Ko je omogućio da Dragan Čović postane jedan od najutjecajnijih političkih aktera u odlučivanju o formiranju vlasti u Bosni i Hercegovini? Upravo to pitanje ponovo je otvoreno nakon što je bivši američki ambasador Michael Murphy na društvenoj mreži X podijelio analizu postizbornih odnosa, izazvavši polemike o ulozi međunarodne zajednice, političkoj sudbini Trojke i stvarnim posljedicama intervencija visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Murphyjeva politička analiza
Iako Michael Murphy više ne obavlja funkciju američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini, njegovi komentari o domaćim političkim prilikama i dalje izazivaju pažnju. Njegovo poznavanje političkih odnosa proizlazi iz diplomatskog angažmana tokom kojeg je neposredno sarađivao s brojnim domaćim zvaničnicima i pratio procese formiranja vlasti.
Međutim, najnovija analiza otvorila je pitanje dosljednosti njegovih političkih ocjena. Posebno se problematizira činjenica da Murphy komentariše rezultate izbora i buduće koalicije, dok se u njegovom osvrtu, prema kritičarima, nedovoljno razmatra utjecaj međunarodnih odluka na sadašnji odnos političkih snaga.
U središtu polemike nalazi se pitanje odgovornosti za institucionalni okvir unutar kojeg stranke pregovaraju o vlasti. Ako određena politička organizacija ima posebno snažnu pregovaračku poziciju zahvaljujući postojećim pravilima, potrebno je razmotriti kako su ta pravila nastala i ko je podržavao njihovo usvajanje.
Upravo na toj osnovi kritičari Murphyjevog pristupa dovode u pitanje njegovu procjenu uloge HDZ-a BiH i Dragana Čovića.
Trojka i međunarodna podrška
Jedan od najvažnijih dijelova rasprave odnosi se na političku ulogu koju je Murphy imao tokom formiranja vlasti nakon prethodnih izbora. Njegovi kritičari smatraju da je američka diplomatska podrška bila značajan faktor u političkom pozicioniranju stranaka Trojke.
Koalicija koju čine SDP, Narod i pravda i Naša stranka uspostavila je saradnju s HDZ-om BiH i SNSD-om, što je omogućilo formiranje vlasti na državnom nivou. Upravo ta saradnja sada se nalazi u središtu kritika koje se odnose na Murphyjevu postizbornu analizu.
Prema ocjenama iznesenim u osvrtu, stranke Trojke pretrpjele su ozbiljne izborne gubitke, uz djelimičan izuzetak SDP-a. Istovremeno, Murphy je HDZ i SNSD predstavio kao izrazito uspješne političke aktere.
Kritičari u tome vide određeni paradoks: stranke koje su bile ključni partneri Trojke zadržale su značajan politički utjecaj, dok se odgovornost za rezultate prethodne vlasti ne razmatra jednako kada je riječ o svim njenim učesnicima.
Ipak, tvrdnje o izbornom uspjehu ili neuspjehu pojedinih stranaka zahtijevaju poređenje konkretnih rezultata, broja osvojenih mandata i ranijih izbornih ciklusa. Politička ocjena ne može sama zamijeniti takvu analizu.
Schmidtove izmjene pravila
Posebnu pažnju izaziva Murphyjev odnos prema odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta. Bivši ambasador pozitivno je ocijenio napredak u primjeni novih izbornih tehnologija, ističući doprinos visokog predstavnika tom procesu.
Međutim, kritičari smatraju da se u njegovoj analizi nedovoljno govori o drugim Schmidtovim intervencijama, naročito onima koje su se odnosile na Ustav Federacije BiH i Izborni zakon.
Te promjene imale su značajan utjecaj na institucionalni okvir formiranja vlasti u Federaciji BiH. Posebno su važne izmjene koje se odnose na sastav Doma naroda, postupke izbora rukovodstva Federacije i mehanizme imenovanja izvršne vlasti.
Prema kritičkom tumačenju, Schmidtove odluke dodatno su ojačale pregovaračku poziciju HDZ-a BiH, omogućavajući toj stranci značajan utjecaj na političke dogovore.
Takva ocjena predstavlja jedno od tumačenja posljedica izmjena, dok se njihov stvarni učinak mora razmatrati kroz konkretne ustavne odredbe i parlamentarne odnose.
