Nove teške optužbe na račun Zdenka Lučića dodatno su zaoštrile kampanju za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, nakon što je Slaven Kovačević javnosti pokazao fotografije i dokument iz ratnog perioda. Lučićevi politički protivnici sada njegovu biografiju i nekadašnje djelovanje u strukturama HVO-a i sigurnosno-obavještajnom sistemu stavljaju u središte rasprave, tvrdeći da iza njegovog političkog sukoba s Draganom Čovićem postoji mnogo šira politička priča.
Ratna prošlost
Posebnu pažnju izazvao je Kovačevićev javni istup u kojem je pokazao fotografije iz Gornjeg Vakufa iz 1993. godine, na kojima se Lučić nalazi u uniformi HVO-a.
Kovačević je predstavio i dokument za koji tvrdi da pokazuje Lučićevo postavljanje na određenu funkciju unutar HVO-a, a cijelu priču predstavio je kao dokaz svoje tvrdnje o Lučićevom ratnom angažmanu.
Sam Lučić ne krije činjenicu da je bio pripadnik HVO-a niti svoj ratni put. U njegovoj javno dostupnoj biografiji navodi se da je tokom rata obavljao zapovjedne, organizacijske i sigurnosne dužnosti, učestvovao u ustrojavanju Vojne policije HVO-a, Jedinice posebne namjene i Nastavnog centra u Čapljini.
Također se navodi da je bio uključen u sigurnosni sistem Ministarstva odbrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a kasnije je djelovao i u sigurnosno-obavještajnom sistemu Republike Hrvatske.
Upravo te činjenice Lučićevi politički protivnici sada koriste kao jedan od glavnih argumenata protiv njegove kandidature.
Kovačevićeve optužbe
Slaven Kovačević otišao je korak dalje i Lučićev angažman u Gornjem Vakufu predstavio kao učešće u napadima na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Kovačević je cijelu izbornu utrku pokušao prikazati i kroz njihove potpuno različite ratne biografije, Lučića kao generala HVO-a i sebe kao nekadašnjeg pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Riječ je o Kovačevićevoj političkoj interpretaciji ratne uloge njegovog protukandidata, koja je izazvala snažne reakcije i s druge strane.
Lučićevi saveznici odbacuju takvo predstavljanje njegovog ratnog puta i tvrde da se pripadnici HVO-a iz Gornjeg Vakufa ne mogu kolektivno označavati agresorima.
Time je izborna kampanja ponovo vraćena više od tri decenije unazad, u period rata i sukoba između Armije RBiH i HVO-a.
HVO nije bio jedinstven
U raspravi o Lučićevoj ratnoj ulozi njegovi kritičari posebno naglašavaju da se položaj i djelovanje HVO-a tokom rata ne mogu posmatrati jednako na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Podsjećaju na područja na kojima su jedinice HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine zajedno učestvovale u odbrani od Vojske Republike Srpske.
Kao primjeri se navode Brčko, Gradačac, Tuzla i druga područja na kojima su hrvatske i bošnjačke snage sarađivale.
S druge strane, u srednjoj Bosni i Hercegovini tokom 1993. godine vođeni su teški sukobi između HVO-a i Armije RBiH.
Upravo u taj kontekst Lučićevi protivnici smještaju njegov angažman na području Gornjeg Vakufa.
Njihova teza je da nije dovoljno reći da je neko bio pripadnik HVO-a, već da je važno gdje je djelovao, kakvu je funkciju imao i u kojim operacijama je učestvovao.
Lučić uzvraća
Lučić je odbacio napade na svoju ratnu biografiju i u ranijim javnim istupima svoj angažman predstavljao kao odbrambeni.
Govorio je o uskopaljskom ratištu i vlastitoj ulozi u HVO-u, dok optužbe koje dolaze od političkih protivnika smatra pokušajem diskreditacije.
Zbog toga se u javnosti sada sudaraju dvije potpuno različite interpretacije njegove prošlosti.
