Nedavne izjave Milorada Dodika, u kojima tvrdi da entitet Republika Srpska ima pravo da se povuče iz Dejtonskog mirovnog sporazuma jer je navodno kao „strana potpisnica“ unijela vlastitu državnost u Bosnu i Hercegovinu, predstavljaju svjesnu i namjernu manipulaciju pravnim činjenicama. Ovdje se ne radi o različitim tumačenjima ustava ili prava, već o potpunom negiranju osnovnih principa međunarodnog i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Takve izjave imaju posebnu težinu jer dolaze od političara koji svjesno koristi pravnu konfuziju kao političko oružje, i to u kontinuitetu. One ne nude alternativno pravno mišljenje, već pokušaj da se fikcija predstavi kao pravna istina.
Šta je Dejton zapravo
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini po svojoj pravnoj prirodi nije unutrašnji politički dogovor, niti ugovor entiteta. Riječ je o međunarodnom ugovoru zaključenom između suverenih država, u skladu s pravilima Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine.
U tom sistemu entiteti uopšte ne postoje kao subjekti međunarodnog prava. Nikada nisu postojali, niti su ikada mogli postojati. Samim tim, entitet Republika Srpska ne može „istupiti“ iz sporazuma čija strana nikada nije bila. Jedine potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma su države: Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora.
Besmisao tvrdnje o istupanju
Tvrdnja da entitet ima pravo da raskine međunarodni ugovor pravno je besmislena. Entitet ne može raskidati sporazum koji nije potpisao, niti može imati prava koja pripadaju isključivo državama. Ovdje se radi o političkoj interpretaciji, a ne o činjeničnom stanju koje je jasno vidljivo iz samog teksta Dejtonskog sporazuma.
Završni akt Dejtona nedvosmisleno pokazuje da Republika Srpska i Federacija BiH nisu strane potpisnice međunarodnog ugovora. Njihova uloga je isključivo unutrašnja, ustavna i izvedena iz države Bosne i Hercegovine.
Mit o Miloševiću
Poseban segment političkog revizionizma predstavlja tvrdnja da je Slobodan Milošević potpisao Dejtonski mirovni sporazum „u ime Republike Srpske“. Ova teza je pravno neodrživa i historijski netačna.
Slobodan Milošević je Dejton potpisao isključivo u svojstvu predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Njegovo ime u sporazumu stoji upravo u tom svojstvu, a ne kao zastupnika entiteta unutar Bosne i Hercegovine. To što ga je međunarodna zajednica tretirala kao političkog aktera s uticajem na bosanske Srbe ne stvara nikakva prava entitetu, jer međunarodno pravo ne poznaje zastupanje nepostojećeg subjekta.
Sudska potvrda
Ovu činjenicu dodatno potvrđuje i presuda Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore. U toj presudi Savezna Republika Jugoslavija tretira se kao međunarodno odgovorni subjekt, dok se Republika Srpska posmatra isključivo kao unutrašnja administrativna jedinica države Bosne i Hercegovine.
Ta razlika jasno razdvaja političke konstrukcije od pravne istine, koju zagovornici secesionističkih narativa svjesno ignorišu.
Laž o unesenoj državnosti
Jedna od najopasnijih tvrdnji jeste ona da je Republika Srpska „unijela vlastitu državnost“ u Bosnu i Hercegovinu. Ova teza nije samo netačna, već i logički apsurdna. Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država i članica Ujedinjenih nacija od maja 1992. godine, dakle znatno prije Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Dejton nije stvorio Bosnu i Hercegovinu, već je potvrdio kontinuitet njenog međunarodno-pravnog postojanja. Entiteti nisu nosioci suvereniteta, nego ustavne kategorije koje postoje isključivo na osnovu državnog ustava.
Zloupotreba samoopredjeljenja
Pozivanje na pravo na samoopredjeljenje u ovom kontekstu predstavlja još jednu svjesnu zloupotrebu međunarodnog prava. To pravo ne pripada administrativnim jedinicama unutar međunarodno priznate države, već narodima u posebnim historijskim okolnostima, prvenstveno u procesu dekolonizacije.
Republika Srpska nije kolonija, niti joj je ikada priznato pravo na secesiju. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u više navrata jasno utvrdio da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje i da su dužni poštovati suverenitet i teritorijalni integritet države.
Potpisi na aneksima
Česta manipulacija odnosi se i na činjenicu da su predstavnici entiteta potpisivali dijelove Dejtonskog sporazuma. Međutim, važno je naglasiti da oni nisu potpisali Opći okvirni sporazum za mir, već pojedine anekse, konkretno Aneks II i Aneks IV.
Ti potpisi odnose se isključivo na unutrašnju ustavno-pravnu organizaciju Bosne i Hercegovine. Entitetski predstavnici nisu potpisivali dokumente po osnovu bilo kakve državnosti, već su dali saglasnost na ustav koji ih je upravo tim činom uspostavio.
Pravni apsurd
Tvrdnja da entitetski potpis daje pravo na istupanje iz Dejtonskog sporazuma predstavlja pravni apsurd. To bi značilo da administrativna jedinica može raskinuti ustav i derogirati međunarodni ugovor, što ne postoji ni u jednom pravnom sistemu svijeta.
Takav slučaj nije zabilježen ni u međunarodnom javnom pravu, ni u komparativnoj ustavno-pravnoj praksi.
Zaključak bez dileme
Entitet Republika Srpska nije strana potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, nema međunarodno-pravni subjektivitet i ne posjeduje nikakvo pravo da iz tog sporazuma istupa ili ga jednostrano raskida. Sve suprotne tvrdnje dio su političke strategije koja se zasniva na proizvodnji krize i zamjeni prava mitovima.
Pravo je u ovom slučaju neumoljivo jasno. Dejtonski mirovni sporazum nije fikcija. Fikcija je tvrdnja da ga entitet može poništiti.