Može li privatizacija jednog od najvećih industrijskih sistema u Bosni i Hercegovini biti predmet novih političkih i pravnih rasprava? Upravo takve tvrdnje iznio je kandidat opozicionih stranaka s hrvatskim predznakom za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Zdenko Lučić, koji je objavio drugi dio svoje analize o privatizaciji mostarskog giganta „Soko“, iznoseći ozbiljne optužbe na račun političkog vrha HDZ-a BiH.
Kako je opljačkan mostarski privredni gigant?: Politička bobma iz Mostara – Teške optužbe Zdenka Lučića
Teške optužbe Zdenka Lučića: Kako je opljačkan mostarski privredni gigant? – Politička bobma iz Mostara
Pet faza privatizacije
Lučić tvrdi da propast nekadašnjeg privrednog giganta nije bila posljedica slučajnih poslovnih grešaka, nepovoljnih tržišnih okolnosti ili nesposobnosti tadašnjih uprava. Prema njegovim navodima, riječ je o planski vođenom procesu u kojem je vrijedna imovina preduzeća postepeno obezvrijeđena, podijeljena i prebačena u ruke uskog kruga politički povezanih osoba.
U središte svojih optužbi stavio je predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, tvrdeći da je godinama građen sistem političke, ekonomske i institucionalne kontrole. Prema Lučićevom viđenju, takav sistem omogućio je da osobe povezane s političkim vrhom upravljaju javnim preduzećima, državnim institucijama i vrijednim privrednim resursima, dok su radnici nekadašnjeg Sokola ostali bez zaposlenja, dionica i mogućnosti da naplate svoja potraživanja.
Porodični krug
Posebnu pažnju Lučić posvećuje članovima porodice i bliskim saradnicima Dragana Čovića. Kao jednog od ključnih ljudi navodi Davorina Primorca, direktora Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine, poznatije kao BHANSA.
Lučić ističe da se kroz ovu državnu agenciju ostvaruju veliki prihodi od naknada za prelete aviona, zbog čega ona predstavlja jednu od finansijski značajnijih institucija u zemlji. Navodi i da je Davorin Primorac na poziciju šefa računovodstva postavio svog brata Ivicu Primorca, tvrdeći da je time finansijska kontrola unutar institucije koncentrisana u rukama članova iste porodice.
Prema Lučićevim tvrdnjama, Primorac je odbijao pozive za saslušanje pred Parlamentarnom skupštinom BiH, dok mu politički utjecaj Dragana Čovića pruža zaštitu od smjene i odgovornosti. Istovremeno tvrdi da se za popravljanje njegovog javnog imidža koriste medijska gostovanja finansirana javnim novcem.
Energetski poslovi
Drugi Čovićev zet, Mario Krezić, zaposlen je u Elektroprivredi HZ HB, preduzeću koje ima veliku ulogu u energetskim projektima na području Hercegovine. Lučić njegovo djelovanje povezuje s poslovima u kojima učestvuje i Dario Krezić, nekadašnji Čovićev savjetnik u Predsjedništvu BiH, a kasnije zaposlenik Eroneta.
Prema Lučićevim navodima, Dario Krezić ima snažan utjecaj u poslovima vezanim za izgradnju privatnih solarnih parkova. Također tvrdi da se vlasništvo nad velikim solarnim parkom na Raškoj Gori iznad Mostara vodi na njegovoj supruzi.
Lučić smatra da odnos Dragana Čovića i njegovih zetova predstavlja interesni sistem u kojem politička moć omogućava pristup važnim funkcijama i javnim resursima, dok se kapital širi kroz državne agencije, javna preduzeća, telekomunikacije i energetske projekte.
Obezvrjeđivanje Sokola
Prvu fazu privatizacije Sokola Lučić opisuje kao umjetno smanjivanje vrijednosti imovine. Prema njegovim tvrdnjama, komisija u kojoj su važne uloge imali vještak Josip Gojak i tadašnji finansijski strateg Branko Kolobarić procijenila je cjelokupan državni kapital preduzeća na približno 47 miliona KM.
Lučić navodi da je prijeratna vrijednost Sokola iznosila više stotina miliona dolara, uključujući moderne proizvodne hale, tehnologiju, opremu i ogromno zemljište u industrijskoj zoni Rodoč. Tvrdi da su nekretnine u poslovnim knjigama evidentirane po višestruko nižim iznosima od njihove stvarne tržišne vrijednosti, a pojedini kvadrati zemljišta procijenjeni su na svega nekoliko maraka.
Takvo smanjivanje vrijednosti, prema njegovoj analizi, omogućilo je da se kasnija prodaja imovine predstavi kao zakonita privatizacija, iako je stvarna vrijednost preuzetih nekretnina i proizvodnih kapaciteta bila znatno veća.
Razbijanje holdinga
Druga faza podrazumijevala je cijepanje jedinstvenog holdinga na više od dvadeset manjih pravnih subjekata. Lučić tvrdi da je takav potez imao za cilj slabljenje radničkog otpora i uništavanje moći zajedničkog sindikata.
Dok su radnici djelovali u okviru jednog velikog sistema, mogli su organizovati štrajkove i zajednički zahtijevati zaštitu svojih prava. Nakon podjele na manja dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću, svaki protest postao je izolovan i ograničen na pojedinačnu firmu.
Na taj način radnici su, prema Lučićevim tvrdnjama, ostali podijeljeni, dok je vrijedna imovina postala dostupnija za prodaju i prebacivanje u privatne ruke.
