Dok Aleksandar Vučić i Milorad Dodik obilaze mjesta u Republici Srpskoj i šalju poruke o srpskom jedinstvu, iz Srbije stiže žestoka kritika politike dvojice lidera. U opširnoj analizi njihov politički pristup opisuje se kao nastavak nacionalističke retorike koja, umjesto razvoja i približavanja Evropskoj uniji, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu ostavlja zarobljene u starim sukobima, kriminalu, korupciji i iseljavanju stanovništva.
Vučićeva posjeta Republici Srpskoj organizovana je u periodu obilježavanja godišnjice akcije “Oluja”, događaja koji Srbija i Republika Srpska obilježavaju kao stradanje i protjerivanje Srba, dok se u Hrvatskoj obilježava kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Upravo je ta godišnjica ponovo poslužila kao prostor za snažne političke poruke prema Hrvatskoj, ali i drugim državama regiona.
Politika sjećanja
Vučić već godinama početkom augusta učestvuje u obilježavanju stradanja Srba tokom i nakon “Oluje”. Taj događaj postao je važan dio političkih poruka vlasti Srbije i Republike Srpske, uz insistiranje na sjećanju na žrtve i protjerane.
U kritičkoj analizi navodi se da Vučić taj datum koristi i za dodatno političko povezivanje Srba u regionu. Uz obilježavanje žrtava šalju se poruke o zajedništvu, nacionalnom identitetu i potrebi snažnijih veza Srbije sa Srbima koji žive izvan njenih granica.
Sa druge strane, Hrvatska istu vojnu operaciju obilježava kao pobjedu, što svake godine ponovo otvara potpuno suprotstavljena tumačenja ratnih događaja.
Vučić je ovoga puta zajedno sa Dodikom boravio u Republici Srpskoj, uključujući Mrkonjić Grad, a posjetio je i područje svojih porodičnih korijena u Čipuljićima kod Bugojna.
“Spasilac” među narodom
Veliki dio Vučićeve političke komunikacije tokom ovakvih posjeta zasniva se na direktnim susretima s građanima. Kamere ga prate dok razgovara s ljudima, obilazi vjerske objekte i groblja, razgovara sa sveštenstvom i predstavlja se kao političar koji razumije svakodnevne probleme stanovništva.
Takav materijal kasnije dobija i drugu funkciju. Snimci se objavljuju na društvenim mrežama, prilagođavaju različitim formatima i koriste za komunikaciju s mlađom publikom i dijasporom.
U analizi se upravo taj dio Vučićevog političkog djelovanja opisuje kao neprekidna kampanja u kojoj gotovo svaki susret može postati dio političke promocije.
Posebnu pažnju privukao je i snimak na kojem Vučić mazi mačku na stepeništu renovirane kuće svojih predaka u Čipuljićima. Autor analize taj trenutak vidi kao još jedan pokušaj stvaranja slike običnog i pristupačnog čovjeka.
Uz takve scene istovremeno idu mnogo ozbiljnije političke poruke o ratu, stradanju i odnosima sa susjedima.
Vučić i Dodik
Važan dio posjete predstavljao je i odnos Vučića i Milorada Dodika. Dvojica političara zajedno su obilazila područje Republike Srpske i učestvovala u obilježavanju stradanja Srba.
Autor analize smatra da je Dodik time dodatno ojačao svoju političku poziciju pred izbore.
Posebno se problematizira činjenica da se Dodik ponaša kao centralna politička figura Republike Srpske iako formalno funkciju predsjednika entiteta obavlja Siniša Karan.
Prema takvom tumačenju, zajednički nastupi s predsjednikom Srbije omogućavaju Dodiku da i bez funkcije predsjednika Republike Srpske zadrži status dominantnog političkog aktera vlasti u tom entitetu.
Posjeta je zato posmatrana i kroz predizbornu perspektivu, odnosno mogućnost da se Dodik nakon izbora ponovo formalno pozicionira na neku od najvažnijih funkcija.
