Može li se odbacivati bilo kakva kolektivna odgovornost, a istovremeno čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid ispraćati kao “svog generala” uz državne i vojne počasti? Upravo je to pitanje ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković postavio u središte svoje poruke državnom vrhu Srbije, nakon informacija o načinu na koji bi Ratko Mladić mogao biti sahranjen.
Godinama se, prema Konakovićevim riječima, iz vrha Srbije ponavlja tvrdnja da neko pokušava srpskom narodu pripisati kolektivnu odgovornost za genocid. On takvu interpretaciju kategorično odbacuje i tvrdi da niko ozbiljan ne optužuje cijeli srpski narod, već da odgovornost za zločine pripada konkretnim pojedincima koji su ih počinili i za njih pravosnažno osuđeni.
Odgovor Beogradu
Konaković smatra da upravo postupci državnog vrha Srbije stvaraju kontradikciju na koju već dugo upozorava. Povod za njegovo reagovanje bile su informacije da bi Ratko Mladić, bivši komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, mogao biti sahranjen uz najviše državne i vojne počasti u Srbiji.
Mladić je pred međunarodnim pravosuđem pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Konaković zbog toga smatra da eventualne državne počasti ne bi predstavljale samo protokolarni čin, već svjesnu političku odluku države da Mladića prihvati kao dio vlastitog državnog i vojnog naslijeđa.
Kako je poručio, niko Srbiji ne nameće Ratka Mladića niti njegove zločine. Problem nastaje onda kada država sama odluči da pravosnažno osuđenog čovjeka predstavi kao svog generala i isprati ga uz državne počasti.
– Niko Srbiji ne nameće zločinca Ratka Mladića. Srbija ga sama bira. Niko Srbiji ne nameće njegove zločine, ali kada država stane iza čovjeka osuđenog za genocid i od njega pravi državnog heroja onda sama na svoja leđa stavlja političku i moralnu odgovornost za naslijeđe koje slavi – ističe Konaković.
Dvije suprotne poruke
Upravo u tome ministar vanjskih poslova BiH vidi ključnu kontradikciju. S jedne strane, iz Srbije se odbacuje svaka tvrdnja koja bi mogla biti protumačena kao pripisivanje odgovornosti cijelom narodu, dok se, s druge strane, prema njegovom mišljenju, Mladić pokušava predstaviti kao dio nacionalnog i državnog naslijeđa.
Konaković pravi jasnu razliku između individualne odgovornosti za ratne zločine i postupaka državnih institucija. Njegova poruka nije da odgovornost pravosnažno osuđenog pojedinca treba prenijeti na cijeli narod, nego upravo suprotno, da država svojim postupcima ne bi trebala sama stvarati identifikaciju sa osuđenim počiniocem genocida.
U tom kontekstu posebno problematizuje izraz “naš general”. Ako institucije Srbije Mladića predstavljaju na taj način, smatra Konaković, onda moraju biti spremne objasniti zbog čega mu se eventualno odaju najviše državne i vojne počasti uprkos pravosnažnoj presudi.
Državne počasti
Razlika između privatne sahrane i državnog ispraćaja u ovom slučaju ima posebno političko značenje. Porodica odlučuje o privatnim aspektima sahrane, ali uključivanje državnog i vojnog protokola šalje poruku koja prevazilazi porodični odnos prema preminulom.
Konaković upravo na toj razlici zasniva svoju kritiku.
Ratko Mladić nije umro kao čovjek protiv kojeg je postupak ostao nedovršen ili kao osoba čija odgovornost nikada nije utvrđena. Njegova doživotna kazna postala je pravosnažna nakon žalbenog postupka.
Utvrđena mu je odgovornost za genocid u Srebrenici, progon, ubistva, deportacije i prisilno premještanje stanovništva, kao i za kampanju terorisanja stanovništva Sarajeva snajperskim djelovanjem i granatiranjem. Proglašen je krivim i za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce.
Zbog toga Konaković eventualno odavanje državnih počasti posmatra kao političku odluku, a ne samo kao ceremonijalno pitanje.
