Dvije velike posljedice političkih poteza vlasti Milorada Dodika izdvajaju se u analizi perioda od početka izbornog mandata u oktobru 2022. do njegovog završetka u oktobru 2026. godine. Jedna se veže za događaje iz 2023. godine, dok je druga otvorena odlukom Ustavnog suda BiH od 25. septembra 2026, a u tekstu se obje ocjenjuju kao štetne po Republiku Srpsku.
Dvije teške posljedice
Odluka Ustavnog suda BiH broj U-10/26 od 25. septembra 2026. godine donesena je pred sam kraj ovog izbornog mandata, a u analizi se povezuje s lobističkim ugovorom koji je vlast Republike Srpske zaključila u septembru 2025. godine.
Drugi slučaj vremenski je stariji i odnosi se na događaje iz juna i jula 2023. godine. Tada je Narodna skupština Republike Srpske donijela Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji Republike Srpske.
U tekstu se ocjenjuje da su posljedice oba poteza dugoročne i da nisu nestale završetkom političkih i pravnih sporova koji su ih pratili. Naprotiv, iznesen je stav da će određeni pravni efekti nastaviti postojati i nakon završetka aktuelnog izbornog mandata.
Sporni zakon iz 2023.
Narodna skupština Republike Srpske krajem juna 2023. godine donijela je Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji Republike Srpske.
U analizi se taj potez direktno povezuje s politikom Milorada Dodika, uz tvrdnju da je upravo njegov politički uticaj bio presudan da poslanici skupštinske većine usvoje takav zakon.
Istovremeno se ukazuje na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine prema kojima su odluke Ustavnog suda BiH konačne i obavezujuće. Zbog toga se zastupa stav da entitetskim zakonom nije bilo moguće isključiti njihovu primjenu na teritoriji Republike Srpske.
Upravo taj potez vlasti RS u tekstu se predstavlja kao početak procesa koji je ubrzo doveo do nove intervencije visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Schmidtova reakcija
Početkom jula 2023. godine Schmidt je intervenisao nakon odluka Narodne skupštine Republike Srpske, a izmjene Krivičnog zakona BiH obuhvatile su i krivično djelo neizvršavanja odluka visokog predstavnika.
U analizi se tvrdi da između poteza vlasti Republike Srpske i Schmidtove reakcije postoji jasna politička i vremenska povezanost. Stav koji se iznosi jeste da je donošenje Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH stvorilo okolnosti koje su visokom predstavniku poslužile kao povod za intervenciju.
Istovremeno se naglašava da se time ne opravdava Schmidtova odluka. Poenta iznesene argumentacije jeste da su politički potezi vlasti Republike Srpske imali posljedice koje su se kasnije odrazile upravo na pravni položaj institucija i zvaničnika iz tog entiteta.
Krivična odredba koja je tada uvedena ostala je dio pravnog sistema, zbog čega se u tekstu opisuje kao dugoročna posljedica sukoba iz 2023. godine.
Pitanje državne imovine
Posebno se osporava obrazloženje Milorada Dodika prema kojem je donošenje Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH bilo potrebno kako bi se spriječilo da Christian Schmidt nametne zakon o državnoj imovini Bosne i Hercegovine.
Kao argument protiv takvog obrazloženja navodi se činjenica da su nakon Schmidtove intervencije prošle tri godine, a da zakon o državnoj imovini BiH na koji se upozoravalo nije nametnut.
U tekstu se pitanje državne imovine dodatno povezuje sa događajima iz 2007. godine i tadašnjim glasanjem predstavnika SNSD-a u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Iznesena je tvrdnja da su Dodikovi poslanici i delegati tada podržali Zakon o usvajanju Zakona Paddyja Ashdowna o državnoj imovini BiH. Naglašava se i da su predstavnici SNSD-a u to vrijeme činili većinu predstavnika iz Republike Srpske i u Predstavničkom domu i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Prema argumentaciji iznesenoj u analizi, tim zakonom nije samo uvedena zabrana raspolaganja određenom imovinom nego je u pravnom sistemu potvrđen i pojam državne imovine Bosne i Hercegovine.
Trajna pravna posljedica
Upravo zbog slijeda događaja iz 2023. godine iznosi se ocjena da je vlast Republike Srpske svojim potezima na kraju doprinijela stvaranju pravnog mehanizma koji joj nije išao u korist.
Krivično djelo neizvršavanja odluka visokog predstavnika ostalo je na snazi i nakon političkog sukoba koji je prethodio njegovom uvođenju.
U analizi se ono opisuje kao svojevrsni „Damoklov mač“ nad svakim ko bi odbio postupiti prema ranijim ili budućim odlukama visokog predstavnika.