Poruke susjedima
Vučić se tokom boravka nije zadržao samo na Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Posebnu pažnju posvetio je Crnoj Gori nakon odluke Podgorice da pošalje predstavnika na hrvatsko obilježavanje “Oluje”.
Takav potez crnogorskih vlasti izazvao je njegovu oštru reakciju.
U analizi se navodi da je Vučić kritikovao i odnos dijela crkvenih struktura u Crnoj Gori prema tom pitanju, povezujući ga sa širim političkim promjenama koje su dovele do pada vlasti Mila Đukanovića.
Autor, međutim, odluku Podgorice posmatra prvenstveno kroz pragmatičan politički interes Crne Gore, posebno imajući u vidu njen evropski put i potrebu za dobrim odnosima s Hrvatskom.
Vučićevo insistiranje na pitanju odnosa crnogorskih Srba prema “Oluji” u tekstu se predstavlja kao nastavak politike u kojoj se regionalna pitanja koriste za mobilizaciju domaćih birača.
Nacionalizam kao alat
Upravo tu dolazi jedna od najoštrijih kritika predsjednika Srbije.
Autor Vučićev politički pristup opisuje kao kontinuitet nacionalističke politike koja traje još od njegovog ulaska u politiku prije više od tri decenije.
Prema tom tumačenju, stalno podizanje političkih tenzija nije slučajno. Biračko tijelo se drži u stanju političke mobilizacije tako što se svaki važniji događaj predstavlja kao nova bitka za nacionalne interese.
Politika tako postaje borba, kampanja postaje bitka, a izbori se predstavljaju gotovo kao pitanje opstanka.
U takvoj atmosferi kompromis s političkim protivnikom ili susjednom državom može biti prikazan kao slabost, dok zaoštravanje odnosa omogućava vlastima da se predstavljaju kao zaštitnici nacionalnih interesa.
Zahlađeni odnosi
Posljedice takve politike, prema analizi, posebno su vidljive u odnosima Srbije sa susjednim državama.
Postavlja se pitanje koliko je uopće realno očekivati Vučićevu ozbiljnu političku posjetu Zagrebu, Sarajevu ili Podgorici u okolnostima u kojima su odnosi toliko opterećeni međusobnim optužbama.
Istovremeno, odgovornost se ne posmatra samo iz jednog pravca. Političkim strukturama u drugim državama također može odgovarati zaoštrena retorika iz Beograda jer im omogućava mobilizaciju vlastitih birača kroz predstavljanje Srbije kao prijetnje.
Tako nastaje začarani krug.
Jedna strana zaoštri poruku, druga odgovori još snažnije, nakon čega obje strane reakciju političkog protivnika koriste kao dokaz da su njihove prethodne tvrdnje bile opravdane.
Rezultat je region u kojem se stare teme neprestano vraćaju u politički život.
Evropa ide dalje
Najozbiljnija kritika Vučiću i Dodiku, međutim, ne odnosi se na njihove govore nego na rezultate politike koju vode.
Hrvatska je članica Evropske unije, dok je Crna Gora znatno odmakla na evropskom putu. Srbija i Bosna i Hercegovina, nasuprot tome, i dalje se suočavaju s ozbiljnim političkim i institucionalnim problemima.
Autor upravo u tome vidi veliki neuspjeh politike koja se građanima predstavlja kao zaštita nacionalnih interesa.
Dok političari govore o historiji, identitetu, ugroženosti i nacionalnom jedinstvu, stanovništvo napušta područja koja navodno pokušavaju zaštititi.
Posebno je upečatljiv primjer krajeva kroz koje su Vučić i Dodik prolazili.
Manje ljudi, manje perspektive
Riječ je o područjima za koja su tokom rata vođene teške borbe i u kojima su ljudi ginuli. Međutim, nekoliko decenija kasnije mnoga od tih mjesta imaju manje stanovnika nego neposredno nakon završetka rata.
Upravo je demografija jedan od najsnažnijih argumenata kritičara politike Vučića i Dodika.