Nema kolektivne krivice
Jedna od najvažnijih poruka njegovog istupa odnosi se upravo na kolektivnu krivicu.
Konaković odbacuje tezu da neko pokušava proglasiti srpski narod kolektivno odgovornim za Mladićeve zločine. Njegova kritika usmjerena je prema državnom vrhu Srbije i njegovom odnosu prema pravosnažno osuđenom bivšem komandantu VRS-a.
Time pokušava okrenuti argument koji se godinama pojavljuje u političkim raspravama o Srebrenici i drugim ratnim zločinima.
Prema njegovoj logici, problem ne predstavlja insistiranje na pravosnažnim presudama. Problem nastaje kada politički i državni predstavnici sami odluče da se identifikuju sa osobom koja je osuđena za genocid, a zatim kritike takvog postupanja predstavljaju kao napad na cijeli narod.
Poruka Vučiću
Iako je Konakovićeva kritika usmjerena prema državnom vrhu Srbije, njena politička težina posebno se odnosi na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i način na koji će se institucije te zemlje postaviti prema Mladićevoj sahrani.
Konaković smatra da se ne mogu istovremeno slati dvije međusobno suprotstavljene poruke – odbacivati povezivanje države sa Mladićevim zločinima, a istovremeno insistirati na njegovom predstavljanju kao “našeg generala”.
– Ako je vaš general, onda objasnite svijetu zašto državnim počastima grlite čovjeka osuđenog za genocid, ubijanje, protjerivanje, ubijanje civila, trudnica, malih beba.. ne nameće vam niko kolektivnu krivicu, sami birate da se identificirate s osuđenim počiniocem genocida – zaključio je ministar Konaković.
Upravo ta poruka predstavlja suštinu njegovog obraćanja.
Prema Konakovićevom stavu, nije moguće istovremeno insistirati na tome da Mladićevi zločini nemaju nikakve veze sa Srbijom, a zatim ga kroz državni protokol simbolički prihvatiti kao dio vlastitog vojnog naslijeđa.
Individualna odgovornost
Pitanje kolektivne odgovornosti posebno je osjetljivo zbog toga što pravosnažne krivične presude utvrđuju odgovornost konkretnih osoba, a ne čitavih naroda.
Konaković upravo na tome insistira.
Njegova poruka jeste da srpski narod ne treba poistovjećivati sa Ratkom Mladićem, ali da državni vrh Srbije mora preuzeti odgovornost za vlastite političke odluke ukoliko odluči da mu oda državne počasti.
Drugim riječima, prema njegovom stavu, niko ne može Srbiju prisiliti da Mladića prihvati kao simbol. Ukoliko to učini sama, onda mora računati i na političke i moralne reakcije koje takva odluka izaziva.
Težina odluke
Način na koji će Ratko Mladić biti sahranjen zbog toga je prerastao okvire privatnog porodičnog pitanja. Posebno se prati eventualno učešće državnih i vojnih institucija Srbije.
Konaković smatra da bi takav potez govorio mnogo više o sadašnjoj politici Srbije nego o samom Mladiću.
Pravosnažna presuda ostaje nepromijenjena bez obzira na način sahrane, političke govore ili poruke koje će biti upućene. Ono što se, međutim, može promijeniti jeste odnos države prema čovjeku koji je tom presudom osuđen.
Zato Konakovićeva poruka državnom vrhu Srbije ima vrlo jednostavnu suštinu: niko srpskom narodu ne nameće kolektivnu krivicu za Mladićeve zločine, ali institucije Srbije svojim postupcima biraju hoće li se od njegove ostavštine distancirati ili će je kroz državne počasti prihvatiti kao dio vlastitog naslijeđa.
Upravo zbog toga eventualna odluka o državnom ispraćaju neće biti samo pitanje ceremonije. Ona će, prema Konakovićevom viđenju, biti politička poruka o tome kakav odnos Srbija želi imati prema Ratku Mladiću, njegovoj pravosnažnoj presudi i zločinima za koje je osuđen.