Šta se zaista krije iza javnih poruka o smirivanju odnosa, ako se na terenu istovremeno uklanjaju zastave Bosne i Hercegovine? Incident u Čapljini ponovo je otvorio pitanje odnosa lokalnih vlasti prema državnim simbolima, ali i šire politike koju HDZ BiH godinama provodi u dijelovima zemlje gdje ima potpunu kontrolu.
Političke napetosti, izborne krize, institucionalne afere i sukobi oko simbola države već dugo obilježavaju javni život u gradovima i općinama sa većinskim hrvatskim stanovništvom. U tim sredinama HDZ BiH decenijama ima dominantnu vlast, a brojni događaji pokazuju da se društvene podjele najčešće pojačavaju upravo onda kada se u javnosti govori o relaksaciji odnosa.
Tenzije na terenu
Stolac i Mostar godinama se izdvajaju kao mjesta u kojima političke tenzije često prerastaju u otvorene incidente. Vandalizam nad privatnom i javnom imovinom, spore reakcije institucija i izostanak jasnog pravosudnog epiloga dodatno stvaraju osjećaj nesigurnosti među stanovništvom.
Takva atmosfera nije nastala preko noći. Ona je rezultat dugogodišnjeg političkog modela u kojem se krize povremeno smiruju na vrhu, ali se na lokalnom nivou nastavlja praksa podjela, pritisaka i selektivnog odnosa prema državnim obilježjima.
Čoviću, lopove
Jedna od većih eskalacija dogodila se u februaru 2014. godine, kada su se socijalni nemiri iz Tuzle i Sarajeva proširili i na Mostar. Tokom protesta zapaljene su zgrade Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, Gradske uprave Mostara, kao i sjedišta dvije vodeće političke stranke, HDZ-a BiH i SDA.
Ti događaji ostali su upamćeni i po scenama u kojima su demonstranti okružili vozilo u kojem se nalazio lider HDZ-a BiH Dragan Čović. Tada su se čuli povici „Čoviću, lopove“, što je simbolično pokazalo dubinu nezadovoljstva građana zbog političkog i ekonomskog stanja.
Nakon gašenja mostarskog „Aluminija“, nezadovoljstvo radnika i građana dodatno je produbilo sliku o sistemu u kojem se odgovornost rijetko jasno utvrđuje. Mostar je tako postao grad u kojem se političke poruke, socijalni problemi i međunacionalne tenzije često prepliću u istom javnom prostoru.
Sporne odluke
U javnosti se godinama govorilo i o pokušaju zataškavanja slučaja propucavanja vozila Dragana Čovića u blizini Čapljine 2016. godine. Detalji tog događaja pojavili su se tek kasnije, što je dodatno otvorilo pitanje transparentnosti institucija i odnosa prema sigurnosnim incidentima u Hercegovini.
Takvi slučajevi rijetko dobiju jasan epilog, a upravo izostanak pravovremenih i potpunih informacija ostavlja prostor za sumnje, političke interpretacije i dodatno nepovjerenje među građanima.
Pitanje povratka
Ni vjerski objekti nisu ostali izvan političkih i administrativnih sukoba. Obnova Tucakovića džamije u selu Rabrani kod Neuma, jedine džamije na području ove primorske općine, pretvorila se u dugotrajan spor između lokalne administracije i bošnjačkih povratnika.
Iako su se u javnosti pojavljivale različite tvrdnje, suština problema odnosila se na izgradnju munare i proširenje objekta. Lokalna inspekcija tvrdila je da se radovi izvode bez potrebnih dozvola, dok su mještani nastojali dovršiti obnovu objekta koji za povratničku zajednicu ima poseban značaj.
Ćirilica na tablama
Posebno pitanje ostaje i odnos prema službenim pismima. U mnogim mjestima Zapadne Hercegovine, gdje HDZ BiH ima dugogodišnju vlast, na putokaznim tablama nema ćiriličnih natpisa, iako su ravnopravnost pisama i poštovanje zakona obaveza institucija.