Ako se uspješnost politike mjeri time koliko ljudi žele živjeti na određenom području, imati porodicu, raditi i planirati budućnost, onda nacionalna retorika sama po sebi nije dovoljna.
Stanovništvo odlazi tamo gdje vidi bolje plate, stabilnije institucije, manje korupcije i sigurniju budućnost.
Zbog toga se u analizi postavlja pitanje šta je stvarni rezultat višegodišnje politike dvojice lidera ako prostori o kojima neprestano govore ostaju bez stanovništva.
Povratak starim odnosima
Kritika ide i dalje, uz tvrdnju da je agresivna nacionalistička retorika vlasti u Srbiji tokom posljednjih godina ponovo ozbiljno narušila odnose s državama regiona.
Umjesto Srbije kao države koja ekonomskom, kulturnom i političkom snagom privlači susjede, stvara se slika zemlje prema kojoj dio regiona ponovo osjeća nepovjerenje.
Autor pravi poređenje sa periodima kada je Beograd imao mnogo snažniju privlačnost za ljude iz okolnih država.
Prema toj argumentaciji, snaga jedne zemlje ne pokazuje se time koliko je se susjedi plaše, već koliko žele s njom sarađivati, trgovati, studirati, raditi i graditi zajedničke projekte.
Upravo tu se vidi osnovna razlika između dvije političke vizije.
Politika straha
Vučiću se zamjera da je izabrao model u kojem je politički korisnije održavati osjećaj ugroženosti nego graditi povjerenje.
Takva strategija može biti efikasna u izbornim kampanjama jer okuplja biračko tijelo oko vlasti. Međutim, dugoročno proizvodi posljedice za regionalne odnose i unutrašnju političku atmosferu.
Dodik se u toj političkoj slici pojavljuje kao Vučićev najvažniji partner u Bosni i Hercegovini.
Njihovi zajednički nastupi šalju poruku političkog jedinstva, ali kritičari upravo njih dvojicu smatraju simbolima politike koja godinama govori o zaštiti nacionalnih interesa dok istovremeno ne uspijeva zaustaviti odlazak stanovništva i političku stagnaciju.
Posljednji krug
Naslovna poruka “Posljednji krug, momci” zato nosi mnogo šire značenje od jedne Vučićeve posjete Republici Srpskoj.
Ona predstavlja ocjenu da politički model zasnovan na stalnoj kampanji, historijskim sukobima, nacionalnim tenzijama i traženju novih protivnika ima sve manje toga konkretnog ponuditi građanima.
Vučić i Dodik mogu nastaviti obilaziti mjesta stradanja, podsjećati na žrtve i insistirati na nacionalnom jedinstvu. Sjećanje na žrtve samo po sebi nije sporno i predstavlja legitimnu potrebu svakog društva.
Ključno pitanje je šta dolazi nakon sjećanja.
Ako iza političkih govora ostaju prazna sela, odlazak mladih, slabe institucije, korupcija i udaljavanje od evropskih integracija, tada se neizbježno otvara pitanje rezultata takve politike.
Upravo je to suština žestoke kritike koja je stigla iz Srbije.
Vučiću i Dodiku zamjera se da iz prošlosti nisu izvukli političku pouku koja bi region vodila prema saradnji, već da stare podjele i dalje koriste kao sredstvo političke mobilizacije.
Dok Hrvatska već pripada Evropskoj uniji, a Crna Gora pokušava završiti svoj evropski put, Srbija i Bosna i Hercegovina rizikuju da ostanu zaglavljene u političkim sukobima koji se ponavljaju iz godine u godinu.
Za građane je zato mnogo važnije pitanje šta će ostati nakon posljednjeg predizbornog govora, posljednje svađe sa susjedima i posljednje velike nacionalne poruke.
Jer političke kampanje prolaze, izbori završavaju, a stvarni rezultat vlasti na kraju se mjeri životom ljudi koji ostaju iza njih.