Kako se približava datum ponovljenih prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske, zakazanih za 8. februar, ton poruka koje dolaze iz redova vladajuće strukture postaje sve oštriji i nervozniji. Umjesto smirivanja političkih tenzija, javni prostor se zatrpava teškim optužbama, dramatičnim konstrukcijama i narativima koji prizivaju strah, izdaju i prijetnje po opstanak institucija. Sve češće se u tim istupima koriste riječi i metafore koje su do jučer bile nezamislive u zvaničnom političkom diskursu.
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić otišao je korak dalje, pominjući čak i bombe u autorskom tekstu posvećenom predstojećim izborima. U tom tekstu iznosi tvrdnje o navodnoj zavjeri u kojoj, prema njegovim riječima, učestvuju bošnjački politički faktori, Centralna izborna komisija i visoki predstavnik Christian Schmidt, a sve sa ciljem favoriziranja Branka Blanuše i, kako tvrdi, rušenja institucija Republike Srpske. Takva retorika dolazi u trenutku kada se sve jasnije vidi strah od gubitka političke kontrole.
Retorika straha pred izbore
Kako se izborni dan približava, reakcije iz vladajućeg bloka sve više liče na panične pokušaje mobilizacije biračkog tijela putem zastrašivanja. Optužbe o izdaji naroda, o tajnim planovima i međunarodnim zavjerama već su postale standardni dio političkog nastupa, ali sada su dodatno pojačane prijetećim tonovima i dramatičnim najavama katastrofalnih scenarija.
Stevandić u svom tekstu tvrdi da se iza svega krije koordinisana akcija s ciljem delegitimizacije vlasti u Republici Srpskoj, te da bi eventualni izbor Branka Blanuše doveo do raspuštanja Narodne skupštine RS-a. Time se, kako navodi, udara posljednji temelj entitetske vlasti. Takve tvrdnje dolaze bez konkretnih dokaza, ali sa jasnom namjerom da se u javnosti stvori osjećaj neposredne ugroženosti.
Autorski tekst kao političko oružje
Stevandićev autorski istup obiluje teorijama o „političkom podzemlju“, „kodnim imenima“ i navodnim medijsko-pravosudnim mehanizmima koji djeluju iz sjene. U tom narativu opozicija se prikazuje kao produžena ruka stranih centara moći, dok se svaka kritika vlasti tumači kao dio šireg plana za uništenje Republike Srpske.
– Kad god razotkrijem podmukle planove političkog podzemlja BiH i opozicije iz Republike Srpske, odmah dobijem lansirane odgovore, spinove medijsko pravosudnog, političko obavještajnog sistema – objavio je Stevandić u svom tekstu.
Ovakav diskurs, upozoravaju politički analitičari, služi isključivo homogenizaciji biračkog tijela kroz proizvodnju straha i osjećaja opsade. Umjesto argumentovane političke borbe, biračima se nudi slika svijeta u kojem je svaka promjena ravna izdaji.
Operacija Blanuša kao centralni narativ
Posebno mjesto u Stevandićevom tekstu zauzima takozvana „Operacija Blanuša“, za koju tvrdi da je propala zahvaljujući pravovremenim potezima aktuelne vlasti. On navodi da je cilj te operacije bio proglašavanje Vlade Republike Srpske neustavnom, uz angažman domaćih i međunarodnih aktera.
– Operacija Blanuša je propala, jer smo znali da udruženi projekat Schmidta, CIK-a i Ustavnog suda BiH vodi proglašavanju Vlade Srpske neustavnom – naveo je Stevandić.
U nastavku iznosi tri navodna pravca djelovanja, koja uključuju apelacije sudovima, kampanju Centralne izborne komisije i međunarodne pritiske. Posebno zabrinjava dio u kojem govori o „sadenju bombi“ i mogućim katastrofalnim posljedicama po sigurnost Bosne i Hercegovine i regiona.
Opasna eskalacija jezika
Korištenje ovakvih metafora i prijetećih konstrukcija u političkom govoru predstavlja opasan presedan. Umjesto spuštanja tenzija u osjetljivom izbornom periodu, javnost se dodatno polarizira, a politički protivnici se demonizuju do mjere u kojoj se više ne tretiraju kao legitimni akteri, već kao neprijatelji.
Stevandić u tekstu ide i korak dalje, poredeći aktuelnu situaciju sa istorijskim traumama i sugerišući da bi određeni krugovi „slavili“ nestanak institucija Republike Srpske. Takve poruke dodatno podgrijavaju atmosferu straha i nepovjerenja među građanima.
Izborna nervoza ili svjesna strategija
Sve ukazuje na to da se ovakva retorika ne pojavljuje slučajno. Kako se fotelje opasno ljuljaju, a izborni ishod postaje neizvjesniji, dio političke elite pribjegava najradikalnijim sredstvima kako bi zadržao moć. Umjesto programa i vizije, u prvi plan dolaze prijetnje, zavjere i prizivanje haosa.
U tom kontekstu, pominjanje bombi i katastrofalnih scenarija ne djeluje kao lapsus, već kao svjesna poruka upućena biračima, poruka da promjena nosi opasnost, a status quo navodnu sigurnost. Koliko će građani na to nasjesti, vidjet će se vrlo brzo, na biralištima.