Najava da bi Ratko Mladić mogao biti sahranjen uz najviše državne počasti za Nenada Čanka otvara pitanje koje je mnogo šire od samog pogreba, kakvu poruku Srbija šalje kada državnim protokolom odaje počast čovjeku pravosnažno osuđenom za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine? Nekadašnji zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije i jedan od istaknutijih opozicionih političara tokom režima Slobodana Miloševića smatra da se odnos države prema vlastitoj prošlosti najbolje vidi upravo kroz ljude kojima odlučuje odati najviše počasti.
Država pred izborom
– Država se možda najtačnije vidi ne po onome što piše u njenom ustavu, niti po onome što njeni predsednici govore pred stranim ambasadorima, nego po tome pred čijim kovčegom spušta zastavu, kome postrojava počasnu gardu i za koga naređuje da puške opale u nebo, jer najviše državne počasti nisu puki protokol namenjen mrtvom tijelu, već vrijednosna presuda koju živi izriču samima sebi – napisao je Čanak.
Povod za njegovu reakciju bila je najava ministra pravde Srbije Nenada Vujića da će Mladić biti sahranjen uz najviše državne počasti. Čanak smatra da se nakon takve najave više ne govori samo o Mladiću, čija je biografija završena pravosnažnom presudom za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, već prvenstveno o Srbiji i njenom odnosu prema ratnoj prošlosti.
Prema njegovom viđenju, država ne može istovremeno pokušavati napraviti otklon od zločina i čovjeku osuđenom za njih dodjeljivati najviše počasti. Upravo zbog toga najavljenu sahranu posmatra kao političku i vrijednosnu poruku, a ne kao običan protokolarni događaj.
– To nije samo sahrana jednog osuđenika, nego obred kojim režim pokušava da presudu pretvori u nepravdu, zločinca u simbol, a simbol u još jednu talalačku potvrdu da je Srbija uvek nevina čak i onda kada državnim počastima slavi upravo ono od čega se navodno ograđuje – konstatuje Čanak.
“Proizvod JNA”
Čanak se u svom osvrtu vraća i na Mladićevu vojnu biografiju, podsjećajući da njegova karijera nije počela stvaranjem Vojske Republike Srpske. Decenijama prije rata u Bosni i Hercegovini bio je profesionalni oficir Jugoslovenske narodne armije, u čijem sistemu se školovao, napredovao i dobijao činove.
– Bio je proizvod Jugoslovenske narodne armije, njenog školskog sistema, hijerarhije i komunističke ideologije, čovek koji je karijeru gradio u Skoplju, Štipu, Prištini i Kninu, noseći crvenu zvezdu i polažući zakletvu državi zasnovanoj na bratstvu i jedinstvu. Do čina pukovnika dovela ga je JNA, u general-majora unaprijedilo ga je Predsedništvo SFRJ 4. oktobra 1991, u general-potpukovnika isti, već krnji federalni vojni aparat 24. aprila 1992, svega nekoliko nedjelja prije nego što će, na prijedlog Radovana Karadžića, biti postavljen za komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske – uviđa Čanak.
Podsjeća i da ga je Radovan Karadžić u junu 1994. unaprijedio u general-pukovnika, dok je njegov čin u sistemu Vojske Jugoslavije potvrđivan kroz institucije tadašnje SR Jugoslavije. Za Čanka je taj slijed važan jer, prema njegovom tumačenju, pokazuje kontinuitet Mladićeve vojne karijere kroz nekoliko različitih političkih i državnih sistema.
– Njegove epolete, dakle, predstavljaju preciznu historiju njegovog preobražaja: prve mu je dala država koju je pomagao da nestane, sljedeće političko rukovodstvo koje je ratom stvaralo etnički očišćenu teritoriju, a posljednje Beograd koji je tvrdio da sa tim ratom nema ništa – ističe Čanak.
