Nakon izjave Srđana Amidžića da bi političare iz Sarajeva odveo u crkve jer ih, kako je rekao, “u džamijama to ne uče”, uslijedio je oštar odgovor federalnog ministra raseljenih osoba i izbjeglica Nerina Dizdara. Dizdar je političku i vjersku polemiku vratio na ratno razaranje vjerskih objekata, tvrdeći da na teritorijama pod kontrolom tadašnje legalne Vlade Republike Bosne i Hercegovine crkve nisu rušene, dok su džamije na područjima pod kontrolom vlasti bosanskih Srba sistematski uništavane.
Odgovor Amidžiću
Polemika je počela nakon nastupa ministra finansija i trezora Bosne i Hercegovine Srđana Amidžića. Funkcioner SNSD-a govorio je o odnosima s političkim predstavnicima iz Sarajeva, tvrdeći da je tek nakon dolaska na državnu funkciju osjetio ono što naziva “istinskom mržnjom”.
Posebno burne reakcije izazvalo je njegovo povezivanje političkih protivnika s vjerskim institucijama. Amidžić je rekao da bi ljude koje svrstava pod pojam “političko Sarajevo” odveo u crkve kako bi im tamo objasnili razliku između dobra i zla, dodajući da ih, prema njegovim riječima, “u džamijama to ne uče”.
Na njegov istup reagovao je Nerin Dizdar, koji smatra da je Amidžić takvom retorikom pokušao politički impresionirati lidera SNSD-a Milorada Dodika.
Umjesto rasprave o tome gdje bi političari trebali odlaziti kako bi učili o dobru, zlu i mržnji, Dizdar je ukazao na sudbinu vjerskih objekata tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Crkve i džamije
Dizdar je svoje iskustvo na funkciji federalnog ministra raseljenih osoba i izbjeglica iskoristio kao uvod u odgovor Amidžiću. Naveo je da je tokom mandata prisustvovao otvaranju brojnih obnovljenih džamija, ali ne i obnovljenih crkava.
Zatim je iznio svoje objašnjenje zbog čega je, prema njegovom iskustvu, situacija takva.
– Istina je da u svom čitavom mandatu nisam prisustvovao otvaranju nijedne obnovljene crkve, kao ni moji prethodnici. Prisustvovao sam otvaranju mnogih obnovljenih džamija. Zašto je to tako? Zato što u Sarajevu i na cijeloj teritoriji kojom je upravljala ‘sarajevska vlast’, odnosno legalna vlada Bosne i Hercegovine, nije srušena niti jedna crkva. Sve su očuvane i opstale – naveo je Dizdar.
Dizdar je time direktno odgovorio na Amidžićevo povezivanje crkava i džamija s političkom mržnjom.
Njegova poruka bila je da odnos prema vjerskim objektima treba posmatrati kroz konkretna djela, a ne kroz političke generalizacije o tome šta se ljudima navodno govori ili ne govori u određenim bogomoljama.
Ratno uništavanje
Pitanje uništavanja vjerskih objekata tokom rata jedno je od dobro dokumentiranih poglavlja rata u Bosni i Hercegovini. Brojne džamije i drugi objekti Islamske zajednice uništeni su ili teško oštećeni na područjima pod kontrolom snaga bosanskih Srba, uključujući poznate primjere poput Ferhadije i Arnaudije u Banjoj Luci.
Rušenje vjerskih objekata bilo je predmet i postupaka pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, gdje je uništavanje kulturnog i vjerskog naslijeđa razmatrano u kontekstu progona nesrpskog stanovništva.
Dizdar je u svom odgovoru Amidžiću upravo na toj ratnoj prošlosti napravio razliku između odnosa prema crkvama i džamijama na različitim područjima Bosne i Hercegovine.
Njegova formulacija da su “srušene sve džamije” predstavlja široku tvrdnju kojom opisuje razmjere sistematskog uništavanja islamskih vjerskih objekata na područjima pod tadašnjom kontrolom vlasti bosanskih Srba.
Poruka o svetinjama
Federalni ministar naglasio je da pravoslavne i katoličke crkve smatra dijelom zajedničkog bosanskohercegovačkog naslijeđa.
Upravo na tome zasniva odgovor na Amidžićevu izjavu. Prema Dizdarovom stavu, odnos prema svetinjama drugih vjerskih zajednica pokazuje se njihovim očuvanjem, obnovom i poštovanjem, a ne korištenjem vjere za političke obračune.
Dizdar je poručio da će proces obnove porušenih džamija biti nastavljen sve dok taj posao ne bude završen.
