Nedavni istup Milorada Dodika u razgovoru s voditeljem TV Herceg-Bosna Miroslavom Vasiljem otvorio je novu raspravu o odnosu hrvatske politike u Bosni i Hercegovini prema vlastitim nacionalnim ciljevima, ali i o ulozi Zagreba u tim procesima. Dodik, koji se u javnosti sve češće pojavljuje kao neformalni tumač političkih odnosa među narodima u BiH, pokušao je objasniti zašto, po njegovom mišljenju, podrška Hrvatske izmjenama Izbornog zakona može predstavljati dugoročnu opasnost upravo za Hrvate u BiH.
Prema Dodikovoj logici, ostvarenje tog cilja, izbor „legitimnog“ člana Predsjedništva, moglo bi dovesti do političke zasićenosti, pa čak i svojevrsnog kraja hrvatske nacionalne borbe u BiH. Upravo ta teza izazvala je pažnju, jer dolazi iz usta političara koji se decenijama vješto služi tuđim nacionalnim pitanjima za jačanje vlastite pozicije.
– Ali to je i jedna ozbiljna opasnost za Hrvate u Bosni i Hercegovini – rekao je Milorad Dodik.
Pobjeda kao politička smrt
Dodik dalje razvija tezu da bi ispunjenje glavnog zahtjeva hrvatske politike dovelo do stanja potpune ostvarenosti, u kojem bi nestao motiv za daljnju političku borbu. Drugim riječima, pobjeda bi značila kraj političke dinamike. U tom kontekstu, on relativizira i samu važnost funkcije člana Predsjedništva BiH, tvrdeći da ta pozicija nema stvarnu moć.
– Ja sam bio član Predsjedništva i ne znači mnogo – rekao je Milorad Dodik.
U završnici te argumentacije ide i korak dalje, sugerirajući da je za Hrvate možda čak bilo korisno to što nisu imali „svog“ člana Predsjedništva, jer im je stalni politički protivnik davao snagu i koheziju.
– Preživjeli ste, možda ste postali jači u političko-institucionalnom smislu nego da je tamo bio neko vaš – rekao je Milorad Dodik.
Itaka kao metafora političkog cilja
Ovakav pogled na nacionalne ciljeve podsjeća na staru ideju da je put važniji od cilja, a ne sam cilj. U tom smislu, izbor člana Predsjedništva postaje neka vrsta političke Itake – simbol kojem se teži, ali koji, jednom kada se dostigne, gubi svoju mobilizacijsku snagu. Upravo tu leži suština Dodikove poruke: stalna borba proizvodi politički život, dok ostvarenje cilja može značiti stagnaciju.
Međutim, takav pogled zanemaruje realnu političku praksu. Nacionalne politike rijetko se zaustavljaju na jednom cilju. Naprotiv, ostvarenje jednog zahtjeva često otvara prostor za nove.
Novo ustrojstvo Vlade Federacije kao sljedeći cilj
Da je izbor člana Predsjedništva tek početak, a ne kraj, jasno se vidi iz stavova dijela hrvatske političke scene u BiH. Prema tom viđenju, Predsjedništvo je samo vrh ledenog brijega, dok je stvarni problem ustrojstvo vlasti u Federaciji BiH. Trenutni odnos snaga, u kojem bošnjačke stranke imaju većinu ministarskih pozicija, doživljava se kao duboko nepravedan.
Zagovara se povratak paritetnog modela, po kojem bi bošnjačke i hrvatske stranke imale jednak udio u vlasti, bez obzira na brojnost stanovništva. Ovakav zahtjev temelji se na tumačenju ranijih političkih aranžmana i odluka koje su, kako se tvrdi, promijenile ravnotežu u korist bošnjačkih stranaka.
– Ukidanjem pariteta Hrvatima su oduzete ključne poluge zaštite – smatra dio hrvatske političke javnosti.
Uloga Zagreba u budućim zahtjevima
Za razliku od Dodikove procjene da bi Zagreb bio „zadovoljan“ izborom hrvatskog člana Predsjedništva, politička realnost ukazuje na suprotno. Hrvatski državni vrh, kakav je danas, vjerovatno bi nastavio pružati podršku novim zahtjevima, uključujući promjene ustrojstva Vlade Federacije i uvođenje dodatnih mehanizama nacionalnog veta.
Takva politika bila bi praćena narativom o neravnopravnosti, kršenju ranijih sporazuma i potrebi „ispravljanja historijskih nepravdi“. Time bi se otvorila nova faza političkih pritisaka, koja bi dodatno opteretila ionako složen politički sistem BiH.
Hrvatsko i bošnjačko nezadovoljstvo – nerazdvojiva pitanja
Ključno pitanje koje se nameće jeste da li se hrvatsko nezadovoljstvo može rješavati izolirano, bez uvažavanja bošnjačkog osjećaja podzastupljenosti na državnom nivou. Činjenica je da Bošnjaci, iako čine oko polovine stanovništva, u nekim ključnim institucijama nemaju proporcionalan utjecaj.
Upravo to stvara dodatnu blokadu. Svaki pokušaj rješavanja jednog pitanja, bez istovremenog adresiranja drugog, unaprijed je osuđen na neuspjeh. Ni Hrvati sami ne mogu osigurati izmjene Izbornog zakona, kao što ni Bošnjaci sami ne mogu nametnuti proporcionalnu zastupljenost na državnom nivou.
Zaključak bez patetike
Politička realnost pokazuje da nacionalne Itake u Bosni i Hercegovini nikada nisu konačne destinacije. Svaki ostvareni cilj rađa novi, a svaka pobjeda otvara novo polje sukoba. Dokle god se jedno nezadovoljstvo pokušava riješiti ignorisanjem drugog, sistem ostaje zarobljen u krugu blokada.
U tom smislu, Dodikova „lekcija“ hrvatskoj politici manje govori o Hrvatima, a mnogo više o njegovom dugogodišnjem razumijevanju da se Bosna i Hercegovina ne destabilizira samo otvorenim sukobima, već i stalnim, sitnim pomjeranjima ravnoteže. I tu, možda, leži prava Itaka ove priče – ne u cilju, nego u trajnoj političkoj napetosti koja nikome, dugoročno, ne donosi stabilnost.