Promijenjeni simboli
Čanak smatra da prelazak Ratka Mladića iz komunističkog oficira u generala nacionalističke vojske nije predstavljao stvarni ideološki preobražaj. Prema njegovom tumačenju, promijenjeni su simboli i političke okolnosti, ali je autoritarni obrazac ostao sličan.
– Crvena zvijezda skinuta je sa kape, ali su ostali kult sile, nepogrešivost komandanta, prezir prema pojedincu, tajnost sistema i potreba da se svijet podijeli na poslušne i neprijatelje – navodi Čanak.
Prema njegovom viđenju, nekadašnje klasne neprijatelje zamijenili su pripadnici drugih naroda i oni koji su proglašavani izdajnicima, dok je ideju odbrane socijalističke države zamijenila politika stvaranja etnički čistih teritorija. Čanak upravo kroz taj kontinuitet pokušava objasniti zbog čega Mladićevu vojnu i političku ulogu ne posmatra izolovano od sistema u kojima je djelovao.
“To bi bio genocid”
Posebno mjesto u njegovom osvrtu zauzima Mladićeva izjava iz maja 1992. godine, izrečena pred Skupštinom bosanskih Srba tokom razgovora o planovima razdvajanja stanovništva. Čanak smatra da je ta izjava važna jer, prema njegovom tumačenju, pokazuje da je Mladić razumio kakve bi posljedice takva politika mogla proizvesti.
– Ljudi, to bi bio genocid – rekao je tada Mladić.
Čanak upravo na toj rečenici gradi dio svoje argumentacije o Mladićevoj odgovornosti i njegovom razumijevanju prirode politike koja se provodila tokom rata.
– Čovjek koji unaprijed imenuje zločin, pa mu potom posveti svoj autoritet, vojsku i znanje, ne može se pozivati ni na neznanje ni na zabludu – ističe Čanak.
Presuda i odgovornost
Govoreći o pravosnažnoj presudi, Čanak naglašava da Mladićeva odgovornost nije utvrđena na osnovu političkih stavova ili medijskih interpretacija, već nakon dugotrajnog sudskog postupka u kojem je izveden veliki broj dokaza i saslušani brojni svjedoci.
Mladić je pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata, ubistva, deportacije i prisilno premještanje, terorisanje civilnog stanovništva Sarajeva snajperskim djelovanjem i granatiranjem te uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce. Čanak posebno izdvaja Srebrenicu i događaje koji su uslijedili nakon pada zaštićene zone UN-a.
Prema sudskim nalazima, nakon razdvajanja bošnjačkih muškaraca i dječaka od žena, djece i starijih osoba uslijedila su masovna pogubljenja. Zločini su kasnije dodatno prikrivani premještanjem posmrtnih ostataka iz primarnih u sekundarne masovne grobnice.
– U Srebrenici se nije ubijalo samo ljude nego i istinu o njihovom ubijanju – navodi Čanak.
On se osvrće i na Sarajevo, podsjećajući na pravosnažno utvrđenu kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva. Prema Čankovom tumačenju, riječ je o svjesnoj politici terorisanja stanovništva, a ne o izolovanim postupcima pojedinaca.
Veze sa Srbijom
Važan dio njegovog osvrta odnosi se na veze između Vojske Republike Srpske i vojnih struktura u Srbiji i tadašnjoj SR Jugoslaviji. Čanak smatra da formalno povlačenje JNA iz Bosne i Hercegovine nije značilo i potpuni prekid kadrovskih, finansijskih i logističkih veza.
– Rat je mogao da pređe Drinu u konvoju municije, na vojnom platnom spisku i u ukazu o unapređenju, samo u zvaničnom saopštenju nije smio da postoji – navodi Čanak.
Podsjeća i da je Mladić gotovo 16 godina izbjegavao hapšenje, sve do 2011. godine. Čanak njegovo dugogodišnje skrivanje ne posmatra samo kao bijeg jednog čovjeka, već smatra da ono otvara i pitanje mreže ljudi i struktura koje su mu pomagale da toliko dugo izbjegava međunarodno pravosuđe.
