U proljeće 1996. godine, svega nekoliko mjeseci nakon završetka rata, politička scena Bosne i Hercegovine bila je ispunjena nepovjerenjem, tenzijama i dubokim podjelama. Upravo u takvom ambijentu Milorad Dodik je davao izjave koje su se u tom periodu bitno razlikovale od dominatne ratne i poratne retorike. Kao predsjednik tada tek osnovanog Saveza nezavisnih socijaldemokrata, pokušavao je nastupiti kao političar koji govori o realnosti, sporom oporavku i nužnosti dijaloga.
Razgovor koji je vođen u Hagu, gdje se nalazio kao svjedok odbrane na suđenju Ratku Mladiću, otvorio je brojna pitanja o budućnosti države, odnosima među narodima i ulozi međunarodnih institucija. Dodik je u tom kontekstu naglašavao da se društvo ne može preko noći izliječiti od ratnih trauma.
– Proces vraćanja povjerenja je dugoročan proces, i nemoguće je iz rata izaći sa dramatično promijenjenim odnosima među ljudima, kao da se ništa nije desilo. To je nemoguće – rekao je Dodik.
Odbacivanje etiketa
Jedna od ključnih tema razgovora bile su optužbe da se njegova politika razlikuje od politike Radovana Karadžića samo po metodama, ali ne i po ciljevima. Dodik je takve tvrdnje odlučno odbacivao, smatrajući ih pojednostavljenim i politički motivisanim. Govorio je da se u kontaktima s pojedinim političkim krugovima iz Federacije BiH često susretao s automatskim etiketiranjem.
– Proces vraćanja povjerenja je dugoročan proces, i nemoguće je iz rata izaći sa dramatično promijenjenim odnosima među ljudima, kao da se ništa nije desilo. To je nemoguće – rekao je Dodik.
U tim riječima provlačila se poruka da se povjerenje ne može nametnuti, niti izgraditi silom, već isključivo kroz zajedničke interese i minimum saglasnosti. Smatrao je da bez toga nema stabilne države, bez obzira na političke želje ili ambicije bilo koje strane.
Institucije ispred svega
Dodik je tada posebno naglašavao važnost institucionalnog djelovanja. Smatrao je da se svi problemi moraju rješavati unutar sistema, bez vaninstitucionalnih pritisaka i bez politizacije svake razlike u mišljenju. Prema njegovom tadašnjem stavu, sporazum je bio jedini održivi put.
– Naša politička stranka će se u izbornim aktivnostima zalagati za sporazumna rješenja. A kada dođemo u organe vlasti, onda ćemo se tamo dogovarati šta je zajednički interes. Mi smo upućeni na rješavanje svih problema kroz organe i institucije. Ako to nekome djeluje kao želja za otcjepljenjem od BiH, to je njegov problem, nije moj – rekao je Dodik.
Ovim riječima jasno je poručivao da ne vidi alternativu institucijama Bosne i Hercegovine i da optužbe o secesiji doživljava kao pokušaj diskreditacije, a ne kao realnu analizu njegove politike.
Sarajevo i politička klima
Komentarišući tadašnju političku atmosferu u Sarajevu, Dodik je govorio o unaprijed donesenim presudama i podjeli na „podobne“ i „nepodobne“. Smatrao je da takav pristup guši svaki pokušaj dijaloga i dodatno produbljuje nepovjerenje.
– Ako niste za mišljenje koje propagiraju Alija Izetbegović ili Nijaz Duraković, vi ste četnik ili ultrasrbin. Ako neko ne želi razgovor na ‘dejtonski način’, onda krivica za rasturanje Bosne neće biti do moje stranke, već do njega – rekao je Dodik.
Ova izjava oslikava tadašnje frustracije zbog političkog ambijenta u kojem se svaka drugačija pozicija tumačila kao prijetnja, a ne kao legitiman stav.
Haški tribunal i individualna odgovornost
Posebno značajan dio razgovora odnosio se na saradnju s Haškim tribunalom. U tom periodu Dodik je otvoreno zagovarao saradnju s međunarodnim pravosudnim institucijama, ističući da je to obaveza proistekla iz Dejtonskog sporazuma.
– Mislimo da je neophodna saradnja sa Haškim tribunalom. Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud – rekao je Dodik.
Na pitanje da li se to odnosi i na tada najtraženije ratne lidere, njegov odgovor bio je jasan i bez uvijanja.
– I njih dvojica. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda. Krivica je individualna stvar, pa neka svako ispašta zbog zločina koje je počinio – rekao je Dodik.
Jasna rečenica
Na samom kraju intervjua, uslijedilo je pitanje koje danas ima snažnu simboliku. Bez dodatnih objašnjenja i zadrške, Dodik je tada jasno odgovorio.
– Da! – rekao je Dodik.
Ova rečenica, izgovorena 1996. godine, ostala je zabilježena kao jasan stav o Bosni i Hercegovini u jednom potpuno drugačijem političkom trenutku.