Može li ustavni sud ispuniti svoju osnovnu ulogu ako, umjesto da ograničava vlast, svojim odlukama ide u korist onima koji tu vlast vrše? Upravo to pitanje otvara pravnik Milan Blagojević, koji je iznio teške optužbe na račun Ustavnog suda Republike Srpske i njegovih sudija zbog načina na koji je okončan postupak u vezi s imenovanjem Ane Trišić Babić za vršioca dužnosti predsjednika Republike Srpske.
Blagojević svoju kritiku zasniva na pravnoj ulozi ustavnih sudova, čiji je osnovni zadatak zaštita ustava i ograničavanje državne vlasti. Prema njegovom tumačenju, nije dovoljno samo ustavom propisati šta pojedine grane vlasti smiju ili ne smiju raditi, već mora postojati nezavisna institucija koja će reagovati kada vlast izađe iz tih granica.
Uloga ustavnog suda
Suština ustavnog sudstva jeste kontrola vlasti i zaštita najvišeg pravnog akta. Ustavni sud, prema Blagojevićevom obrazloženju, mora biti institucija koja se u odlučivanju rukovodi isključivo ustavom, njegovim odredbama i ciljevima.
Političke vlasti se mijenjaju, dok ustavni poredak treba biti zaštićen bez obzira na to ko u određenom trenutku ima skupštinsku većinu ili upravlja institucijama.
Blagojević upozorava da se smisao ustavnog sudstva gubi ukoliko sudije počnu prilagođavati odluke političkim potrebama aktuelne vlasti. U takvoj situaciji, prema njegovoj ocjeni, institucija koja bi trebala kontrolisati vlast pretvara se u njenu zaštitu.
Upravo Ustavni sud Republike Srpske navodi kao primjer institucije za koju smatra da je postupila na takav način.
Sporno imenovanje
U centru njegovih optužbi nalazi se predmet U-105/25 i rješenje Ustavnog suda Republike Srpske od 25. februara 2026. godine. Tim rješenjem obustavljen je postupak za ocjenu ustavnosti Odluke o imenovanju vršioca dužnosti predsjednika Republike Srpske.
Riječ je o odluci Narodne skupštine Republike Srpske iz oktobra 2025. godine kojom je Ana Trišić Babić imenovana za vršioca dužnosti predsjednika Republike Srpske.
Blagojević tvrdi da je takvo imenovanje bilo suprotno Ustavu Republike Srpske. Svoj stav zasniva na odredbama prema kojima predsjednika Republike, kada je spriječen da obavlja funkciju, može mijenjati jedan od dva potpredsjednika Republike.
Prema njegovom pravnom tumačenju, nije postojala ustavna mogućnost da se na tu poziciju imenuje treća osoba, kakva je u ovom slučaju bila Ana Trišić Babić.
Teške optužbe
Blagojević odluku skupštinske većine zbog toga opisuje kao kršenje Ustava Republike Srpske. Smatra da je upravo u takvoj situaciji Ustavni sud morao pokazati svoju institucionalnu nezavisnost i utvrditi je li Narodna skupština postupila protivno najvišem pravnom aktu Republike Srpske.
Inicijativa za ocjenu ustavnosti sporne odluke Ustavnom sudu Republike Srpske podnesena je 21. oktobra 2025. godine.
Međutim, Blagojević tvrdi da Sud nije postupao brzinom koju je zahtijevala važnost ovog pitanja. Naprotiv, optužuje ga da je postupak namjerno razvlačio mjesecima.
Prema njegovoj interpretaciji događaja, čekalo se da se promijene okolnosti zbog kojih bi osporena odluka prestala važiti, nakon čega je Sud dobio mogućnost da postupak obustavi bez donošenja odluke o njenoj ustavnosti.
Čekali rezultate izbora
Blagojević posebno ukazuje na činjenicu da je Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine 13. februara 2026. godine donijela odluku o potvrđivanju i objavljivanju rezultata prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske, na kojima je izabran Siniša Karan.
Ustavni sud Republike Srpske potom je 25. februara održao sjednicu i odlučio obustaviti postupak za ocjenu ustavnosti odluke o imenovanju Ane Trišić Babić.
Blagojević upravo redoslijed ovih događaja vidi kao jedan od ključnih elemenata svoje kritike. On tvrdi da je postupak namjerno trajao sve dok osporena odluka nije prestala važiti.
Sud je u svom obrazloženju naveo razlog zbog kojeg je postupak obustavljen.
– Imajući u vidu da je u toku trajanja ovog ustavnosudskog postupka osporena odluka prestala da važi, pa je, na osnovu člana 57. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, odlučio da obustavi postupak za ocjenjivanje ustavnosti – navedeno je u obrazloženju Ustavnog suda.
Upravo ovaj dio obrazloženja Blagojević smatra pravno spornim.
Poziva se na Ustav
Njegova ključna primjedba jeste da se Ustavni sud pozvao na jednu odredbu Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, a zanemario odredbu samog Ustava Republike Srpske koja, prema njegovom tumačenju, uređuje upravo ovakve situacije.
