Reakcija Ćamila Durakovića na tekst bivših visokih predstavnika Carla Bildta i Wolfganga Petritscha izazvala je veliku pažnju javnosti i ponovo otvorila bolne teme iz ratnog perioda Bosne i Hercegovine. Posebno su odjeknule njegove tvrdnje o ulozi međunarodne zajednice tokom genocida u Srebrenici i načinu na koji je Carl Bildt djelovao u najtežim trenucima rata.
Potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković reagovao je na autorski tekst bivših visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini Carla Bildta i Wolfganga Petritscha objavljen u njemačkom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung, u kojem su pozvali na gašenje Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini.
Duraković je posebno kritikovao Carla Bildta, podsjećajući na njegove sastanke sa osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem i bivšim predsjednikom Savezne Republike Jugoslavije Slobodanom Miloševićem u julu 1995. godine, u vrijeme genocida u Srebrenici.
Teške optužbe
– Dana 14. jula 1995., dok je Vijeće sigurnosti UN-a izražavalo strah od teškog zlostavljanja i ubijanja nevinih civila i primao izvještaje o ‘nestanku 4.000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice’, Carl Bildt je tog istog dana sjeo za sto s Ratkom Mladićem i Slobodanom Miloševićem. Sutradan, 15. jula, sreo ih je ponovo, ovoga puta na ručku. Sudeći prema vlastitim memoarima, ono što ga je tada najviše zanimalo bilo je oslobađanje 30 nizozemskih taoca. Masovna ubistva koja su se odvijala u neposrednoj blizini tog stola nisu bila predmet ozbiljne konfrontacije – naveo je Duraković.
Njegove riječi izazvale su snažne reakcije na društvenim mrežama i među političkim komentatorima, posebno zbog činjenice da se radi o jednom od najosjetljivijih perioda u modernoj historiji Bosne i Hercegovine.
Duraković smatra da tadašnja reakcija međunarodne zajednice nije bila dovoljna i da je upravo zbog toga pitanje odgovornosti međunarodnih zvaničnika i dalje otvoreno.
Sporna formulacija
Posebno se osvrnuo na način na koji je Bildt kasnije govorio o genocidu u Srebrenici.
– Bildt je kasnije opisao srebrenički genocid kao ‘iznenađujuće čak i po standardima balkanskih ratova.’ Ta formulacija, namjerna ili ne, stavlja genocid u kontekst koji ga normalizuje. Tvrdnje da tadašnji mandat nije omogućavao snažniju akciju tačne su u tehničkom smislu. Ali nisu tačne kao moralna odbrana čovjeka koji je imao politički utjecaj, pristup i međunarodni legitimitet, i koji je njima raspolagao na način koji nije zaštitio živote nevinih Bošnjaka Srebrenice – kazao je Duraković.
Njegove izjave dodatno su pojačale raspravu o ulozi međunarodne zajednice tokom rata u Bosni i Hercegovini i pitanju da li su svjetske sile mogle učiniti više kako bi spriječile genocid i masovne zločine.
Mandat u BiH
Duraković je kritikovao i period kada je Carl Bildt obavljao funkciju visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 1995. do 1997. godine.
Prema njegovim riječima, Bildt je vodio politiku koja je dozvoljavala opstrukcije Dejtonskog sporazuma umjesto da ih odlučno sankcioniše.
– Kao visoki predstavnik u BiH od 1995. do 1997., Bildt je vodio politiku koja je opstrukciju Dejtonskog sporazuma tretirala kao nešto s čim se pregovara, a ne nešto što se sankcionira. Umjesto da koristi međunarodni pritisak kako bi primorao na implementaciju civilnih odredbi sporazuma, Bildt je favorizirao pristup u kojem su sve strane tretirane kao ravnopravni partneri, bez obzira na to ko je kršio dogovoreno – dodao je Duraković.
Podsjetio je i da je tokom Bildtovog mandata Radovan Karadžić, koji je kasnije osuđen za genocid i ratne zločine, i dalje slobodno djelovao u Bosni i Hercegovini.
– U njegovom mandatu je Radovan Karadžić još uvijek slobodno hodao po Bosni. Rezultat te politike bio je da su strukture odgovorne za rat nastavile funkcionirati praktično netaknute, dok su institucije države ostale mrtvo slovo na papiru – rekao je Duraković.
Protiv ukidanja OHR-a
Najveću pažnju izazvala je njegova reakcija na pozive Carla Bildta i Wolfganga Petritscha da se zatvori Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini.
Duraković smatra da takvi prijedlozi dolaze u veoma osjetljivom političkom trenutku i da bi mogli dodatno destabilizovati Bosnu i Hercegovinu.
– Taj poziv nije reformski prijedlog. To je politički servis onima čiji projekt nije jačanje Bosne i Hercegovine nego njeno razaranje – poručio je Duraković.
Naglasio je da Bosna i Hercegovina ne smije zaboraviti ponašanje dijela međunarodne zajednice tokom rata i poručio da oni koji tada nisu zaštitili državu danas nemaju moralno pravo držati lekcije o njenoj budućnosti.
– Bosna i Hercegovina ne treba lekcije od onih koji su je, u njenim najtežim trenucima, ostavili bez zaštite – zaključio je Duraković.
Nova rasprava
Njegove izjave otvorile su novu raspravu o ulozi visokog predstavnika, međunarodne zajednice i odgovornosti zapadnih diplomata tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Dok jedni smatraju da je OHR i dalje neophodan zbog očuvanja stabilnosti države, drugi tvrde da Bosna i Hercegovina mora preuzeti punu političku odgovornost bez međunarodnog nadzora.
Međutim, Durakovićeva reakcija pokazala je da pitanje ratne odgovornosti međunarodne zajednice i dalje izaziva snažne emocije i političke podjele u Bosni i Hercegovini.
Posebno zato što se genocid u Srebrenici i danas smatra jednom od najtežih rana moderne historije države, ali i simbolom neuspjeha međunarodne zajednice da zaštiti civile tokom rata.