Nova karta Srbije izazvala je pažnju u regionu nakon što je austrijski politički analitičar i aktivista Gunther Fehlinger-Jahn predstavio vlastitu viziju potpuno drugačijeg ustavnog uređenja zemlje. Umjesto sadašnjeg sistema, Fehlinger predlaže federalizaciju Srbije i njenu reorganizaciju u devet snažnih regionalnih jedinica, tvrdeći da bi upravo takav model mogao spriječiti daljnje političke i društvene podjele.
Nova karta Srbije
Fehlinger, poznat po zagovaranju proširenja Evropske unije i NATO-a, svoj prijedlog predstavlja kao model kojim bi se politička moć izmjestila iz Beograda i značajno ojačale regije.
Njegova zamisao nije službeni prijedlog Evropske unije, NATO-a niti austrijske vlade, već politička inicijativa koju on javno zagovara.
Prema predstavljenom modelu, Srbija bi bila reorganizovana u devet federalnih regija:
Vojvodina
Podunavlje / Beograd
Mačva–Podrinje
Stari Vlah
Šumadija
Sandžak
Timočka Krajina
Južno Pomoravlje
Pčinja
Svaka od tih jedinica, prema Fehlingerovoj zamisli, trebala bi dobiti znatno veći stepen političke i ekonomske samostalnosti nego što ga regije imaju u sadašnjem sistemu.
To bi značilo i potpuno drugačiju raspodjelu političke moći između Beograda i ostatka zemlje.
Federalizam kao rješenje
Fehlinger svoj prijedlog ne predstavlja kao plan za razbijanje Srbije, već tvrdi upravo suprotno – da bi federalizacija trebala spriječiti buduću fragmentaciju države.
– Federalizam nije uništenje Srbije, već strategija da se uništenje spriječi – navodi Gunther Fehlinger u svom proglasu.
Prema njegovom tumačenju, pretjerana koncentracija političke i ekonomske moći u glavnom gradu dugoročno stvara nezadovoljstvo u drugim dijelovima zemlje.
Smatra da centralizovani sistem proizvodi trajne političke pobjednike i gubitnike, podstiče regionalno otuđenje i ostavlja nedovoljno prostora lokalnim zajednicama da odlučuju o pitanjima koja direktno utječu na njihove stanovnike.
Zato federalizam predstavlja kao preventivno rješenje.
Devet jakih regija, prema njegovom konceptu, ostale bi unutar jedinstvene Srbije, ali bi imale vlastite institucije i mnogo veću odgovornost za vlastiti razvoj.
Regionalni parlamenti
Promjene koje Fehlinger predlaže ne bi se završile samo povlačenjem novih administrativnih granica.
Njegova vizija uključuje regionalne parlamente, snažniju lokalnu samoupravu i veću fiskalnu odgovornost federalnih jedinica.
To bi značilo da bi dio odluka koje se sada donose na centralnom nivou bio prebačen na regionalne institucije.
Regije bi, prema toj ideji, dobile mogućnost da značajnije utječu na vlastiti ekonomski razvoj, infrastrukturu i lokalne prioritete.
Istovremeno, Fehlinger insistira na snažnijoj zaštiti nacionalnih manjina.
Takav pristup posebno bi mogao biti značajan za područja poput Vojvodine i Sandžaka, koja imaju specifične historijske, regionalne i demografske karakteristike.
Njegova ideja, međutim, za sada postoji samo kao politički prijedlog i nema institucionalnu podršku koja bi značila da Srbija zaista ulazi u proces ovakve ustavne transformacije.
Upozorava na raspad
Najdramatičniji dio Fehlingerove poruke odnosi se na njegovu procjenu budućnosti Srbije ukoliko država ostane snažno centralizovana.
On upozorava na ono što naziva mogućim scenarijem “ExSerbia”, odnosno daljnjom fragmentacijom zemlje.
Prema njegovoj argumentaciji, upravo bi decentralizacija i federalizacija trebale ukloniti razloge zbog kojih pojedine regije mogu osjećati političku ili ekonomsku zapostavljenost.
Takva procjena predstavlja Fehlingerov politički stav i nije pokazatelj da postoji zvaničan proces ili međunarodni plan za teritorijalnu podjelu Srbije.
Njegova mapa ne predviđa stvaranje devet nezavisnih država, već devet federalnih jedinica unutar Srbije.
Upravo je ta razlika važna za razumijevanje njegovog prijedloga.
Fehlinger tvrdi da federalizam ne bi oslabio zajedničku državu, nego bi joj omogućio da opstane kroz veću autonomiju svojih dijelova.
Austrijski model
Kao jedan od uzora za svoju ideju Fehlinger navodi austrijski savezni sistem.
Austrija je federalna država sastavljena od devet saveznih pokrajina koje imaju vlastite parlamente i vlade, dok istovremeno postoji snažan zajednički državni nivo.
Sličnu logiku Fehlinger želi primijeniti na Srbiju.
