Može li se politička poruka o „jednakim pravima za sve“ pomiriti s biografijom i političkim stavovima Zdenka Lučića, kandidata opozicione „petorke“ za hrvatskog člana Predsjedništva BiH? Akademik Nedim Suljić smatra da ne može, a u svojoj analizi posebno problematizira podršku koju je Lučiću pružio gradonačelnik Lukavca Edin Delić, njegove ranije vojne i političke angažmane te koncept jednakopravnosti koji zastupa politički blok iz kojeg dolazi.
Podrška iz Lukavca
Polemika je otvorena nakon susreta Edina Delića sa Zdenkom Lučićem, kojem je prisustvovao i predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović. Delić je nakon razgovora naveo da s Lučićem dijeli pogled na Bosnu i Hercegovinu kao državu jednakih prava i prosperiteta, a kasnije ga je opisao i kao „pravu novinu“ na političkoj sceni.
Delić istovremeno podržava Denisa Bećirovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, dok je izrazio očekivanje da će u Predsjedništvu nakon izbora sjediti i Lučić.
Upravo takva politička kombinacija izazvala je reakciju Suljića, koji smatra da se Lučićeva biografija i političko djelovanje ne mogu uskladiti s predstavljanjem njegove kandidature kao građanske alternative.
Suljić tvrdi da podrška Lučiću može uticati na raspodjelu glasova među biračima koji sebe smatraju građanski i probosanski orijentisanim. Takva ocjena predstavlja njegov politički stav u predizbornoj kampanji, a ne utvrđenu činjenicu o motivima Delića ili drugih političkih aktera.
Vojna prošlost
Jedan od glavnih dijelova Suljićeve analize odnosi se na Lučićevu ratnu i poslijeratnu biografiju.
Lučić je brigadni general HVO-a, a njegov vojni angažman tokom rata u Bosni i Hercegovini Suljić koristi kao osnovu za osporavanje tvrdnje da je riječ o kandidatu čija je politička prošlost vezana za izgradnju institucija Republike Bosne i Hercegovine.
U tekstu se posebno navode Lučićeve funkcije povezane sa Vojnom policijom HVO-a, Nastavnim centrom u Čapljini i sigurnosnim strukturama Hrvatske zajednice, odnosno Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Suljić zbog toga smatra da se Lučićeva tadašnja uloga mora posmatrati u kontekstu političkih i vojnih struktura HVO-a i Herceg-Bosne, a ne institucija tadašnje Republike Bosne i Hercegovine.
Haške presude
U argumentaciji se podsjeća i na pravosnažne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koje su se odnosile na rukovodstvo Herceg-Bosne i HVO-a.
U predmetu protiv Jadranka Prlića i drugih potvrđeni su zaključci o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj uključivao uspostavljanje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini kroz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva s određenih teritorija.
To, međutim, samo po sebi ne znači individualnu krivičnu odgovornost svake osobe koja je bila pripadnik HVO-a ili struktura Herceg-Bosne. Suljićeva analiza Lučićevu političku i vojnu biografiju koristi kao argument za ocjenu njegovog političkog opredjeljenja, a ne kao dokaz njegove individualne krivične odgovornosti.
Veze sa Hrvatskom
Drugi važan dio analize odnosi se na Lučićev kasniji profesionalni i politički angažman u Republici Hrvatskoj.
Suljić navodi njegov angažman u sigurnosnim strukturama Hrvatske, kao i kasnije političko djelovanje u toj državi. Lučić je bio politički aktivan u Hrvatskoj i obavljao funkciju gradskog vijećnika u Makarskoj.
U analizi se upravo ta biografija koristi za tvrdnju da je značajan dio Lučićevog profesionalnog i političkog djelovanja bio vezan za Hrvatsku.
Iz toga Suljić izvodi politički zaključak da Lučićev raniji angažman ne potvrđuje sliku kandidata čija je karijera prvenstveno bila usmjerena na jačanje institucija Bosne i Hercegovine.
Riječ je, ipak, o interpretaciji njegove biografije. Sama činjenica da je neko profesionalno ili politički djelovao u drugoj državi nije dokaz protivljenja Bosni i Hercegovini, zbog čega Suljićeva ocjena ostaje politički zaključak zasnovan na načinu na koji povezuje različite dijelove Lučićeve karijere.
Sporna jednakopravnost
Treći dio polemike odnosi se na značenje pojma „jednakopravnost“.
Delić je nakon susreta s Lučićem govorio o Bosni i Hercegovini kao domovini ljudi jednakih prava i zemlji prosperiteta. Suljić, međutim, smatra da se iza istih riječi kriju različiti politički koncepti.
Njegova kritika zasniva se na razlici između građanskog koncepta, u kojem se naglasak stavlja na politička prava pojedinca, i koncepta konstitutivnosti, u kojem značajnu ulogu imaju kolektivna prava Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Lučić je tokom kampanje pitanje položaja Hrvata predstavljao kao jednu od važnih političkih tema. U jednom od svojih javnih nastupa kao ideju vodilju naveo je rješavanje nacionalnog pitanja Hrvata.
Suljić upravo u tome vidi suštinsku razliku između Lučićevog političkog koncepta i građanskog modela Bosne i Hercegovine koji sam zagovara.