Govoreći o presudi Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine, Čanak upozorava i na njeno selektivno tumačenje. Sud nije utvrdio da je Srbija počinila genocid u Srebrenici niti da joj se taj genocid može direktno pripisati, ali je utvrdio da Srbija nije ispunila obavezu da genocid spriječi, kao i obaveze povezane s kažnjavanjem odgovornih i saradnjom sa međunarodnim pravosuđem.
Nema kolektivne krivice
Čanak istovremeno kategorično odbacuje pokušaje da se odgovornost pojedinaca za počinjene zločine prenese na cijeli srpski narod. Upravo tu pravi jasnu razliku između individualne i institucionalne odgovornosti.
– Naravno da Srbi nisu genocidan narod, kao što to nije nijedan narod, jer krivična odgovornost pripada ljudima, komandantima, političkim rukovodstvima i institucijama, a ne novorođenom djetetu, jeziku, vjeri ili naciji – ističe on.
Upravo zbog toga smatra kontradiktornim istovremeno odbacivati kolektivnu krivicu, a Mladića predstavljati kao nacionalnog heroja. Ako odgovornost za zločine pripada konkretnim ljudima, onda, prema njegovom stavu, ni pravosnažno osuđenog pojedinca ne bi trebalo pretvarati u simbol cijelog naroda.
Najava da bi Srbija mogla organizovati sahranu uz najviše državne počasti zbog toga za njega otvara dodatno pitanje o odnosu Beograda prema Mladiću i njegovoj vojnoj ulozi.
– Ako je bio isključivo general Vojske Republike Srpske, zbog čega mu Republika Srbija priređuje najviše državne počasti? Ako je, međutim, bio i general sistema Vojske Jugoslavije, šta ostaje od tvrdnje da Srbija sa ratom u Bosni nije imala ništa? – pita Čanak.
Šta Srbija slavi?
Čanak smatra da državne počasti nikada nisu potpuno neutralan protokolarni čin. Država sama bira kome ih dodjeljuje, zbog čega takva odluka istovremeno postaje poruka o vrijednostima i ljudima koje njene institucije smatraju dostojnim najvišeg nivoa javnog poštovanja.
Prema njegovom mišljenju, problem je mnogo dublji od jedne sahrane. On ga vidi u pokušaju da se mijenja značenje osnovnih pojmova, pa se zločin predstavlja kao odbrana, kukavičluk kao junaštvo, a suočavanje sa prošlošću kao napad na cijelu naciju.
– Nijedan narod ne postaje genocidan zločinom svojih pojedinaca, ali država može postati moralno osakaćena kada te pojedince pretvori u uzore – poručuje Čanak.
Upravo zato njegov osvrt nije usmjeren na pripisivanje kolektivne odgovornosti srpskom narodu. Naprotiv, Čanak insistira da takva krivica ne postoji, ali istovremeno upozorava da država snosi odgovornost za odluke koje njene institucije donose i simbole koje odlučuje veličati.
Za njega je zato pitanje sahrane Ratka Mladića mnogo više od pitanja protokola. Ako pravosnažno osuđeni čovjek dobije najviše državne počasti, Čanak smatra da će takav potez neizbježno poslati poruku o odnosu sadašnjih vlasti prema njegovom naslijeđu i zločinima za koje je osuđen.
Odgovornost se ne može prenijeti na cijeli narod niti naslijediti rođenjem, ali svaka nova generacija i svaka vlast mogu birati kako će se odnositi prema pravosnažno utvrđenim zločinima. Upravo u tom izboru Čanak vidi granicu između suočavanja sa prošlošću i njenog pretvaranja u politički mit.
– Država se zato na kraju ne mjeri time koga je umjela da sahrani, nego pred kim je odlučila da stane mirno – zaključuje Čanak.