Dok američko-izraelski zračni udari potresaju više iranskih gradova i vojnih objekata, u političkim i sigurnosnim krugovima sve češće se govori o mogućem planu koji bi mogao promijeniti tok sukoba. Prema navodima koji su se pojavili u američkim medijima, Washington razmatra strategiju koja se ne oslanja samo na zračne napade, već i na potencijalne saveznike unutar samog Irana.
Stručnjaci za sigurnost već duže vrijeme upozoravaju da se država poput Irana ne može osvojiti isključivo zračnim operacijama. Zbog ogromne teritorije, složene političke strukture i brojnih regionalnih faktora, vojni pritisak iz zraka može destabilizovati sistem, ali ne i dovesti do potpunog sloma režima.
Upravo zbog toga sve više pažnje privlače informacije o mogućem planu koji uključuje saradnju sa pojedinim etničkim grupama unutar Irana. Prema tim tvrdnjama, administracija predsjednika Donalda Trumpa navodno razmatra mogućnost naoružavanja kurdskih snaga kako bi se pokrenula pobuna iznutra i otvorio dodatni front protiv vlasti u Teheranu.
Nemirne periferije
Iran je složena država u kojoj, pored većinskog perzijskog stanovništva, živi veliki broj različitih etničkih zajednica. Upravo te zajednice često se nalaze u pograničnim regijama koje su kroz historiju bile politički osjetljive i povremeno nestabilne.
– Iranske provincije, periferija zemlje, dom su raznolikih i povijesno ‘nemirnih‘ etničkih skupina – rekla je Burcu Özçelik.
Pored Perzijanaca, u Iranu žive brojne zajednice Azerbajdžanaca, Kurda, Lura, Arapa, Baluča i Turkmena. Većina tih grupa nastanjuje regije koje su strateški važne jer se nalaze uz trgovačke pravce, energetske koridore ili granice sa susjednim državama.
Takva geografska raspodjela dodatno komplikuje političku situaciju, jer svaka destabilizacija u tim područjima može imati šire sigurnosne posljedice.
Strah od raspada
Analitičari ističu da vlasti u Teheranu već decenijama koriste strah od raspada države kao jedan od ključnih političkih alata za održavanje stabilnosti i lojalnosti stanovništva.
– Režim već dugo iskorištava strahove od raspada Irana kako bi mobilizirao lojalnost, suzbio neslaganje i odupro se vanjskom miješanju. Pokušat će to učiniti ponovno, ali ovaj bi put sposobnost centralne vlasti da zadrži kontrolu nad periferijama mogla biti znatno oslabljena – rekla je Özçelik.
Prema tim procjenama, svaka destabilizacija pograničnih regija mogla bi dodatno opteretiti centralnu vlast, posebno u trenutku kada je političko vodstvo već pod pritiskom zbog ekonomskih problema i sigurnosnih izazova.
Nemiri na zapadu
Napetosti u pojedinim dijelovima Irana već su bile vidljive tokom ranijih protesta izazvanih ekonomskim teškoćama. Tokom tih demonstracija zabilježeni su incidenti u nekoliko gradova koji su na kratko izmakli kontroli vlasti.
Dva grada posebno su privukla pažnju posmatrača, Abdanan i Malekšahi. Oba se nalaze u zapadnom dijelu zemlje, nedaleko od granice sa Irakom.
U tim sredinama većinsko stanovništvo čine Kurdi i Luri, a sukobi su izbili tokom sahrane Faresa Aghe Mohamadija. Lokalni izvještaji navodili su da su demonstranti preuzeli kontrolu nad pojedinim dijelovima gradova, dok su se pojedini pripadnici policije navodno priključili protestima.
Takvi događaji dodatno su pojačali zabrinutost vlasti u Teheranu da bi eventualna nova pobuna mogla imati šire posljedice.
Kurdsko pitanje
Položaj Kurda u Iranu već dugo predstavlja osjetljivo političko pitanje. Iako im je autonomija obećavana tokom revolucije 1979. godine, to obećanje nikada nije ostvareno.
Zbog toga su pojedine kurdske organizacije nastavile oružanu borbu protiv vlasti. Ipak, važno je naglasiti da nisu svi Kurdi protiv iranskog režima.
Jedan od upečatljivijih primjera jeste ajatolah Alireza Arafi, član državnog vodstva Irana, koji potiče iz plemena Lak, zajednice šijitskih Kurda.
Najveći broj Kurda u Iranu živi na sjeverozapadu zemlje, u regiji poznatoj kao Rojhilat. Prema procjenama analitičara, američka administracija računa na to da bi obećanje šire autonomije moglo motivisati hiljade boraca da se uključe u sukob protiv Revolucionarne garde.
Koalicija u Erbilu
U tom kontekstu posebnu pažnju izazvao je događaj koji se desio neposredno prije početka prvih zračnih udara na Iran.
U gradu Erbilu potpisan je sporazum o formiranju Koalicije političkih snaga iranskog Kurdistana. U toj koaliciji našle su se organizacije koje su decenijama bile ideološki podijeljene.
Među njima su marksističko-lenjinistički PJAK, konzervativni PDKI i islamistički Kabat. Njihovo okupljanje za istim stolom mnogi posmatrači vide kao znak da bi se političke prilike u regionu mogle brzo promijeniti.
Ipak, vojni analitičari upozoravaju da kurdske milicije imaju ograničene kapacitete kada je riječ o vođenju velikih vojnih operacija.
Njihova snaga tradicionalno leži u gerilskom ratovanju u planinskim područjima, dok kontrola velikih urbanih centara predstavlja znatno složeniji zadatak.
Mogući scenariji
Postoji i druga teorija prema kojoj bi eventualna kurdska pobuna imala drugačiji cilj. Prema tom scenariju, cilj ne bi bio direktno osvajanje teritorije, već vezivanje iranskih vojnih snaga na sjeverozapadu zemlje.
Time bi se oslabila sposobnost centralne vlasti da reaguje na druge krize i potencijalno izazvao politički kolaps u Teheranu.
Ipak, trenutno nema čvrstih dokaza da u Iranu postoji opozicija dovoljno snažna da samostalno sruši režim.
Regionalni faktori
Složenu situaciju dodatno komplikuju regionalni interesi. Na primjer, Turska pažljivo prati razvoj događaja jer ima vlastite sigurnosne interese kada je riječ o kurdskom pitanju.
Istovremeno, u drugim dijelovima Irana postoje dodatni potencijalni izvori nestabilnosti. Provincija Sistan i Balučistan, smještena uz granicu sa Pakistanom, smatra se jednom od najslabijih tačaka države.
Ta regija je strateški važna, ali i ekonomski zapostavljena, što je tokom godina dovelo do pojave militantnih grupa.
Prema procjenama analitičara, svaka destabilizacija u toj oblasti mogla bi imati posljedice i po susjedni Pakistan.
Fragmentacija sistema
Prema mišljenju stručnjaka, najveći rizik za iranski režim ne dolazi samo od vanjskog pritiska, već od mogućnosti unutrašnje fragmentacije političke elite.
Ako bi se takav proces pokrenuo, mogao bi dovesti do stvaranja lokalnih centara moći, ekonomskih aktivnosti povezanih s ilegalnim poslovima i slabljenja centralne vlasti.
– Ako režim ne zadrži monopol na korištenje sile, kontrola nad cijelim teritorijem možda neće držati – rekla je Özçelik.
Upravo zbog toga mnogi analitičari smatraju da bi potencijalni sukobi u Iranu mogli imati dugotrajne posljedice ne samo za tu zemlju, već i za stabilnost cijelog regiona.