlja političke mehanizme koje Čanak opisuje: stvaranje osjećaja ugroženosti, određivanje neprijatelja, homogenizaciju stanovništva i povezivanje nacionalnog identiteta s teritorijom.
Retorika ugroženosti
Prema njenoj interpretaciji, pojedini elementi takve političke retorike nastavili su postojati i nakon završetka vlasti Slobodana Miloševića.
Ona ih povezuje sa konceptom “srpskog sveta”, Deklaracijom Svesrpskog sabora, insistiranjem na nacionalnom jedinstvu i Dodikovim porukama o granicama, institucijama i sigurnosti.
Karup Druško smatra posebno značajnim to što Dodik istovremeno govori o migrantima, povratnicima sa stranih ratišta, “spavačima” i islamskom radikalizmu.
Prema njenom tumačenju, problem nastaje kada se stvarne sigurnosne prijetnje ili pojedinačni slučajevi ekstremizma koriste za stvaranje šire slike u kojoj cijela vjerska ili etnička zajednica postaje predmet sumnje.
Izrael kao uzor
Poseban dio njenog osvrta odnosi se na Dodikovo predstavljanje Izraela kao političkog i sigurnosnog uzora.
Karup Druško smatra da se u tom slučaju ne može govoriti samo o sigurnosti i zaštiti granica, a zanemariti historijsko iskustvo jevrejskog naroda, kao ni savremena pitanja povezana s Palestincima i Gazom.
Prema njenom stavu, stradanje Jevreja tokom Holokausta ne može služiti kao argument za kolektivno označavanje muslimana kao prijetnje.
Istovremeno upozorava da se iz rasprave o historijskoj ugroženosti naroda ne mogu izbrisati ni zločini počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Poruke o Iranu
Karup Druško podsjeća i na Dodikove ranije izjave o Iranu, mudžahedinima i Hamasu. Smatra da ih treba posmatrati zajedno sa njegovim kasnijim odlaskom u Izrael.
Prema njenoj analizi, time se pokušava napraviti jasna geopolitička podjela u kojoj se Republika Srpska predstavlja kao prirodni saveznik Izraela u borbi protiv istog neprijatelja.
– Zato Republika Srpska zna gdje joj je mjesto. Uz Izrael – poručio je Dodik.
Upravo povezivanje različitih sigurnosnih, vjerskih i političkih pitanja Karup Druško vidi kao posebno osjetljivo u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Presude iz Haga
U svojoj argumentaciji podsjeća i na pravosnažne presude međunarodnih sudova nekadašnjem političkom i vojnom rukovodstvu bosanskih Srba.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić pravosnažno su osuđeni na doživotni zatvor. Njihove presude obuhvataju genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, dok su sudovi utvrdili i njihovo učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata sa teritorija na koje je rukovodstvo bosanskih Srba polagalo pravo.
U presudama su utvrđeni progoni, ubistva, deportacije, prisilna premještanja i drugi zločini, kao i kampanja terora nad stanovništvom Sarajeva.
Karup Druško smatra da upravo zbog tih sudski utvrđenih činjenica političke poruke o kolektivnoj ugroženosti i teritorijalnoj zaštiti u Bosni i Hercegovini zahtijevaju posebnu pažnju.
Opasna politička matrica
Prema njenoj analizi, problem nije razgovor o stvarnim sigurnosnim prijetnjama niti saradnja institucija u borbi protiv terorizma. Problem vidi u mogućnosti da se pojam radikalizma proširi na čitavu zajednicu i postane sredstvo političke mobilizacije.
U takvoj matrici, tvrdi ona, najprije se proizvodi osjećaj ugroženosti, zatim se određuje neprijatelj, nakon čega slijedi homogenizacija vlastite nacionalne zajednice.
Krajnji rezultat može biti politički diskurs u kojem teritorija, granice i zaštita naroda postaju dominantne teme.
Karup Druško smatra da Bosna i Hercegovina zbog iskustva rata posebno dobro zna koliko takva retorika može postati opasna kada preraste u politički program.
Skupo iskustvo BiH
Njena centralna poruka zbog toga nije usmjerena samo na Dodikov sastanak s Netanyahuom, već na način na koji se historija koristi u savremenoj političkoj borbi.
Upozorava da se stvarno stradanje jednog naroda ne bi trebalo koristiti za stigmatizaciju drugog, niti sigurnosna pitanja pretvarati u kolektivnu optužbu protiv čitave etničke ili vjerske zajednice.
Prema njenom viđenju, upravo iskustvo Bosne i Hercegovine pokazuje koliko posljedice politike zasnovane na kolektivnom strahu, neprijateljima i teritorijalnim podjelama mogu biti teške.
– Bosna i Hercegovina je ovu političku matricu već jednom skupo platila – piše Karup Druško.
Ona zbog toga smatra da se na takvu retoriku mora reagovati prije nego što postane prihvaćeni dio političkog diskursa.
Historijske činjenice
Karup Druško završava porukom da se historijske činjenice ne mogu mijenjati savremenim političkim interpretacijama.
Presude međunarodnih sudova postoje, kao i dokumentacija o zločinima počinjenim tokom rata. Istovremeno, odgovornost za terorizam, ekstremizam ili bilo koje drugo krivično djelo mora biti individualizirana i zasnovana na dokazima, a ne pripisana čitavom narodu ili vjerskoj zajednici.
Zbog toga Dodikov sastanak s Netanyahuom u njenoj analizi nije problematičan sam po sebi. Ključno pitanje za nju predstavljaju poruke kojima je sastanak praćen i način na koji se sigurnosna saradnja povezuje s historijskim stradanjem, nacionalnom ugroženošću i muslimanima u Bosni i Hercegovini.
– Historija ne počinje onda kada je neko ponovo ispriča. Ona postoji: u činjenicama, dokumentima i presudama. Smrt fašizmu – zaključila je Karup Druško.
Pogledajte PRILOG!