Da li se iza političkih poruka Zdenka Lučića upućenih biračima u Sarajevu krije potpuno drugačija politika od one koju predstavlja tokom kampanje? Upravo takvu sumnju javno je iznio zastupnik Demokratske fronte Mahir Mešalić, poredeći Lučićev politički nastup s Draškom Stanivukovićem i upozoravajući birače da, prema njegovom mišljenju, ne nasjedaju na poruke koje čuju tokom kampanje.
Poređenje sa Stanivukovićem
Mešalić smatra da između političkog nastupa Zdenka Lučića i ranijeg javnog djelovanja Draška Stanivukovića postoje određene sličnosti. Njegova osnovna teza jeste da političari mogu slati jednu vrstu poruka biračima u Sarajevu, a sasvim drugačije poruke vlastitom biračkom tijelu.
– Ne smije se nasjedati na riječi Zdenka Lučića koji je novi Draško Stanivuković – poručio je Mešalić.
Obrazlažući takav stav, Mešalić je podsjetio na političke nastupe Stanivukovića u Sarajevu i Tuzli, poredeći ih s njegovim stavovima iznesenim u Banjoj Luci. Na osnovu toga tvrdi da se sličan politički obrazac može prepoznati i u kampanji Zdenka Lučića.
Takvo poređenje predstavlja Mešalićevu političku ocjenu, a ne utvrđenu činjenicu o namjerama Zdenka Lučića.
Kampanja u Sarajevu
Posebnu pažnju izazvala je kampanja koju Lučić vodi u Sarajevu. Njegovi bilbordi i pokušaji obraćanja biračima izvan tradicionalnog hrvatskog biračkog tijela postali su predmet različitih političkih interpretacija.
Kritičari tvrde da Lučić pokušava pridobiti dio bošnjačkih birača umjerenijim porukama, dok istovremeno izbjegava direktne odgovore na pitanja koja bi mogla biti politički osjetljiva među hrvatskim biračima.
U tom kontekstu posebno se spominju Slobodan Praljak i Dario Kordić. Lučićevi kritičari smatraju da bi kandidat morao jasno odgovoriti kako gleda na naslijeđe ratne politike Herceg-Bosne i pravosnažne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Iz činjenice da nije dao odgovor kakav njegovi politički protivnici zahtijevaju, međutim, ne može se automatski zaključiti da podržava svaki stav koji mu oni pripisuju.
Veza sa Ivom Lučićem
Dodatnu pažnju privukla je podrška koju Zdenko Lučić dobija od svog brata Ive Lučića, nekadašnjeg visokog sigurnosno-obavještajnog zvaničnika HVO-a, a kasnije historičara.
Upravo se zbog toga u političkoj raspravi ponovo pojavila izjava Ive Lučića iz ratnog perioda. Riječ je o njegovom istupu na sastanku vodstva Hrvatske i Herceg-Bosne s Franjom Tuđmanom u Zagrebu 11. juna 1994. godine.
Ta izjava postala je jedan od glavnih argumenata onih koji problematiziraju podršku Ive Lučića kandidaturi njegovog brata.
– Ja nisam sretan Washingtonskim sporazumima, ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično Velikohrvat, ja sam htio barem Banovinu Hrvatsku, nezavisnu potpuno, bez ikakvih, bez muslimana, bez Srba, itd. – rekao je Ivo Lučić.
Međutim, u širem historijskom zapisu njegove izjave slijedi i dio u kojem priznaje da takva zamisao nije ostvariva te prihvata Federaciju kao tadašnju političku realnost. To je važno za razumijevanje punog konteksta njegove izjave, iako ne mijenja sadržaj citiranih riječi o Banovini Hrvatskoj.
Pitanje političke odgovornosti
Kritičari Zdenka Lučića smatraju da bi se on, s obzirom na podršku koju javno dobija od brata, trebao odrediti prema njegovim ranijim stavovima.
Njihova argumentacija zasniva se na tome da kandidat koji želi podršku birača širom Federacije BiH treba jasno predstaviti svoj odnos prema idejama koje su tokom rata podrazumijevale drugačije teritorijalno uređenje Bosne i Hercegovine.
Sa druge strane, politički stavovi Ive Lučića ne mogu se automatski pripisati Zdenku Lučiću samo na osnovu njihovog porodičnog odnosa ili činjenice da mu brat pruža podršku.
Tvrdnja da Zdenko Lučić zato podržava obnovu Banovine Hrvatske zahtijevala bi njegove vlastite izjave, dokumente ili politički program koji takvu namjeru potvrđuju.
