Može li jedna pogrešno izgovorena formulacija promijeniti ono što je prije više od tri decenije zapisano u službenim dokumentima Republike Bosne i Hercegovine? Upravo se to pitanje otvorilo nakon izjave Bakira Izetbegovića i političke polemike koja je uslijedila zbog njegovog korištenja izraza „građanski rat“.
Omaška pokrenula buru
Sjednica Predsjedništva SDA u Kiseljaku vjerovatno ne bi izazvala naročitu pažnju šire javnosti da tokom obraćanja predsjednika SDA Bakira Izetbegovića nije došlo do formulacije koja je vrlo brzo postala predmet političkih obračuna.
Govoreći o ratu protiv Bosne i Hercegovine, Izetbegović je upotrijebio izraz „građanski rat“.
Nakon toga uslijedile su brojne političke reakcije.
Od jedne formulacije počela se graditi znatno šira priča o Izetbegovićevom odnosu prema karakteru rata u Bosni i Hercegovini. Njegovi politički protivnici optužili su ga da mijenja ranije stavove, relativizira agresiju i na drugačiji način predstavlja događaje iz perioda od 1992. do 1995. godine.
Polemika je vrlo brzo izašla iz okvira same izjave.
Izetbegović je nakon reakcija objasnio da je riječ o očiglednoj omašci i ponovio svoj raniji stav da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena dvostruka agresija.
Podsjetio je da takve stavove nije iznosio samo pred domaćom javnošću, već i tokom nastupa u Briselu, Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim centrima, uključujući Beograd i Zagreb.
Dokumenti iz 1992.
Politička rasprava oko jedne riječi istovremeno je ponovo otvorila pitanje šta su institucije Republike Bosne i Hercegovine govorile o karakteru rata u vrijeme kada je on trajao.
Odgovor se može tražiti u tadašnjim službenim dokumentima.
Posebno je značajna odluka o proglašenju ratnog stanja koja je objavljena u Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine broj 7 od 20. juna 1992. godine.
U tom dokumentu tadašnje Predsjedništvo RBiH navelo je koga smatra odgovornim za agresiju na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Već u preambuli odluke navodi se da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija od Republike Srbije, Republike Crne Gore, Jugoslavenske armije i terorista Srpske demokratske stranke.
Dokument govori i o nastavku agresije, genocidu, okupaciji dijelova teritorije i potrebi organizovanja odbrane Republike.
Drugim riječima, institucije tadašnje države još su u junu 1992. godine u službenom aktu imenovale one koje su smatrale agresorima.
Kako je nastala odluka?
Posebno je zanimljiv politički i pravni put koji je prethodio donošenju odluke.
Prijedlog za proglašenje ratnog stanja od 14. juna 1992. godine došao je iz kabineta Fikreta Abdića.
Važnu ulogu u njegovom oblikovanju imao je Ahmed Žilić, politički disident i advokat.
Žilićeva argumentacija bila je oslonjena i na ideje njemačkog pravnika i političkog mislioca Carla Schmitta, naročito na njegovu poznatu distinkciju između prijatelja i neprijatelja.
Prema takvom političkom konceptu, jedno od osnovnih pitanja za političku zajednicu jeste sposobnost prepoznavanja onoga ko predstavlja stvarnu prijetnju njenom opstanku.
U ratnim i egzistencijalnim okolnostima država mora biti sposobna jasno utvrditi odakle dolazi prijetnja i protiv koga organizuje vlastitu odbranu.
Upravo je u takvom pristupu Žilić prepoznao važno pitanje za organizovanje Republike Bosne i Hercegovine u ratnim okolnostima.
Prvo je trebalo jasno definisati šta se događa, a zatim na osnovu takve procjene organizovati politički, pravni i vojni odgovor države.
Nije nazvan građanskim
U obrazloženju prijedloga rat se ne predstavlja kao građanski rat niti kao običan međuetnički sukob unutar Bosne i Hercegovine.
Govori se o agresorskoj politici, njenim nosiocima i potrebi da se država organizuje kako bi se odbranila od agresije.
Nekoliko dana nakon prijedloga donesena je i sama odluka.
U njoj su kao odgovorni za agresiju navedeni Srbija, Crna Gora, Jugoslavenska armija i teroristi SDS-a.
