Godinama je u dijelu hrvatske politike i medija dominirala tvrdnja da Bošnjaci u Bosni i Hercegovini svjesno i organizirano biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH kako bi politički marginalizirali Hrvate. Nakon pobjede Darijane Filipović i teškog poraza Slavena Kovačevića, autor analize objavljene na portalu Tačno.net zaključuje da izborni rezultati ruše upravo takvu interpretaciju i pokazuju da iza ranijih pobjeda Željka Komšića nije stajao jedinstveni bošnjački plan.
U analizi se posebno problematizira način na koji je hrvatskoj javnosti tokom proteklih godina predstavljan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Autor tvrdi da je veliki dio političkog i medijskog prostora u Hrvatskoj pitanje izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH sveo na tezu prema kojoj Bošnjaci svjesno i ciljano koriste brojčanu nadmoć kako bi Hrvatima nametnuli političkog predstavnika.
Međutim, rezultat upravo završenih izbora, prema toj interpretaciji, otvara potpuno drugačija pitanja.
Lagali su nam
Najvažniji argument autor pronalazi u velikoj razlici između nekadašnjih rezultata Željka Komšića i rezultata njegovog nasljednika iz Demokratske fronte Slavena Kovačevića.
Komšić je u četiri izborna ciklusa uspijevao osvojiti mjesto u Predsjedništvu BiH, dok je Kovačević ostvario višestruko slabiji rezultat.
– Komšić nije rezultat svjesnog plana bošnjačke političke i kulturne elite za preglasavanje Hrvata, nego je biran isključivo zbog svojeg populizma. Njegov nasljednik iz iste stranke, Slaven Kovačević, koji više nalikuje Josipoviću nego Milanoviću, osvojio je pet puta manje glasova. Ukratko, lagali su nam. Ne postoji plan Bošnjaka za uništenje naših sunarodnjaka – navodi se u analizi.
Upravo rezultat Kovačevića autor koristi kao argument da se Komšićeve ranije pobjede ne mogu automatski predstavljati kao posljedica organiziranog političkog plana bošnjačkih stranaka i birača.
Da je postojao takav jedinstveni mehanizam, sugerira autor, onda bi bilo teško objasniti zbog čega on nije iskorišten i na ovim izborima.
Kako je pobjeđivao Komšić?
Analiza podsjeća da je Željko Komšić prvi put izabran 2006. godine kao kandidat SDP-a BiH.
Tadašnji SDP bio je znatno drugačija politička organizacija u odnosu na današnje stanje na političkoj sceni, sa snažnim biračkim tijelom koje nije bilo ograničeno samo na jednu nacionalnu zajednicu.
Komšić je ponovo pobijedio četiri godine kasnije.
Autor smatra da se politički kontekst njegovih kasnijih pobjeda također mora uzeti u obzir.
Tokom izbornih ciklusa 2018. i 2022. godine Komšić je snažno problematizirao politički odnos Dragana Čovića i Milorada Dodika, a upravo je njihovu saradnju koristio kao jedan od najvažnijih argumenata u svojoj kampanji.
Ipak, autor njegov izborni uspjeh prije svega povezuje s populističkim političkim nastupom.
Takvu pojavu uspoređuje sa političkim uspjehom Zorana Milanovića u Hrvatskoj i Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama.
Pravo birača
Iz toga izvodi i pitanje zbog čega bi biračima u Bosni i Hercegovini trebalo osporavati pravo da podrže političara čiji im stil i poruke odgovaraju.
Ako birači u drugim državama biraju populističke političare, onda se, prema ovoj analizi, isti politički fenomen ne može automatski tumačiti kao nacionalni projekt samo kada se pojavljuje u Bosni i Hercegovini.
Autor istovremeno podsjeća da mogućnost da birači u Federaciji BiH glasaju za bošnjačkog ili hrvatskog člana Predsjedništva proizlazi iz postojećeg ustavnog i izbornog sistema.
Zbog toga postavlja i pitanje zašto je upravo takav sistem prihvaćen Dejtonskim mirovnim sporazumom ukoliko se danas smatra neprihvatljivim.
Pobjeda Darijane Filipović
Rezultat posljednjih izbora u analizi se zato predstavlja kao važan test višegodišnje tvrdnje o organiziranom bošnjačkom preglasavanju.
Kandidatkinja HDZ-a BiH Darijana Filipović pobijedila je u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, dok Slaven Kovačević nije uspio ponoviti izborni rezultat Željka Komšića.
Takav rasplet, prema autoru, pokazuje da ne postoji automatski transfer bošnjačkih glasova prema svakom kandidatu koji se suprotstavlja HDZ-u BiH.
Upravo zato smatra da je hrvatskoj javnosti godinama predstavljana pojednostavljena slika političkih odnosa u susjednoj državi.