Zbog toga se upravo taj rezultat izdvaja kao prva velika i dugoročna posljedica politike koju je vlast Republike Srpske vodila tokom ovog izbornog mandata.
– To što on čini nikako nije na dobro Republike Srpske.
Nova odluka Suda
Druga velika posljedica povezuje se s odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 25. septembra 2026. godine u predmetu broj U-10/26.
U središtu tog slučaja nalazi se lobistički ugovor koji je vlast Republike Srpske zaključila u septembru 2025. godine s inostranom lobističkom kućom.
Prema navodima iz teksta, Ustavni sud BiH svojom odlukom nije zabranio samo isplate povezane s konkretnim ugovorom nego je odluku proširio i na buduće budžetsko finansiranje lobističkih ugovora čiji bi ciljevi bili suprotni Ustavu BiH, odlukama Ustavnog suda BiH ili institucija Bosne i Hercegovine.
Upravo se u širini takve odluke vidi druga dugoročna posljedica.
Spor oko lobiranja
U analizi se naglašava da pitanje više nije ograničeno samo na jedan ugovor i jednu konkretnu isplatu. Odluka Ustavnog suda BiH može imati značaj i za buduće lobističke aktivnosti Republike Srpske koje se finansiraju budžetskim sredstvima.
Ključno pitanje bit će da li su ciljevi takvih aktivnosti u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i odlukama njenih institucija.
U tekstu se ukazuje da će o tome, kada se pojavi konkretan spor, odlučivati Ustavni sud BiH.
Na taj način odluka iz septembra 2026. godine dobija značaj koji prevazilazi samo sporni ugovor zbog kojeg je konkretan predmet i otvoren.
Paralela dva slučaja
Između događaja iz 2023. i 2026. godine povlači se direktna politička paralela.
U prvom slučaju vlast Republike Srpske donijela je zakon kojim je pokušala spriječiti primjenu odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji RS, nakon čega je uslijedila Schmidtova intervencija i uvođenje krivičnog djela neizvršavanja odluka visokog predstavnika.
U drugom slučaju zaključen je lobistički ugovor, nakon čega je Ustavni sud BiH donio odluku koja se ne odnosi samo na taj konkretni ugovor nego i na buduće budžetsko finansiranje lobiranja čiji bi ciljevi bili ocijenjeni kao suprotni Ustavu BiH i odlukama nadležnih institucija.
U oba slučaja zastupa se teza da su potezi vlasti Milorada Dodika doveli do reakcija koje su proizvele mnogo šire pravne posljedice od prvobitnog političkog spora.
Posljedice ostaju
Upravo je trajanje tih posljedica centralna poruka cijele analize. Sporovi koji su doveli do njihovog nastanka mogu završiti, ali pravni mehanizmi uspostavljeni nakon njih ostaju i mogu se ponovo primjenjivati.
U slučaju događaja iz 2023. godine riječ je o krivičnopravnoj odgovornosti za neizvršavanje odluka visokog predstavnika.
Kada je riječ o odluci iz septembra 2026. godine, posljedice se odnose na mogućnost budžetskog finansiranja budućih lobističkih aktivnosti Republike Srpske ukoliko budu ocijenjene kao suprotne Ustavu BiH, odlukama Ustavnog suda ili institucija Bosne i Hercegovine.
Zbog toga se u analizi odbacuje mogućnost da se ova dva slučaja posmatraju samo kao prolazni politički sukobi.
Teška završna ocjena
Izneseni stav je da se politički potezi vlasti ne mogu procjenjivati samo prema porukama koje su slane u trenutku njihovog donošenja, nego i prema konkretnim posljedicama koje su nakon njih ostale.
U oba izdvojena slučaja tvrdi se da rezultat nije bio jačanje položaja Republike Srpske, već stvaranje novih pravnih ograničenja koja mogu imati dugoročno djelovanje.
Prvi slučaj ostavio je krivičnopravni mehanizam povezan s neizvršavanjem odluka visokog predstavnika, dok je drugi doveo do odluke Ustavnog suda BiH koja može ograničiti finansiranje budućih lobističkih aktivnosti iz budžeta Republike Srpske.
Upravo zbog toga završna poruka analize ostaje jednako oštra kao i na njenom početku: potezi Milorada Dodika i vlasti koju predvodi ocjenjuju se kao političke odluke koje su proizvele posljedice suprotne interesima Republike Srpske.
Zaključak koji se izvodi iz oba slučaja jeste da sukobi sa državnim institucijama i visokim predstavnikom nisu završavali samo političkim saopćenjima i međusobnim optužbama. Iza njih su ostajale konkretne odluke i pravni mehanizmi čije se posljedice mogu osjećati godinama, zbog čega se ponavlja ocjena da ono što su Milorad Dodik i njegov režim činili nikako nije na dobro Republike Srpske.