Važan detalj predstavlja i činjenica da je odluka usvojena jednoglasno.
Na čelu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine nalazio se Alija Izetbegović.
Za odluku je glasao i Nenad Kecmanović, koji se u tom trenutku još nalazio u Predsjedništvu RBiH.
Upravo taj dokument predstavlja važan historijski trag za razumijevanje načina na koji su najviše institucije Republike Bosne i Hercegovine u tom periodu definisale događaje koji su se odvijali na teritoriji države.
Omaška ili stav?
Zbog toga se nakon posljednje političke polemike postavlja pitanje koliko jedna pogrešno upotrijebljena riječ može biti relevantna u odnosu na dokumente nastale u vrijeme samog rata.
Izetbegović je priznao da je napravio omašku i ponovio svoj stav o agresiji.
Da je rasprava ostala isključivo na pitanju njegove formulacije, time bi veliki dio polemike mogao biti završen.
Međutim, njegovi politički protivnici otišli su korak dalje, tvrdeći da njegova izjava predstavlja promjenu odnosa prema karakteru rata.
Tako je jedna riječ postala osnova za znatno širi politički obračun.
Politička računica
Takve polemike posebno dobijaju na intenzitetu u periodima pojačanih političkih sukoba.
Jedna pogrešno izgovorena riječ može se izdvojiti iz šireg konteksta, ponavljati i koristiti kao argument za tvrdnju koja je mnogo šira od prvobitne izjave.
U ovom slučaju otvoreno je pitanje da li se iza rasprave o karakteru rata zapravo vodi sasvim druga politička bitka.
Kritičari Trojke smatraju da se pažnja javnosti na ovaj način pokušava preusmjeriti sa rezultata vlasti, ekonomskih pitanja i drugih tema za koje bi vladajuće stranke trebale ponuditi odgovore.
Mnogo je jednostavnije političku raspravu usmjeriti prema jednoj riječi nego prema konkretnim rezultatima vlasti, odgovornosti za donesene odluke ili obećanjima koja nisu realizovana.
Dokumenti ostaju
Najvažnije pitanje ipak ostaje odnos između političkih izjava i historijskih dokumenata.
Ako postoje odluke, zapisnici i službeni akti nastali u vrijeme događaja o kojima se govori, onda oni predstavljaju relevantan materijal za utvrđivanje načina na koji su tadašnje institucije definisale rat.
Odluka Predsjedništva RBiH iz juna 1992. godine upravo je jedan od takvih dokumenata.
U njoj su jasno navedeni akteri koje je tadašnja država označila kao odgovorne za agresiju.
Zbog toga jedna pogrešno izgovorena riječ više od tri decenije kasnije sama po sebi ne može izmijeniti sadržaj tog dokumenta.
Može izazvati političku polemiku, može biti predmet kritike i može otvoriti pitanja o preciznosti političkog govora, ali ne može izbrisati ono što je zapisano u službenim aktima.
Historijske činjenice
Razlika između omaške i svjesnog političkog stava zato je ključna za razumijevanje cijele polemike.
Bakir Izetbegović nije negirao da je izgovorio spornu formulaciju. Objasnio je da je riječ o omašci i ponovio svoj stav da je Bosna i Hercegovina bila izložena agresiji.
Njegovi politički protivnici imaju pravo kritikovati izjavu, ali tvrdnja da jedna riječ sama po sebi predstavlja prepravljanje historije zahtijevala bi mnogo više od izdvojenog dijela jednog nastupa.
Historijski odnos prema ratu može se provjeravati kroz godine javnih izjava, političkih odluka i, prije svega, dokumente nastale tokom samih događaja.
A jedan od tih dokumenata postoji još od juna 1992. godine.
U njemu su tadašnje institucije Republike Bosne i Hercegovine imenovale one koje su smatrale agresorima i na osnovu takve procjene organizovale odbranu države.
Zato se iza aktuelne političke buke nalazi mnogo jednostavnije pitanje: govori li jedna priznata jezička omaška više o nečijem odnosu prema historiji od službenih dokumenata nastalih u trenutku kada se ta historija stvarala?
Upravo tu prestaje rasprava o jednoj pogrešno izgovorenoj riječi, a počinje rasprava o tome kako se historijske činjenice koriste u savremenim političkim obračunima.