Ugroženost Hrvata
Drugi dio analize bavi se tvrdnjama o političkoj ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Autor smatra da stvarni institucionalni položaj HDZ-a BiH ne odgovara slici politički nemoćne zajednice koja nema mogućnost utjecaja na donošenje ključnih odluka.
Naprotiv, tvrdi da HDZ BiH ima izuzetno snažan utjecaj na brojne političke i institucionalne procese u državi.
Posebno ukazuje na mehanizme odlučivanja uspostavljene nakon izmjena Izbornog zakona koje je prije četiri godine nametnuo visoki predstavnik.
Prema njegovom tumačenju, ti mehanizmi hrvatskim političkim predstavnicima daju veoma snažnu poziciju u procesu formiranja vlasti i donošenja odluka.
Zbog toga smatra da postoji veliki raskorak između stvarne političke moći HDZ-a BiH i slike o potpunoj političkoj obespravljenosti Hrvata koja je godinama predstavljana dijelu hrvatske javnosti.
Moć HDZ-a
Autor ide i korak dalje, tvrdeći da HDZ BiH kontrolira ili ima veliki utjecaj na niz važnih političkih i institucionalnih procesa.
U tekstu se kritički i ironično govori o odnosu prema korupciji i kriminalu, uz usporedbu HDZ-a BiH s iskustvima HDZ-a Hrvatske i njegovih bivših ministara.
Posebno se problematizira i utjecaj nacionalnih političkih struktura na sport, pravosuđe i druge oblasti društvenog života.
Time autor pokušava pokazati da se politička pozicija Hrvata u BiH ne može analizirati isključivo kroz pitanje jednog člana Predsjedništva.
Prema njegovom stavu, upravo je fokusiranje gotovo cjelokupne rasprave na Željka Komšića godinama skretalo pažnju sa stvarnog rasporeda institucionalne moći u Bosni i Hercegovini.
Nova politička realnost
Izbor Darijane Filipović sada mijenja okolnosti u kojima se ta rasprava vodi.
HDZ BiH dobio je kandidatkinju koju smatra legitimnom predstavnicom hrvatskog naroda u Predsjedništvu, dok kandidat Demokratske fronte nije uspio mobilizirati ni približno biračku podršku kakvu je svojevremeno imao Komšić.
Autor upravo zbog toga smatra da više nije moguće tvrditi da postoji jedinstveni bošnjački politički projekt čiji je cilj izbor hrvatskog člana Predsjedništva.
Ako bi takav projekt zaista postojao, izborni rezultat Slavena Kovačevića, prema logici iznesenoj u analizi, izgledao bi potpuno drugačije.
Zbog toga se zaključuje da su specifična politička ličnost Željka Komšića, njegov način komunikacije i političke okolnosti u kojima se kandidirao bili mnogo važniji za njegove pobjede nego navodni unaprijed pripremljeni nacionalni plan.
Teške poruke
Autor zbog toga izuzetno oštro ocjenjuje višegodišnji odnos dijela hrvatske politike i medija prema Bosni i Hercegovini.
– Ukratko, sva priča o ugroženosti Hrvata u BiH koju su nam vlast, desničarske stranke i intelektualci – ali ne samo desničarski – servirali godinama jest laž. Istina, u tome su im nekim svojim postupcima pomogli Bošnjaci u BiH, ali naša lijenost da tragamo za činjenicama nema opravdanja – navodi se u tekstu.
Time se odgovornost ne prebacuje isključivo na političare.
Kritika je usmjerena i prema medijima, analitičarima i intelektualcima koji su, prema mišljenju autora, bez dovoljno detaljne analize godinama ponavljali gotovo identične tvrdnje.
Posebno se problematizira činjenica da je politički život Bosne i Hercegovine često posmatran gotovo isključivo kroz nacionalne odnose, dok su zanemarivani ideološki, stranački, ekonomski i populistički faktori koji također utječu na ponašanje birača.
Šta slijedi?
Analiza na kraju otvara i pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine na evropskom putu.
Autor smatra da bi približavanje Evropskoj uniji trebalo donijeti snažnije institucije, efikasniju borbu protiv korupcije i drugačiji odnos prema privilegijama političkih elita.
Upravo bi takav proces, prema njegovom mišljenju, mogao biti znatno važniji za budućnost svih građana BiH od nastavka višegodišnjih rasprava o tome ko je kome birao političke predstavnike.
Pobjeda Darijane Filipović i slab rezultat Slavena Kovačevića tako su, prema ovoj analizi, mnogo više od običnog izbornog rezultata.
Oni predstavljaju test tvrdnje koja je godinama bila jedna od centralnih tema odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.
Zaključak autora je nedvosmislen: rezultat posljednjih izbora ne potvrđuje postojanje organiziranog bošnjačkog plana za političko uništenje ili marginalizaciju Hrvata, već pokazuje koliko su ranije pobjede Željka Komšića bile vezane upravo za njegovu političku ličnost, način nastupa i specifične okolnosti u kojima su održavani izbori.