Uprkos tome, za ovakvu praksu gotovo nikada niko nije snosio odgovornost. Takav odnos prema zakonskim obavezama dodatno pokazuje koliko su u pojedinim lokalnim sredinama državna pravila potisnuta pred neformalnim političkim porukama.
Incident u Čapljini
Najnoviji val napetosti dogodio se u Čapljini, gdje su tokom Svjetskog nogometnog prvenstva uklanjane zastave Bosne i Hercegovine postavljene na javnim površinama. Prema dostupnim navodima, radnici Elektroprivrede HZHB su uz asistenciju policije uklonili oko 150 državnih zastava koje su građani postavili u znak podrške reprezentaciji.
Ovaj potez izazvao je oštre reakcije probosanskih stranaka, koje su lokalnu vlast optužile za zloupotrebu institucija i za slanje političke poruke protiv državnih simbola. Posebno je problematično to što se uklanjanje zastava dogodilo uz prisustvo policije, čime je cijeli slučaj dobio dodatnu institucionalnu težinu.
Sa druge strane, u naselju Domanovići zabilježen je incident u kojem je nepoznati muškarac snimljen kako kida zastavu takozvane „Herceg-Bosne“. Lokalni HDZ BiH reagovao je oštro i taj čin nazvao napadom na nacionalni identitet Hrvata, ali je izostala jednako snažna osuda uklanjanja zastava države Bosne i Hercegovine.
Dvostruki standardi
Upravo u tome mnogi vide suštinu problema. Kada se uklanjaju ili vrijeđaju simboli jedne zajednice, reakcije su brze i oštre, dok se prema državnim obilježjima često pokazuje selektivan odnos.
Takva praksa dodatno produbljuje nepovjerenje i šalje poruku da zakoni i simboli ne vrijede jednako za sve. Incident u Čapljini zato nije samo lokalni događaj, nego politički signal koji pokazuje kakav odnos pojedini centri moći imaju prema državi.
Korupcija i klijentelizam
Pored međunacionalnih napetosti, općine pod kontrolom HDZ-a BiH suočavaju se i sa optužbama za klijentelizam i netransparentno upravljanje. U Kreševu su podnošene prijave protiv dugogodišnjeg načelnika Renata Pejaka, uz tvrdnje o zloupotrebi položaja i pogodovanju privatnim firmama kroz općinske odluke.
Slične kritike čule su se i u Širokom Brijegu i Livnu, gdje su ekološka udruženja upozoravala na sporne koncesije za mini-hidroelektrane i kamenolome. Građani su godinama tražili veću transparentnost, tvrdeći da se javni interes često podređuje interesima bliskim lokalnim političkim strukturama.
Unutarstranački potresi
Nezadovoljstvo načinom upravljanja dovelo je i do ozbiljnih potresa unutar same stranke. Jedan od najvećih raskola dogodio se u Žepču i Zeničko-dobojskom kantonu krajem 2023. godine, kada je više visokih funkcionera podnijelo ostavke.
Oni su lokalne moćnike optužili za nepotizam i autoritaran način vođenja stranke, čime je ozbiljno uzdrman dugogodišnji politički monopol HDZ-a BiH u tom dijelu zemlje.
Čovićeva dvostruka igra
Dok Dragan Čović u diplomatskim krugovima i pred koalicionim partnerima u Sarajevu gradi imidž političara koji zagovara evropski put i stabilnost, događaji na terenu često pokazuju drugačiju sliku.
Incident u Čapljini, gdje su službe pod lokalnom kontrolom uz asistenciju policije uklanjale zastave Bosne i Hercegovine, ogolio je ono što kritičari godinama nazivaju dvostrukom politikom. Jedna poruka šalje se u Sarajevu i Briselu, a druga u sredinama gdje HDZ BiH ima potpunu vlast.
Pružena ruka
Na višim nivoima vlasti Čović se predstavlja kao pragmatičan lider koji poziva na dogovor, kompromis i relaksaciju odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Njegov javni nastup najčešće je mirniji od retorike Milorada Dodika, ali političke posljedice na terenu često pokazuju da smireni ton ne znači i smirenu praksu.