Certifikati i imovina
Treća faza odnosila se na malu i veliku privatizaciju. Lučić navodi da je grupa od 19 osoba, uglavnom tadašnjih menadžera i ljudi bliskih političkim strukturama, otkupila 33 posto jednog od preduzeća, uz obavezu da investira 800.000 eura i zaposli 138 radnika.
Prema izvještajima sindikata na koje se poziva, te obaveze nikada nisu u potpunosti ispunjene. Umjesto pokretanja ozbiljne proizvodnje, pažnja je usmjerena na prodaju fizičke imovine i navodno namirivanje ranije stvorenih dugovanja.
U velikoj privatizaciji korišteni su braniteljski certifikati nominalne vrijednosti oko 15,5 miliona KM. Lučić tvrdi da su ih pripadnici HVO-a, suočeni s teškom ekonomskom situacijom, prodavali za svega nekoliko procenata njihove nominalne vrijednosti.
Odabrani poduzetnici navodno su za certifikate vrijedne milione maraka izdvojili manje od 500.000 KM stvarnog novca, a zatim njima kupovali državne udjele u firmama nastalim cijepanjem Sokola.
Radnici bez prava
Četvrta faza, prema Lučićevim tvrdnjama, obuhvatala je prebacivanje vrijedne imovine na nova preduzeća, dok su dugovi i obaveze ostajali na matičnom holdingu. Nove firme preuzimale su hale, zemljište i druge vrijedne resurse bez starih opterećenja, dok su na holdingu ostajale neisplaćene plaće i potraživanja radnika.
Lučić tvrdi i da uprava holdinga nikada nije izvršila sudsku registraciju paketa radničkih dionica. Zbog toga su one ostale samo evidentirane kao potraživanja bez prava glasa, trgovanja i stvarnog utjecaja na upravljanje preduzećem.
Nakon likvidacije holdinga, radničke dionice izgubile su pravni značaj jer je ugašena kompanija koja ih je izdala. Iako su radnici pokretali sudske postupke, mnoge presude ostale su neprovedive jer na računima ugašene firme nije bilo novca.
Nekretnine umjesto proizvodnje
U petoj fazi potpuno je ugašena proizvodnja, dok su nekadašnji industrijski kapaciteti pretvoreni u nekretnine za prodaju i iznajmljivanje. Lučić tvrdi da novi vlasnici nisu pokušavali obnoviti proizvodnju, nego su hale i zemljište iznajmljivali ili prodavali javnim preduzećima po znatno višim cijenama.
Kao jedan od primjera navodi kupovinu 4.726 kvadratnih metara zemljišta od privatizovanog društva Soko Zrakoplovstvo, koje je Elektroprijenos BiH platio 675.818 KM. Prema njegovim tvrdnjama, vlasnik tog društva bio je Čovićev kum Ante Vidačak.
Navodi i primjer Elektroprivrede HZ HB, koja je kupovala napuštene hale u Rodoču po cijeni od najmanje 2.000 KM po kvadratnom metru, uz obrazloženje da je riječ o adaptiranim objektima.
Lučić podsjeća i na svjedočenje bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH Kemala Čauševića u predmetu Pandora. Prema tom svjedočenju, Čović je navodno vršio pritisak da UIO kupi zgradu Sokola za dva miliona KM, iako je sudski vještak njenu vrijednost procijenio na 900.000 KM.
Sistem formalnih vlasnika
Lučić tvrdi da ljudi koji se pojavljuju kao formalni vlasnici imovine zapravo imaju ulogu čuvara kapitala, dok se stvarna politička kontrola nalazi na vrhu uspostavljenog sistema.
– Draganu Čoviću trebao je sistem formalnih paravana. Kada bi se golema imovina i nekretnine prepisale direktno na njegovo ime, to bi predstavljalo prevelik politički i pravni rizik. Zato se uloga ‘čuvara’ dodjeljuje badžama poput Dragana Perića, kumovima poput Ante Vidačka i lojalnim operativcima kao što su Luka Jurilj, Marko Perić i Željko Lesko. Oni formalno posjeduju dionice i nekretnine, dok stvarna moć i politička kontrola nad tim resursima ostaju na vrhu piramide odnosno kod Dragana Čovića. Kada god bi se pojavio rizik da neki dio imovine isklizne iz kruga, kao što je bio slučaj u martu 2025. godine kada je Zračna luka Zagreb prodavala svoj udio u Soko Airu, ti isti čuvari sinkronizirano skaču na berzu i otkupljuju dionice. Time jamče da nijedan strani ili nezavisni investitor ne može ući u krug u Rodoču i razbiti uspostavljeni monopol – objašnjava Lučić.
Nekadašnji kompleks Sokola danas je, prema Lučićevim tvrdnjama, prostor bez ozbiljne industrijske proizvodnje. Umjesto fabrika i radnih mjesta, nekretnine se koriste za zakup, prodaju i poslove s javnim preduzećima.
Poruka političkom vrhu
Na kraju analize Lučić tvrdi da se sticanje velike imovinske koristi korištenjem ratnog stanja i uništenih institucija može posmatrati kao ratno profiterstvo. Smatra da su radnici i branitelji ostali bez prava i imovine, dok je uski krug politički povezanih ljudi preuzeo vrijedne resurse nekadašnjeg giganta.
– Bez obzira na svu kontrolu koju Čović ima i koju održava nad političkim sistemom, krivična djela koja spadaju pod definiciju ratnog profiterstva ne zastarijevaju – zaključio je Lučić.