Nekadašnji lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković veoma oštro je reagovao na veličanje Ratka Mladića nakon njegove smrti, upozoravajući na posljedice koje takav odnos prema prošlosti može ostaviti na srbijansko društvo. Posebno je kritikovao predstavljanje pravosnažno osuđenog bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske kao nacionalnog heroja, ali i mogućnost da njegova sahrana bude organizovana uz najviše državne i vojne počasti.
Oštra poruka
Drašković smatra da se način na koji dio javnosti i medija govori o Mladiću ne može posmatrati samo kao odavanje počasti preminulom vojnom komandantu. Prema njegovom mišljenju, proglašavanje Mladića herojem istovremeno znači ignorisanje zločina za koje je pravosnažno osuđen.
– Medijsko proglašavanje Ratka Mladića vitezom i herojem srpske nacije sramotno je i neoprostivo slavljenje strašnih zločina za koje je osuđen. Srbija je pred duhovnim ponorom – kaže Drašković.
Njegova poruka dolazi u trenutku kada su nakon Mladićeve smrti uslijedile brojne reakcije političara i javnih ličnosti u Srbiji i Republici Srpskoj. Dok jedni podsjećaju na pravosnažne presude međunarodnih sudova, drugi o Mladiću govore kao o vojniku, komandantu i čovjeku koji je, prema njihovom viđenju, branio srpski narod.
Drašković se jasno svrstao među one koji smatraju da se pravosnažno utvrđene činjenice ne mogu potisnuti stvaranjem slike o Mladiću kao nacionalnom heroju.
Pravosnažna presuda
Ratko Mladić, nekadašnji komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, pravosnažno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Pravosnažnom presudom potvrđena je njegova odgovornost za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, gdje je u julu 1995. godine ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka.
Osuđen je i za progon Bošnjaka i Hrvata, ubistva, deportacije i prisilna premještanja, kao i za kampanju terorisanja civilnog stanovništva Sarajeva kroz snajpersko djelovanje i granatiranje. Mladić je proglašen krivim i za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce.
Upravo na te pravosnažno utvrđene činjenice Drašković ukazuje kada govori o, kako ga naziva, sramotnom slavljenju Mladićevog lika i djela.
Moguće državne počasti
Posebno osjetljiva tema postala je mogućnost da Mladić bude sahranjen uz najviše državne i vojne počasti.
Drašković smatra da bi takva odluka imala mnogo ozbiljnije značenje od samog protokola na sahrani. Prema njegovom stavu, država bi takvim postupkom poslala poruku o vlastitom odnosu prema pravosnažnim presudama za neke od najtežih zločina počinjenih tokom ratova devedesetih.
– Sahrana uz najviše vojne i državne počasti čovjeka kojeg su međunarodni sudovi osudili na doživotnu robiju zbog genocida i još mnogih drugih ratnih zločina bila bi sahrana moralnih, pravnih i općeljudskih temelja današnje Srbije – naglašava Drašković.
Upravo pitanje državnih počasti moglo bi postati jedna od centralnih političkih tema u vezi sa Mladićevom sahranom. Privatni ispraćaj koji organizuje porodica i ceremonija u kojoj aktivno učestvuju državne institucije nemaju istu političku i simboličku težinu.
Poruka države
Ukoliko bi državne institucije odlučile da organizuju ili aktivno učestvuju u sahrani uz najviše počasti, taj potez bi gotovo sigurno izazvao snažne reakcije u Bosni i Hercegovini, ali i šire.
Drašković upravo zbog toga upozorava da nije riječ samo o pitanju odnosa prema jednom čovjeku.
Za njega je mnogo važnije kakvu poruku Srbija šalje budućim generacijama i kakav odnos gradi prema ratnim zločinima počinjenim tokom raspada bivše Jugoslavije.
Njegova formulacija o “duhovnom ponoru” predstavlja upozorenje da društvo, prema njegovom mišljenju, rizikuje da potpuno zamijeni vrijednosne kriterije ukoliko pravosnažno osuđene ratne zločince počne predstavljati kao uzore i nacionalne heroje.
Sukob dvije slike
Reakcije nakon Mladićeve smrti ponovo su pokazale koliko različite slike ratne prošlosti postoje u regionu.
Sa jedne strane nalaze se pravosnažne presude međunarodnih sudova, sa detaljno utvrđenom odgovornošću za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Sa druge strane postoji politički i društveni narativ u kojem se Mladić predstavlja prvenstveno kao vojni komandant i simbol odbrane srpskog naroda.
Drašković smatra da se te dvije stvari ne mogu izjednačavati i da se sudski utvrđeni zločini ne mogu izbrisati političkim ili medijskim stvaranjem herojske slike.
Njegov istup posebno je značajan zbog toga što dolazi od političara koji je decenijama bio prisutan na političkoj sceni Srbije i koji je tokom svoje karijere više puta otvoreno govorio o potrebi suočavanja Srbije sa ratnim naslijeđem devedesetih.
Suočavanje sa prošlošću
Pitanje odnosa prema Mladiću tako ponovo postaje mnogo šire pitanje odnosa prema prošlosti.
Za Draškovića problem nije u tome da li će pojedinci privatno žaliti zbog njegove smrti. Njegova kritika usmjerena je na javno pretvaranje Mladića u heroja i mogućnost da država svojim institucijama učestvuje u takvom predstavljanju.
Pravosnažne presude ostaju nepromijenjene bez obzira na političke stavove, nacionalne interpretacije ili način na koji pojedini mediji i političari govore o Mladiću.
Zbog toga Drašković smatra da bi državne počasti predstavljale prelazak granice između privatnog odnosa prema preminulom i institucionalnog odavanja priznanja čovjeku osuđenom za genocid i druge ratne zločine.
Teške riječi
Drašković nije birao blage formulacije. Govorio je o “sramotnom i neoprostivom slavljenju”, “duhovnom ponoru” i mogućoj “sahrani moralnih, pravnih i općeljudskih temelja” Srbije.
Takve riječi jasno pokazuju koliko ozbiljnim smatra trenutak u kojem se Srbija nalazi kada je riječ o odnosu prema Mladiću.
Njegova poruka je da način na koji jedno društvo tretira pravosnažno osuđene ratne zločince govori i o vrijednostima koje želi prenijeti budućim generacijama.
Upravo zato eventualna odluka o državnim i vojnim počastima za Mladića, prema Draškovićevom viđenju, ne bi predstavljala samo pitanje protokola.
Za njega bi to bilo mnogo dublje pitanje, da li će Srbija poštovati pravosnažno utvrđene činjenice i napraviti otklon od zločina ili će čovjeka osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida i drugih ratnih zločina institucionalno ispratiti kao nacionalnog heroja.
Drašković je svoj odgovor već dao: takav potez za njega bi predstavljao moralni i društveni sunovrat, zbog čega upozorava da je Srbija pred onim što naziva “duhovnim ponorom”.