Američki Senat usvojio je rezoluciju kojom se pokušava ograničiti mogućnost predsjednika Donalda Trampa da samostalno pokreće nove vojne akcije protiv Venecuele, čime je otvoreno iskazano nezadovoljstvo zbog njegovih sve izraženijih ambicija na zapadnoj hemisferi. Ova odluka izazvala je snažne reakcije u političkim krugovima, jer se doživljava kao pokušaj vraćanja kontrole Kongresu nad pitanjima rata i mira.
Iako rezolucija formalno ima male šanse da postane zakon, s obzirom na to da bi morala proći kroz Predstavnički dom i dobiti potpis samog Trampa, njeno političko značenje je daleko veće. Glasanje se tumači kao ozbiljan signal da dio senatora, uključujući i pojedine republikance, više nije spreman bezrezervno podržavati agresivne spoljnopolitičke poteze administracije.
Glasanje koje je uzdrmalo Senat
Za unapređenje rezolucije o ratnim ovlaštenjima glasala su 52 senatora, dok je 47 bilo protiv. Posebno je odjeknula činjenica da su, osim demokrata, rezoluciju podržala i petorica republikanskih senatora. Time su prvi put u ovom sazivu Senata javno pokazane pukotine unutar Republikanske stranke kada je riječ o Trampovoj politici prema Venecueli.
Ovakav ishod glasanja otvorio je brojna pitanja o granicama predsjedničke moći, ali i o ulozi Kongresa u donošenju odluka koje mogu dovesti do oružanih sukoba. Mnogi politički analitičari smatraju da se ovim potezom želi spriječiti scenario u kojem bi Sjedinjene Američke Države mogle biti uvučene u novi, dugotrajan konflikt bez jasne strategije i podrške javnosti.
Razlog za zabrinutost
Nelagoda među senatorima dodatno je pojačana nakon što je američka vojska tokom vikenda izvela iznenadnu noćnu operaciju u kojoj je zarobljen venecuelanski lider Nicolás Maduro. Ova akcija, prema navodima iz političkih krugova, nije bila prethodno detaljno razmatrana u Kongresu, što je izazvalo ozbiljne sumnje u način donošenja odluka unutar izvršne vlasti.
Administracija Donalda Trampa već duže vrijeme pokazuje ambiciju da preuzme kontrolu nad političkim procesima i bogatim naftnim resursima Venecuele. Upravo zbog toga mnogi senatori strahuju da bi dalji jednostrani potezi mogli dovesti do destabilizacije šire regije i ozbiljno narušiti međunarodne odnose Sjedinjenih Američkih Država.
Uloga Kongresa
Rezolucija o ratnim ovlaštenjima predviđa da predsjednik mora dobiti izričito odobrenje Kongresa za bilo kakve buduće vojne napade na Venecuelu. Cilj ove mjere jeste da se spriječi praksa donošenja ključnih odluka bez šire političke rasprave i institucionalne kontrole. Iako je izvjesno da će republikanska većina u Predstavničkom domu predstavljati prepreku, sama činjenica da je rezolucija prošla u Senatu ima snažnu simboličku težinu.
– Za mene je sve u tome da se ide naprijed – rekao je senator iz Missourija Josh Hawley, jedan od pet republikanaca koji su podržali rezoluciju.
Njegova izjava jasno ukazuje na stav da se pitanja slanja trupa i vojne intervencije ne mogu posmatrati kao lične odluke predsjednika, već kao kolektivna odgovornost države.
– Ako predsjednik odluči: ‘Znate šta? Moram poslati trupe na teritoriju Venecuele’, mislim da bi to zahtijevalo da se Kongres uključi – rekao je on.
Republikanci koji su prelomili
Osim Hawleyja, rezoluciju su podržali i republikanski senatori Rand Paul iz Kentuckyja, Lisa Murkowski iz Aljaske, Susan Collins iz Mainea i Todd Young iz Indiane. Njihova podrška bila je ključna da se pitanje ratnih ovlaštenja uopšte nađe u fokusu javnosti.
Ovi senatori već su ranije izražavali skepticizam prema prekomjernoj upotrebi vojne sile, upozoravajući da su prethodne intervencije često ostavljale dugoročne posljedice po stabilnost regiona, ali i po ugled same Amerike u svijetu.
Oštra reakcija Bijele kuće
Donald Tramp je na glasanje reagirao burno, koristeći društvene mreže kako bi kritikovao republikanske senatore koji su glasali protiv njegove politike. Poručio je da oni „nikada više ne bi trebali biti izabrani na neku funkciju“, te da takvo glasanje „u velikoj mjeri ometa američku samoodbranu i nacionalnu sigurnost“.
Bez obzira na njegovu reakciju, jasno je da je ovim glasanjem otvoreno novo poglavlje u američkoj politici. Čak i ako rezolucija ne postane zakon, poruka nezadovoljstva je poslata, a pitanje predsjedničkih ovlaštenja ponovo je došlo u središte političke debate.