Blagojević podsjeća da je Ustav najviši pravni akt i da zakon ne može imati veću pravnu snagu od njega. Zbog toga smatra da se Sud nije mogao zaustaviti samo na činjenici da je osporena odluka u međuvremenu prestala važiti.
Posebno ukazuje na Amandman XLII tačka 2. Ustava Republike Srpske.
Prema toj ustavnoj odredbi, Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost propisa koji su prestali važiti ukoliko od prestanka njihovog važenja nije prošlo više od godinu dana.
Za Blagojevića je upravo ta odredba ključna za cijeli slučaj.
Rok nije istekao
U trenutku kada je Ustavni sud donio rješenje o obustavljanju postupka, prema Blagojevićevom tumačenju, jednogodišnji rok nije bio istekao.
Zbog toga smatra da prestanak važenja odluke o imenovanju Ane Trišić Babić nije predstavljao prepreku da Sud završi postupak i donese odluku o tome je li njeno imenovanje bilo u skladu s Ustavom.
Blagojević dodatno navodi da se isto pravilo nalazi i u članu 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske.
Upravo zbog toga tvrdi da Sud nije samo zanemario ustavnu odredbu, nego i drugu odredbu zakona koji uređuje njegov rad.
Prema njegovom mišljenju, Sud je bio dužan nastaviti postupak i donijeti odluku o ustavnosti spornog imenovanja bez obzira na to što je odluka u međuvremenu prestala važiti.
Zašto je odluka važna
Ovo pitanje za Blagojevića nije samo rasprava o tome ko je određeni period obavljao funkciju vršioca dužnosti predsjednika Republike Srpske.
Suština je u tome može li parlamentarna većina donijeti odluku za koju postoji sumnja da nije u skladu s Ustavom, a zatim izbjeći konačnu ustavnosudsku ocjenu samo zato što je ta odluka u međuvremenu prestala proizvoditi pravne posljedice.
Ako bi takva praksa postala pravilo, odluke ograničenog vremenskog trajanja mogle bi prestati važiti prije nego što Ustavni sud donese konačnu odluku o njihovoj ustavnosti.
Blagojević upravo zbog toga insistira na mogućnosti naknadne kontrole propisa koji su prestali važiti. Smatra da takva kontrola služi zaštiti ustavnog poretka i sprečavanju ponavljanja sličnih situacija.
Optužba na račun sudija
Njegova kritika zato nije usmjerena samo prema Narodnoj skupštini Republike Srpske koja je donijela spornu odluku. Mnogo ozbiljnije optužbe iznosi na račun Ustavnog suda i njegovih sudija.
Blagojević smatra da su imali pravni osnov da završe postupak, ali da to svjesno nisu učinili.
Prema njegovom tumačenju, takvim postupanjem izbjegnuta je odluka kojom bi se moralo odgovoriti na pitanje je li imenovanje Ane Trišić Babić bilo protivno Ustavu Republike Srpske.
Upravo zbog toga tvrdi da je Sud postupio u interesu vladajuće strukture, a ne u interesu zaštite ustavnosti.
Vladavina prava
Blagojević cijeli slučaj posmatra kao test stvarne nezavisnosti ustavnog sudstva. Ako ustavni sud ne reaguje kada politička vlast eventualno prekorači granice koje joj postavlja ustav, prema njegovom stavu, tada se dovodi u pitanje i smisao postojanja takve institucije.
Njegova argumentacija polazi od toga da nijedna skupštinska većina ne može biti iznad Ustava, bez obzira na broj poslanika kojima raspolaže.
Ustavni sud bi zato trebao predstavljati posljednju institucionalnu prepreku mogućoj samovolji političke vlasti.
Blagojević smatra da se upravo suprotno dogodilo u predmetu koji se odnosio na imenovanje vršioca dužnosti predsjednika Republike Srpske.
Ozbiljne pravne tvrdnje
Tvrdnje koje iznosi Milan Blagojević predstavljaju njegovu pravnu analizu i veoma ozbiljne optužbe na račun Ustavnog suda Republike Srpske. On ne osporava samo konačni ishod postupka, već tvrdi da je i njegovo trajanje bilo prilagođeno političkim okolnostima.
Prema njegovoj interpretaciji, Sud je čekao da osporena odluka prestane važiti, a zatim je upravo tu činjenicu iskoristio kao razlog za obustavljanje postupka.
Istovremeno insistira na tome da je postojala ustavna odredba koja je omogućavala da postupak bude nastavljen i nakon prestanka važenja odluke.
Zbog svega toga Blagojević zaključuje da Ustavni sud Republike Srpske nije postupio kao nezavisni zaštitnik Ustava, već kao institucija koja je svojim postupanjem išla u korist aktuelne vlasti.
Upravo na toj tvrdnji zasniva svoju najtežu optužbu, da ustavni sud koji se ne rukovodi isključivo slovom Ustava, nego političkim interesima vladajućih struktura, prestaje biti stvarni čuvar ustavnosti i pretvara se u ono što Blagojević naziva režimskim ustavnim sudom.