Dok se govori o evropskim reformama, istovremeno se bilježe blokade institucija, uslovljavanja i potezi koji dodatno otežavaju funkcionisanje države. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje da li je „pružena ruka“ iskrena politička ponuda ili samo dio pregovaračke taktike.
Policija i pravosuđe
Huliganski napadi u Mostaru dodatno su pokazali slabosti policije i pravosuđa. Građani godinama upozoravaju da maskirane grupe često prolaze nekažnjeno, iako iza sebe ostavljaju uništenu imovinu, strah i povrijeđene ljude.
Uprkos kamerama, svjedocima i ponavljanju sličnih incidenata, slučajevi se često završavaju bez ozbiljnog sudskog epiloga. U policijskim izvještajima počinioci se nerijetko vode kao nepoznati, što kod građana stvara uvjerenje da sistem ne želi ili ne može zaštititi sve jednako.
Nekažnjeno nasilje
Problem se dodatno produbljuje kada se organizovani napadi tretiraju samo kao narušavanje javnog reda i mira. Umjesto da se ispituje moguća pozadina nasilja i poruke koje takvi napadi šalju, počinioci često prolaze sa minimalnim kaznama.
Takav pristup proizvodi osjećaj nedodirljivosti i šalje opasnu poruku da nasilje može biti prihvatljivo sredstvo političkog pritiska. Zbog toga mnogi Mostarci više ne vjeruju da je riječ samo o slučajnoj neefikasnosti institucija.
Partizansko groblje
Jedan od najtežih primjera nekažnjenog vandalizma je devastacija Partizanskog spomen-groblja u Mostaru, nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine i djela arhitekte Bogdana Bogdanovića. Ovaj spomenik je decenijama bio meta grafita, lomljenja i skrnavljenja.
Kulminacija se dogodila u junu 2022. godine, kada je izveden organizovan rušilački napad velikih razmjera. Iako je riječ o spomeniku najviše kategorije, pravosudni epilog je izostao, a javnost nikada nije dobila odgovore koji bi odgovarali težini tog slučaja.
Poruka iz Hercegovine
Zajedničko brojnim incidentima, od huliganskih napada do devastacije spomenika i uklanjanja zastava, jeste to što se događaju u prostoru u kojem HDZ BiH ima dugogodišnju institucionalnu dominaciju.
Kritičari zato smatraju da se ne može govoriti o izolovanim incidentima, već o obrascu koji se ponavlja onda kada je potrebno poslati političku poruku ili mobilisati biračko tijelo.
Cijena stabilnosti
Uklanjanje zastava Bosne i Hercegovine u Čapljini pokazalo je kako se lokalni incident može pretvoriti u mnogo širu političku poruku. Takvi potezi često dolaze u trenucima kada se na višem nivou vode pregovori o Izbornom zakonu, raspodjeli pozicija i funkcionisanju Federacije BiH.
Na taj način, mir i stabilnost se pretvaraju u političku valutu, dok građani na terenu plaćaju cijenu stalnih tenzija i institucionalnih blokada.
Strah kao alat
Da bi HDZ BiH zadržao potpunu kontrolu među hrvatskim biračima i neutralisao opoziciju, politički narativ o ugroženosti ostaje važan instrument. Lokalni incidenti sa nacionalnim obilježjima često se koriste za jačanje osjećaja kolektivne opasnosti.
Takav model dugoročno šteti svim građanima, jer umjesto normalnog života, razvoja i vladavine prava, društvo ostaje zarobljeno u simboličkim sukobima, starim podjelama i stalnoj proizvodnji političkog straha.
Zato slučaj Čapljine nije samo priča o zastavama. To je priča o tome ko ima pravo na državu, ko odlučuje šta se smije isticati na javnom prostoru i zašto se iza diplomatskih osmijeha često krije tvrda politika lokalne kontrole.