Jedna ga predstavlja kao hrvatskog ratnog komandanta i učesnika odbrane hrvatskog stanovništva, dok druga njegov angažman posmatra kroz sukob HVO-a i Armije RBiH i politički projekat tadašnje Herceg-Bosne.
Za tvrdnje koje Lučića lično povezuju s konkretnim ratnim zločinima ili drugim krivičnim djelima morali bi postojati odgovarajući sudski utvrđeni dokazi. Njegovo pripadništvo HVO-u i obavljanje sigurnosnih i vojnih funkcija samo po sebi nije dokaz individualne krivične odgovornosti.
Obavještajna karijera
Drugi dio kritika odnosi se na Lučićev kasniji profesionalni put.
Njegova vlastita biografija potvrđuje da je nakon ratnog angažmana djelovao u sigurnosno-obavještajnom sistemu Republike Hrvatske.
Prema dostupnim biografskim podacima, nakon rata odlazi u Zagreb i djeluje u Sigurnosno-informativnoj službi, odnosno SIS-u.
Kasnije se aktivno uključio i u politički život.
Bio je predsjednik Mladeži HDZ-a BiH, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, a potom se uključio i u Hrvatski istinski preporod, stranku povezanu s Miroslavom Tuđmanom, u kojoj je obavljao funkciju glavnog sekretara.
Bio je izabran i za vijećnika u Gradskom vijeću Makarske.
Zbog takve biografije njegovi protivnici problematizuju njegov današnji pokušaj da se biračima predstavi kao politička alternativa postojećim nacionalnim strukturama.
Sukob sa Čovićem
Lučić svoju kampanju velikim dijelom gradi upravo na kritici Dragana Čovića i sadašnjeg političkog vodstva HDZ-a BiH.
Javno je Čoviću postavljao niz pitanja i tvrdio da od njega nije dobio odgovore.
Također je optužbe koje dolaze iz političkih krugova njegovih protivnika nazivao starim i već opovrgnutim tvrdnjama koje se ponovo koriste tokom kampanje.
Međutim, njegovi protivnici sada pokušavaju otvoriti drugo pitanje, znači li Lučićevo suprotstavljanje Čoviću automatski i potpuno drugačiju politiku prema Bosni i Hercegovini?
Upravo na tome zasnivaju tezu da politički sukob Lučića i Čovića ne mora nužno značiti i suštinsko razilaženje o svim ključnim državnim pitanjima.
To je politička tvrdnja njegovih protivnika, a ne utvrđena činjenica.
Bitka za glasove
Posebno je zanimljivo što Lučić pokušava pridobiti i dio birača koji tradicionalno ne podržavaju HDZ BiH.
Upravo tu njegovi protivnici vide njegovu najveću političku opasnost.
Smatraju da predstavljanje Lučića kao alternative Draganu Čoviću može privući građanski orijentisane i bošnjačke birače koji žele oslabiti dominantnu poziciju HDZ-a BiH.
S druge strane, Lučić svoju kandidaturu predstavlja upravo kao pokušaj razbijanja postojećih političkih monopola i okupljanja birača koji traže drugačiju politiku.
Zbog toga se sukob više ne vodi samo unutar hrvatskog biračkog tijela.
Kandidatura za Predsjedništvo BiH postala je predmet mnogo šire borbe za glasove, posebno između Lučića i Slavena Kovačevića.
Kovačević protiv Lučića
Kovačević pokušava biračima predstaviti njihov izbor kroz dvije potpuno različite političke i ratne biografije.
S jedne strane nalazi se Lučić kao bivši visoki pripadnik HVO-a i sigurnosnih struktura, a s druge Kovačević kao nekadašnji pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Takvo predstavljanje utrke izazvalo je i reakciju stranaka koje podržavaju Lučića.
Njegovi politički saveznici optužili su Kovačevića da ratne teme koristi za prikupljanje političkih poena i odbacili tvrdnje kojima se hrvatske branitelje iz Uskoplja označava agresorima.
Tako su događaji iz 1993. godine postali jedna od centralnih tema kampanje 2026. godine.