– Sve ćemo ih obnoviti, ako Bog da, gotovo i da već jesmo. Istovremeno, kao civilizovani, odgojeni ljudi, naučeni na suživot i vrednovanje svake svete tradicije u Bosni i Hercegovini, nastavljamo voditi računa o svim svetinjama jednako – zaključio je Dizdar.
Njegova poruka predstavlja i pokušaj da se vjersko pitanje odvoji od političkog sukoba koji je otvorio Amidžić.
Sporna generalizacija
Amidžićeva ranija izjava izazvala je reakcije upravo zato što nije ostala ograničena na kritiku konkretnih političkih protivnika. Njegovom formulacijom u raspravu su uvedene džamije i crkve, čime je politički sukob dobio i vjersku dimenziju.
Tvrdnja da političare iz Sarajeva u džamijama ne uče razlici između dobra i zla predstavlja Amidžićevu generalizaciju i ne govori ništa činjenično o učenju Islamske zajednice ili ponašanju muslimana kao vjerske zajednice.
Jednako tako, političke nesuglasice između stranaka iz Sarajeva i SNSD-a ne mogu same po sebi biti dokaz da jedna grupa ljudi “mrzi” drugu.
Dizdar je, odgovarajući na takvu retoriku, odlučio podsjetiti na historijske činjenice o uništavanju vjerskog naslijeđa i posljedice rata koje su vidljive i decenijama kasnije.
Obnova nakon rata
Obnova porušenih vjerskih objekata predstavljala je jedan od važnih dijelova povratka stanovništva nakon rata.
Brojne džamije koje su tokom rata potpuno uništene ponovo su izgrađene. Među najpoznatijim primjerima je Ferhat-pašina džamija u Banjoj Luci, srušena 1993. godine, a ponovo otvorena nakon dugotrajnog procesa obnove.
Slični projekti realizirani su širom Bosne i Hercegovine, a upravo Ministarstvo na čijem se čelu nalazi Dizdar učestvuje u različitim projektima podrške povratničkim zajednicama i infrastrukturi.
Dizdar svoj odgovor zbog toga pokušava zasnovati na poređenju političke retorike s konkretnim iskustvom obnove vjerskih objekata.
Vjera u političkom sukobu
Polemika između Amidžića i Dizdara pokazala je koliko brzo politički sukob u Bosni i Hercegovini može preći s pitanja funkcioniranja institucija na nacionalne i vjerske odnose.
Amidžić je prethodno tvrdio da među političkim liderima iz Sarajeva postoji mržnja prema Srbima te je kao odgovor zagovarao nacionalno okupljanje srpskog naroda.
Kada je u takvu argumentaciju uključio crkve i džamije, otvorio je prostor za odgovor koji se više nije odnosio samo na dnevnu politiku.
Dizdar je zato posegnuo za ratnim iskustvom i odnosom prema vjerskim objektima kako bi osporio Amidžićevu poruku.
Njegov odgovor ujedno pokazuje koliko je pitanje rušenja bogomolja i dalje osjetljivo. Vjerski objekti tokom rata nisu predstavljali samo građevine, već su njihova sistematska razaranja bila povezana s pokušajima uklanjanja tragova prisustva određene zajednice s pojedinih područja.
Teške riječi
Amidžić i Dizdar tako su ušli u polemiku koja je počela aktuelnim političkim sukobima, a završila raspravom o jednom od najbolnijih pitanja ratne prošlosti Bosne i Hercegovine.
Dizdar je Amidžićevoj tvrdnji o tome šta se navodno ne uči u džamijama suprotstavio pitanje ko je tokom rata čuvao, a ko rušio vjerske objekte.
Istovremeno je poručio da njegova politika prema svetinjama ne pravi razliku između muslimanskih, pravoslavnih i katoličkih objekata.
Time je odgovor usmjerio na suživot i očuvanje zajedničkog naslijeđa, ali i jasno stavio do znanja da Amidžićevo spominjanje džamija neće ostaviti bez odgovora.
Politička rasprava o radu državnih institucija može se voditi kroz konkretne odluke, blokade, glasanja i odgovornost pojedinaca. Uvođenje vjerskih zajednica u takve sukobe, međutim, otvara mnogo šire i osjetljivije pitanje u zemlji čija ratna historija uključuje masovno uništavanje sakralnih objekata.
Upravo zbog toga Dizdarov odgovor nije ostao na dnevnoj politici. Amidžićevoj priči o crkvama i džamijama suprotstavio je ratno iskustvo i poruku da se odnos prema drugoj vjeri najbolje pokazuje načinom na koji se postupa prema njenim svetinjama.