Strategija pod lupom
Kritičari povezuju ovu raspravu i sa Lučićevim političkim porukama o nacionalnoj sigurnosti. Njegovu strategiju predstavljaju kao nastavak politike koja, prema njihovom mišljenju, nije usmjerena prema jačanju Bosne i Hercegovine.
Međutim, zaključak da je cilj Lučićeve strategije podjela Bosne i Hercegovine predstavlja političku optužbu njegovih protivnika. Bez konkretnih dokaza takva tvrdnja ne može se predstaviti kao utvrđena namjera kandidata.
Upravo tu se nalazi jedna od ključnih razlika između političke kritike i provjerljive činjenice.
Legitimno je analizirati Lučićeve stavove, njegove političke saveznike, podršku koju dobija i njegove javne izjave. Ali tvrdnja da učestvuje u organiziranom projektu podjele države zahtijeva znatno čvršće dokaze od porodične veze ili političke podrške.
Ratno naslijeđe
Rasprava se neizbježno vraća i na ratno naslijeđe Herceg-Bosne.
U predmetu protiv Jadranka Prlića i drugih, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju pravosnažno je utvrdio postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čiji je zajednički cilj bio uspostavljanje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini kroz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva, a u presudi su razmatrane i uloge tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva.
Zbog toga političke izjave iz tog perioda i dalje imaju posebnu težinu u bosanskohercegovačkoj javnosti.
Ivo Lučić je tokom rata imao važnu ulogu u sigurnosnom sistemu HVO-a, zbog čega njegove tadašnje izjave nisu ostale samo privatni politički stavovi nepoznate osobe.
Ipak, ni ta historijska činjenica sama po sebi ne dokazuje tvrdnju da Zdenko Lučić u aktuelnoj kampanji provodi isti politički projekat.
Optužbe iz DF-a
Mešalićeva poruka prvenstveno predstavlja upozorenje biračima da, prema njegovom mišljenju, pažljivo posmatraju razliku između predizbornih poruka i političke pozadine kandidata.
Poređenjem sa Stanivukovićem pokušava pokazati da javni nastup političara u jednom gradu ili pred jednom grupom birača ne mora nužno predstavljati kompletnu sliku njegovih političkih uvjerenja.
Za Zdenka Lučića zbog toga se postavlja pitanje kakav je njegov vlastiti stav prema osjetljivim temama iz ratne prošlosti, a ne samo šta o tim pitanjima misle ljudi koji ga podržavaju.
Upravo njegovi direktni odgovori mogli bi ukloniti dio dilema koje njegovi politički protivnici pokušavaju iskoristiti tokom kampanje.
Borba za glasove
Posebna politička dimenzija cijele priče jeste borba za glasove za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Lučićeva kampanja očigledno pokušava doprijeti i do birača izvan tradicionalne baze hrvatskih stranaka, što je otvorilo prostor za optužbe da se različitim grupama birača šalju različite poruke.
Njegovi protivnici pokušavaju takvu strategiju povezati s ratnim političkim projektima i stavovima njegovog brata Ive.
Ipak, tvrdnje da iza kandidature stoje hrvatske obavještajne strukture ili organizirani projekat podjele Bosne i Hercegovine predstavljaju ozbiljne optužbe za koje u dostavljenim navodima nisu ponuđeni konkretni dokazi.
Isto važi i za tvrdnju da je krajnji cilj kandidature stvaranje nove Banovine Hrvatske.
Politička dilema
Kampanja Zdenka Lučića tako je otvorila mnogo šire pitanje od same borbe za jednu funkciju. Ponovo se raspravlja o ratnom naslijeđu, odnosu prema presudama međunarodnih sudova, političkim idejama iz devedesetih i tome koliko stavovi ljudi koji podržavaju kandidata govore o samom kandidatu.
Mešalić smatra da birači ne bi trebali vjerovati Lučićevim porukama bez odgovora na ta pitanja. Lučićevi stavovi, međutim, moraju se procjenjivati prvenstveno prema njegovim vlastitim riječima i političkim potezima.
Zbog toga tvrdnja da se iza njegove kandidature nalazi borba za Banovinu Hrvatsku i podjelu Bosne i Hercegovine ostaje politička optužba njegovih kritičara, a ne dokazana činjenica.
Ono što jeste dokumentirano jeste da je Ivo Lučić 1994. godine govorio o želji za Banovinom Hrvatskom, kao i da njegova podrška bratu sada ponovo stavlja te riječi u centar političke rasprave.
Upravo će zbog toga odnos Zdenka Lučića prema tim stavovima vjerovatno ostati jedno od pitanja koje će njegovi protivnici isticati u nastavku kampanje.