Teške kvalifikacije
U tekstovima i političkim reakcijama usmjerenim protiv Lučića pojavljuju se i izrazito teške kvalifikacije poput “špijuna”, “agresora” i “političkog neprijatelja države”.
Dio tih kvalifikacija oslanja se na njegovu dokumentovanu pripadnost sigurnosno-obavještajnim strukturama i HVO-u, ali njihovo pretvaranje u tvrdnju da Lučić danas radi na rušenju Bosne i Hercegovine predstavlja političku ocjenu njegovih protivnika.
Jednako tako, poređenja njegovog današnjeg političkog djelovanja s ratnim obavještajnim operacijama predstavljaju retoričku i političku interpretaciju, a ne dokazanu činjenicu.
To ne mijenja činjenicu da Lučićeva prošlost predstavlja legitimnu temu javne rasprave.
Birači imaju pravo znati kakve je funkcije obavljao, kojim je strukturama pripadao i kakve političke stavove zastupa.
Međutim, razlika između dokumentovanih činjenica i političkih zaključaka mora ostati jasna.
Spor oko Sarajeva
U cijelu priču uključen je i Tvrtko Milović, kojeg Lučićevi protivnici predstavljaju kao jednog od njegovih saradnika.
Milović je ranije izazvao ozbiljne kontroverze komentarima o broju ubijene djece tokom opsade Sarajeva.
Njegove objave bile su predmet javnih kritika i polemika, posebno zbog načina na koji je govorio o promjenama podataka o broju ubijene djece.
Lučićevi protivnici sada i taj slučaj koriste kako bi politički profilisali krug ljudi koji ga podržava.
Međutim, stavovi druge osobe ne mogu se automatski pripisivati samom Lučiću bez dokaza da ih je prihvatio ili zastupao.
Upravo zbog toga predizborna kampanja zahtijeva posebno pažljivo razdvajanje ličnih stavova kandidata od stavova njegovih saradnika i političkih saveznika.
Koji je stvarni cilj?
Najozbiljnija tvrdnja koja se pojavljuje u napadima na Lučića jeste da njegov konačni politički cilj nije rušenje dominacije Dragana Čovića, nego slabljenje same Bosne i Hercegovine.
Njegovi protivnici smatraju da se Lučić predstavlja kao alternativa Čoviću kako bi privukao birače koji inače ne bi podržali kandidata tradicionalnog hrvatskog nacionalnog bloka.
Lučić i njegovi politički saveznici takvu sliku odbacuju.
Zbog toga pitanje njegovog stvarnog političkog programa treba prije svega posmatrati kroz konkretne stavove koje iznosi o Ustavu BiH, nadležnostima države, položaju entiteta, izbornoj reformi, državnoj imovini i drugim pitanjima koja će budući član Predsjedništva morati rješavati.
Ratna i obavještajna biografija važan je dio priče, ali sama po sebi ne daje odgovor na svako pitanje o njegovoj današnjoj politici.
Kampanja se zaoštrava
Kako se približava izborni dan, jasno je da će Lučićeva prošlost ostati jedna od glavnih tema njegovih protivnika.
Fotografije iz Gornjeg Vakufa, dokumenti koje je pokazao Kovačević, Lučićeve funkcije u HVO-u, angažman u sigurnosno-obavještajnom sistemu Republike Hrvatske i kasniji politički rad sada su ponovo stavljeni pod povećalo javnosti.
Istovremeno, Lučić pokušava dokazati da njegov politički sukob s Čovićem predstavlja stvarnu alternativu dugogodišnjem načinu vođenja hrvatske politike u Bosni i Hercegovini.
Njegovi protivnici tvrde upravo suprotno, da razlika nije onakva kakvom je predstavlja.
To je politička dilema o kojoj će na kraju odlučivati birači.
Ono što se može utvrditi jeste da Lučićeva vojna i sigurnosno-obavještajna prošlost nije izmišljena, jer je njen značajan dio naveden i u njegovoj vlastitoj biografiji. Ono što ostaje predmet političkog sukoba jeste šta ta prošlost govori o njegovim današnjim namjerama i programu za Bosnu i Hercegovinu.