Umjesto koncentracije političke moći u Beogradu, pojedine regije dobile bi vlastite demokratski izabrane institucije i mogućnost da samostalnije upravljaju dijelom javnih poslova.
Centralna vlast zadržala bi funkcije neophodne za funkcionisanje zajedničke države.
Njegov koncept zbog toga treba razlikovati od klasične teritorijalne podjele ili stvaranja novih država.
Ipak, eventualna realizacija takvog modela zahtijevala bi temeljite ustavne i političke promjene u samoj Srbiji.
Evropska budućnost
Fehlinger cijeli prijedlog direktno povezuje s evropskim putem Srbije.
Prema njegovom viđenju, Srbija bi trebala postati moderna federalna demokratija u kojoj se vlast raspoređuje između centralnih i regionalnih institucija.
Takvu državu vidi kao buduću članicu Evropske unije i zemlju koja bi razvijala stabilne odnose sa svim susjedima.
Izbor koji predstavlja prilično je dramatičan.
S jedne strane stavlja federalizovanu i decentralizovanu Srbiju usmjerenu prema evropskim integracijama, a s druge nastavak snažnog centralizma za koji tvrdi da bi mogao proizvesti nove unutrašnje sukobe i fragmentaciju.
To je, međutim, Fehlingerova politička procjena, a ne zvaničan stav Bruxellesa.
EU nije predstavila plan kojim bi od Srbije tražila podjelu na ovih devet federalnih regija kao uslov za članstvo.
Ranije crtao BiH
Fehlingerov posljednji prijedlog privlači dodatnu pažnju jer nije prvi put da predstavlja nove ustavne i teritorijalne modele za države Zapadnog Balkana.
Nedavno je predstavio i vlastitu viziju budućeg uređenja Bosne i Hercegovine.
Prema toj zamisli, sadašnja entitetska struktura bila bi zamijenjena federacijom sastavljenom od deset saveznih jedinica.
Njegov model za BiH izazvao je brojne političke reakcije, posebno zbog činjenice da u njemu Republika Srpska i Federacija BiH ne bi postojale u sadašnjem obliku.
Fehlinger je taj prijedlog predstavljao kao način stvaranja funkcionalnije, multietničke i evropske Bosne i Hercegovine, dok su njegovi protivnici takvu zamisao doživjeli kao direktan napad na postojeću dejtonsku strukturu zemlje.
Sada se sa sličnim federalnim konceptom okrenuo Srbiji.
Razlika je u tome što bi Srbija, prema njegovom novom prijedlogu, bila podijeljena na devet federalnih regija, ali bi nastavila postojati kao jedna država.
Burna tema
Posebnu pažnju vjerovatno će izazvati nazivi i granice pojedinih predloženih regija.
Vojvodina već ima status autonomne pokrajine, dok bi ostale jedinice predstavljale potpuno drugačiji oblik teritorijalne organizacije u odnosu na sadašnji sistem.
Sandžak bi, primjerice, prema Fehlingerovoj viziji dobio status jedne od devet federalnih jedinica.
Na karti se posebno pojavljuju i Stari Vlah, Šumadija, Timočka Krajina, Pčinja, Južno Pomoravlje i Mačva–Podrinje, dok bi područje Beograda bilo povezano s Podunavljem.
Takva reorganizacija promijenila bi političku arhitekturu Srbije iz temelja.
Umjesto sadašnjeg unitarnog sistema s autonomnim pokrajinama i lokalnim samoupravama, zemlja bi postala federacija s regionalnim nivoom vlasti koji bi imao znatno veće političke nadležnosti.
Samo prijedlog
Uprkos dramatičnim porukama koje prate objavljenu kartu, važno je napraviti jasnu razliku između Fehlingerove inicijative i zvanične politike evropskih ili austrijskih institucija.
Ne postoji odluka Evropske unije kojom se od Srbije zahtijeva da prihvati ovakav model, niti je objavljena formalna procedura koja bi vodila njenoj podjeli na devet federalnih jedinica.
Riječ je o političkom prijedlogu jednog austrijskog aktiviste i zagovornika evropskih i euroatlantskih integracija.
Fehlinger, međutim, nastavlja javno promovisati ideju da se dugoročna stabilnost Zapadnog Balkana može postići dubokim ustavnim reformama, decentralizacijom i snažnijim regionalnim institucijama.
Nakon prijedloga za potpuno novo uređenje Bosne i Hercegovine, njegova nova karta Srbije zato će gotovo sigurno ponovo otvoriti rasprave o tome koliko daleko mogu ići ideje o promjeni postojećih ustavnih modela na Balkanu.
Njegova osnovna poruka ostaje ista: Srbiju, prema njegovom mišljenju, ne bi spasila još snažnija centralizacija, već upravo suprotno, devet jakih federalnih regija koje bi dobile vlastite institucije, veći stepen samouprave i mnogo veću odgovornost za vlastitu budućnost.