Čovićev politički utjecaj
Upravo pitanje položaja Dragana Čovića predstavlja centralnu temu polemike koju je izazvala Murphyjeva analiza. Kritičari smatraju da je međunarodna zajednica svojim ranijim potezima doprinijela stvaranju političkog sistema u kojem HDZ ima posebno važnu ulogu prilikom uspostavljanja vlasti.
Takav odnos, prema njihovom mišljenju, otežava formiranje koalicija koje ne uključuju HDZ, bez obzira na izborne rezultate drugih stranaka.
Istovremeno, potrebno je razlikovati snažnu pregovaračku poziciju od neograničene političke moći. Ustavne procedure, raspodjela mandata i potreba za parlamentarnom podrškom određuju mogućnosti svake stranke, uključujući HDZ BiH.
Ipak, činjenica da se u političkim analizama često razmatra hoće li Čović prihvatiti određene koalicione partnere pokazuje koliko je njegova uloga važna u pregovorima.
Posebno je zanimljivo što se takva pozicija dovodi u vezu s odlukama međunarodnih predstavnika koji su ranije podržavali institucionalne promjene.
Dvostruki politički kriteriji
Još jedna važna tema odnosi se na Murphyjev pristup mogućoj saradnji SDA i HDZ-a BiH. Prema kritičkom osvrtu, bivši ambasador problematizira mogućnost da SDA uđe u koaliciju s HDZ-om, iako je ranije podržavana vlast Trojke zasnovana upravo na saradnji s tom strankom.
U tom kontekstu postavlja se pitanje zašto bi politički dogovor bio prihvatljiv kada ga postižu jedne stranke, a sporan kada se za sličan model odluče njihovi protivnici.
Koalicioni pregovori predstavljaju sastavni dio parlamentarne demokratije. Stranke koje imaju različite programe mogu postići sporazum o zajedničkom djelovanju, ali su pritom odgovorne biračima za odluke i kompromise koje prihvate.
Kritičari Murphyjeve analize smatraju da bi kriteriji za ocjenjivanje takvih sporazuma trebali biti jednaki bez obzira na to koje političke organizacije učestvuju u pregovorima.
Istovremeno, nije svaka koalicija sadržajno identična. Njena politička ocjena zavisi i od dogovorenih programa, konkretnih odluka i načina provođenja preuzetih obaveza.
DF i Čovićeva saglasnost
Možda najviše pažnje izazvala je Murphyjeva opaska da bi se “DF mogao naći u vlasti na državnom i entitetskom nivou ako im to gospodin Čović dozvoli”.
Upravo ova formulacija poslužila je kao povod za tvrdnje da je Čović stekao izuzetno snažnu političku poziciju. Kritičari smatraju da se njome stvara utisak kako učešće pojedinih stranaka u vlasti ne zavisi samo od izbornih rezultata, nego i od saglasnosti predsjednika HDZ-a.
Demokratska fronta i HDZ BiH imaju dugogodišnja politička neslaganja, posebno o pitanjima izbornog zakonodavstva, političkog predstavljanja i ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.
Zbog toga mogućnost njihovog zajedničkog učešća u vlasti predstavlja složeno političko pitanje. Čovićeva spremnost na saradnju može imati značajnu ulogu, ali ne predstavlja jedini pravni ili politički uslov za formiranje vlasti.
Ipak, Murphyjeva formulacija otvorila je širu raspravu o tome koliko je pregovaračka moć pojedinih lidera postala važna u odnosu na izbornu podršku koju ostvaruju druge političke organizacije.
Odgovornost međunarodne zajednice
Kritički osvrt na Murphyjevu analizu posebno naglašava ulogu međunarodnih predstavnika u oblikovanju političkih odnosa u Bosni i Hercegovini.
Visoki predstavnik ima ovlaštenja koja proizlaze iz dejtonskog mirovnog okvira, a njegove odluke u više navrata imale su direktne posljedice na rad domaćih institucija.
Upravo zato se otvara pitanje odgovornosti za dugoročne učinke tih intervencija. Ako međunarodni predstavnici mijenjaju pravila političkog odlučivanja, opravdano je analizirati kako takve promjene utječu na ravnotežu između političkih stranaka i institucija.
Kritičari smatraju da Murphy u svojoj analizi nedovoljno povezuje sadašnje političke okolnosti s odlukama koje su donesene tokom njegovog diplomatskog mandata.