Borba za Predsjedništvo
Polemika ima i jasnu predizbornu dimenziju jer se za hrvatskog člana Predsjedništva BiH takmiči više kandidata, među kojima su Zdenko Lučić, Darijana Filipović i Slaven Kovačević.
Suljić otvoreno podržava politički koncept koji predstavlja Kovačević i smatra da bi njegov izbor ojačao građanski pristup uređenju Bosne i Hercegovine.
Njegova analiza zbog toga nije neutralna biografska procjena Lučića, nego politički komentar napisan u kontekstu predizborne kampanje. Ocjene o tome ko predstavlja „državotvornu“ politiku, ko slabi državu i kakav bi odnos članova Predsjedništva bio poželjan predstavljaju Suljićeve političke stavove.
U izvornom tekstu on pobjedu Kovačevića opisuje kao presudnu za ostvarivanje političkog odnosa 2:1 u Predsjedništvu u korist opcija koje smatra državotvornim.
Takva formulacija dio je njegovog političkog argumenta, dok će birači na izborima odlučivati između različitih kandidata i njihovih programa.
Kritika Darijane Filipović
Suljić kritiku ne usmjerava samo prema Lučiću. Osvrće se i na Darijanu Filipović, kandidatkinju političkog bloka okupljenog oko HDZ-a BiH.
Njenu kandidaturu predstavlja kao nastavak politike HDZ-a BiH i Dragana Čovića, koju kritikuje zbog insistiranja na kolektivnom predstavljanju konstitutivnih naroda i načinu izbora članova Predsjedništva BiH.
Sa druge strane, HDZ BiH svoju politiku obrazlaže potrebom osiguravanja legitimnog političkog predstavljanja Hrvata kao konstitutivnog naroda.
Upravo sukob ova dva koncepta predstavlja jedno od ključnih političkih pitanja u kampanji za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, građanski model koji naglasak stavlja na individualna biračka prava i model legitimnog predstavljanja koji insistira na ulozi konstitutivnih naroda.
Oštra poruka Deliću
Suljićeva analiza posebno problematizira Delićevu podršku Lučiću jer smatra da birači koji podržavaju građanski koncept Bosne i Hercegovine trebaju znati političku i profesionalnu pozadinu kandidata.
Delić, međutim, Lučića predstavlja drugačije. Nakon njihovog susreta poručio je da s njim dijeli viziju Bosne i Hercegovine kao domovine ljudi jednakih prava i zemlje prosperiteta te da očekuje njegov ulazak u Predsjedništvo BiH.
Upravo između te Delićeve procjene i Suljićeve analize nalazi se suština političkog spora.
Jedna strana u Lučiću vidi mogućnost drugačijeg političkog predstavljanja Hrvata i kandidata s kojim je moguće razgovarati o zajedničkoj državi, dok Suljić njegovu vojnu, sigurnosnu i političku prošlost smatra dokazom kontinuiteta potpuno drugačijeg političkog koncepta.
Predizborni sukob
Zbog toga naslovna tvrdnja da Lučić „nikada nije bio za državu Bosnu i Hercegovinu“ nije neutralno utvrđena činjenica, nego zaključak Nedima Suljića izveden iz Lučićeve biografije i političkih stavova.
Lučićeva vojna prošlost, političko djelovanje u Hrvatskoj i sadašnja kandidatura mogu se provjeravati kroz javno dostupne podatke, ali ocjena šta oni znače za njegov odnos prema Bosni i Hercegovini ostaje predmet političke interpretacije.
Isto vrijedi i za tvrdnje o motivima Edina Delića. Njegova javno iznesena podrška i pozitivne ocjene Lučića jesu poznate, ali tvrdnja da time svjesno pokušava razbiti određeno biračko tijelo predstavlja Suljićevu interpretaciju političkih posljedica tog poteza.
Predizborna polemika tako je otvorila mnogo šire pitanje od samog susreta u Lukavcu – šta različiti kandidati podrazumijevaju pod jednakopravnošću i kakvu Bosnu i Hercegovinu zagovaraju.
Dva koncepta BiH
Na jednoj strani nalazi se koncept koji snažnije insistira na individualnim građanskim pravima, dok drugi naglasak stavlja na kolektivnu jednakopravnost i političko predstavljanje konstitutivnih naroda.
Suljić svoju analizu jasno pozicionira na strani prvog koncepta i iz te perspektive kritikuje Lučića, Filipović i političke stranke koje zagovaraju drugačije uređenje odnosa među konstitutivnim narodima.
Zbog toga njegova poruka predstavlja politički argument pred izbore, a ne konačnu i nepristrasnu presudu o kandidatima.
Biografija Zdenka Lučića, njegovo djelovanje u HVO-u, kasniji angažmani u Hrvatskoj i aktuelni politički program ostaju relevantni elementi na osnovu kojih javnost može procjenjivati njegovu kandidaturu. Istovremeno, Lučićeve sadašnje poruke o Bosni i Hercegovini i njegovo insistiranje na rješavanju položaja Hrvata također su dio političke slike koju birači mogu uzeti u obzir.
Polemika pokrenuta nakon Delićevog susreta sa Lučićem zato će teško ostati samo rasprava o jednoj fotografiji ili jednoj izjavi. Ona je postala dio mnogo šire predizborne borbe oko toga kakav politički model Bosne i Hercegovine različiti kandidati nude i kako tumače jednakopravnost njenih građana i konstitutivnih naroda.