Međutim, tvrdnja da je jedan ambasador samostalno oblikovao postojeći politički sistem ne bi bila utemeljena. Odluke su donosili različiti domaći i međunarodni akteri, a njihove posljedice zavise i od izbornog ponašanja građana te kasnijih političkih dogovora.
Dodik i evropski put
Murphyjeva analiza bavi se i položajem Milorada Dodika te njegovim odnosom prema evropskoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Bivši ambasador izrazio je zabrinutost zbog političkog utjecaja SNSD-a i mogućih posljedica za evropske integracije.
U kritičkom osvrtu priznaje se da neslaganja oko državnih nadležnosti, međunarodnih obaveza i evropskih reformi predstavljaju ozbiljan izazov za Bosnu i Hercegovinu.
Istovremeno, Murphyju se zamjera što kritikuje promjene u američkoj i evropskoj politici, a ne posvećuje dovoljno pažnje rezultatima pristupa koji je zastupao tokom vlastitog diplomatskog angažmana.
Posebno se spominje njegova kritika popuštanja Dodiku i političkih pravaca koje povezuje s “hrišćanskim nacionalizmom”.
Ova pitanja pokazuju koliko je vanjska politika Bosne i Hercegovine povezana s unutrašnjim odnosima između stranaka. Napredak prema Evropskoj uniji zahtijeva usaglašavanje reformskih prioriteta i provođenje obaveza koje se ne mogu ostvariti bez saradnje državnih i entitetskih institucija.
Test za HDZ BiH
U završnom dijelu kritičke analize posebna odgovornost pripisuje se Draganu Čoviću i HDZ-u BiH. Ta stranka kontinuirano ističe podršku evropskim integracijama, dok istovremeno održava političku saradnju sa SNSD-om.
Kritičari smatraju da takav odnos otvara pitanje dosljednosti evropskih opredjeljenja, naročito kada između koalicionih partnera postoje značajne razlike u pristupu državnim institucijama i međunarodnim obavezama.
S druge strane, predstavnici HDZ-a svoje političke odnose mogu obrazlagati potrebom za parlamentarnom saradnjom i ostvarivanjem programskih ciljeva.
Zbog toga se stvarna opredijeljenost evropskim integracijama ne može ocjenjivati isključivo prema koalicionim odnosima, nego i prema konkretnim odlukama, podršci reformskim zakonima i rezultatima institucionalnog djelovanja.
Upravo će takvi potezi pokazati kako HDZ namjerava uskladiti svoje evropske prioritete s odnosima prema drugim političkim partnerima.
Ko određuje pravila?
Rasprava koju je izazvala Murphyjeva analiza prevazilazi pitanje njegovih ličnih stavova o rezultatima izbora. U njenom središtu nalazi se mnogo šira dilema o tome ko oblikuje politički sistem Bosne i Hercegovine i kakve posljedice imaju odluke donesene uz međunarodno posredovanje.
Kritičari bivšeg američkog ambasadora smatraju da nije dosljedno upozoravati na snažan utjecaj pojedinih političkih lidera, a istovremeno zanemarivati institucionalne promjene koje su tom utjecaju mogle doprinijeti.
Posebno se problematizira položaj Dragana Čovića, čija se politička važnost često povezuje s mogućnošću postizanja dogovora o formiranju vlasti na federalnom i državnom nivou.
Međutim, politički odnosi u Bosni i Hercegovini rezultat su više faktora: ustavnog uređenja, izbornih rezultata, odluka međunarodnih predstavnika i pregovora domaćih stranaka.
Zato odgovornost za sadašnje stanje nije moguće svesti na jednog diplomatu, jednog visokog predstavnika ili jednog stranačkog lidera.
Murphyjev osvrt ipak je otvorio važna pitanja o dosljednosti međunarodnog pristupa, političkim posljedicama Schmidtovih intervencija i odnosu između izborne volje građana i koalicionih pregovora.
Najvažnija dilema ostaje kako osigurati da institucije funkcionišu prema jasnim pravilima, a da njihovo djelovanje ne zavisi pretjerano od pojedinačnih političkih dogovora.
Upravo zbog toga pitanje iz naslova ima šire značenje od same polemike o Draganu Čoviću. Ono se odnosi na institucionalni okvir Bosne i Hercegovine i na odgovornost svih aktera koji su učestvovali u njegovom oblikovanju.