Izjava ministra finansija i trezora Bosne i Hercegovine Srđana Amidžića o položaju Vijeća ministara BiH otvorila je pitanje koliko se njegove tvrdnje podudaraju s ustavnim uređenjem države. Gostujući na ATV-u, Amidžić je iznio niz političkih ocjena o Sarajevu, Bošnjacima, Republici Srpskoj i međunarodnoj zajednici, ali je posebnu pažnju izazvalo njegovo insistiranje da Vijeće ministara nije državna vlada, nego pomoćni organ Predsjedništva BiH.
Oštre poruke iz Banje Luke
Srđan Amidžić govorio je o odnosima političkih predstavnika Republike Srpske i Federacije BiH, tvrdeći da su neslaganja oko nadležnosti i načina odlučivanja jedan od glavnih razloga političkih kriza u Bosni i Hercegovini. Prema njegovom mišljenju, formiranje vlasti na državnom nivou otežano je zbog različitih pogleda na ustavno uređenje i položaj entiteta.
Ministar je pritom iznio tvrdnju da politički predstavnici iz Sarajeva nastoje ostvariti dominantan utjecaj na donošenje odluka u Bosni i Hercegovini. Takav pristup predstavio je kao suprotnost politici koju zastupaju vlasti Republike Srpske, naglašavajući da se ona zasniva na očuvanju entitetskih nadležnosti.
– U Sarajevu nikada nije jednostavno formirati vlast jer nikada nisu odustali od težnje da se sve pitaju – rekao je Amidžić.
Ova izjava predstavlja njegovu političku ocjenu odnosa unutar Bosne i Hercegovine, a ne činjenicu kojom se može opisati djelovanje svih političkih predstavnika iz Sarajeva. Različite stranke imaju različite stavove o nadležnostima državnih institucija, ustavnim promjenama i budućem uređenju zemlje.
Amidžić je, međutim, nastavio iznositi generalizovane tvrdnje o političkim ciljevima Bošnjaka, povezujući ih s odnosima nastalim nakon rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Spor oko državnog uređenja
U nastavku razgovora Amidžić je predstavio vlastito viđenje odnosa Sarajeva i Banje Luke. Prema njegovom tumačenju, politički sukobi proizlaze iz različitih očekivanja o tome kako bi Bosna i Hercegovina trebala funkcionisati.
– Mi imamo Sarajevo i Banjaluku, Sarajevo nikada neće odustali od svoje težnje da bude BiH bude bošnjačka, odnosno da se muslimani pitaju, jer oni smatraju da su prevareni jer poslije rata Srbi su dobili Srbiju, Hrvati Hrvatsku, a oni su doživjeli da je BiH njihova i da će se njih sve pitati i na taj način žele da zanemare realnost postojanja Republike Srpske. Sa druge strane mi branimo svoju poziciju – rekao je Amidžić.
Ovakvo obrazloženje zasniva se na Amidžićevoj interpretaciji političkih namjera, pri čemu se složeni odnosi između naroda i institucija svode na suprotstavljanje Sarajeva i Banje Luke. Međutim, Bosna i Hercegovina prema svom Ustavu nije država jednog naroda, niti je njeno institucionalno uređenje zasnovano na pravu bilo kojeg naroda da samostalno odlučuje o svim državnim pitanjima.
Dejtonski ustavni okvir predviđa dva entiteta, državne institucije i mehanizme odlučivanja koji uključuju predstavnike konstitutivnih naroda i građana. Upravo raspodjela nadležnosti i različita tumačenja tih ustavnih odredbi često predstavljaju predmet političkih neslaganja.
Amidžić je istakao da vlasti Republike Srpske, uprkos političkim težnjama prema samostalnosti, prihvataju funkcionisanje unutar dejtonske Bosne i Hercegovine.
Dejton i političke želje
Ministar finansija i trezora BiH nastavio je govoriti o različitim političkim ciljevima, navodeći da predstavnici Republike Srpske imaju vlastite želje, ali da istovremeno uvažavaju postojeći ustavni okvir.
– Oni su vrlo agresivni u svojoj želji da se njih sve pita u BiH. I ja razumijem da je to njihova želja, a moja je želja da mi budemo samostalni. Svi možemo imati želje, ali moramo znati šta je realnost, a realnost je Dejton. Ono što stvara problem u BiH, jeste da bez obzira da mi želimo da budemo samostalni, mi pokazujemo da smo spremi da živimo u dejtonskoj BiH, a Bošnjaci ne pokazuju spremnost, jer niko više ne mrzi takvu BiH od ljudi koje žive u Sarajevu i bave se politikom – rekao je Amidžić.
Njegove tvrdnje o odnosu Bošnjaka prema Bosni i Hercegovini predstavljaju političku generalizaciju koju nije moguće primijeniti na sve pripadnike jednog naroda ili sve političke predstavnike iz Sarajeva. Razlike u političkim stavovima postoje i unutar stranaka i institucija, zbog čega se pitanje prihvatanja Dejtonskog sporazuma ne može jednostavno svesti na nacionalnu pripadnost.
Posebno je zanimljivo što Amidžić istovremeno govori o želji za samostalnošću Republike Srpske i prihvatanju postojećeg ustavnog poretka. Dejtonski sporazum potvrđuje kontinuitet Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države, dok entitetima dodjeljuje nadležnosti u okviru njenog ustavnog sistema.
Upravo zbog toga političke težnje za drugačijim uređenjem države ne mogu same po sebi mijenjati ustavne odredbe koje uređuju njen teritorijalni integritet i funkcionisanje institucija.
Sporna tvrdnja o Vijeću ministara
Najviše pažnje u Amidžićevom gostovanju izazvala je njegova izjava o instituciji u kojoj i sam obavlja jednu od najvažnijih funkcija. Ministar je otvoreno izrazio nezadovoljstvo kada ga se naziva državnim ministrom, tvrdeći da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nema karakter vlade.
Prema njegovom tumačenju, Vijeće ministara predstavlja pomoćni organ Predsjedništva BiH, a ne samostalnu instituciju izvršne vlasti. Takvu ocjenu povezao je s historijom uspostavljanja državnih ministarstava i kasnijim promjenama u institucionalnom sistemu.
– Kada mi kažu da sam državni ministar ja se naježim. Savjet ministara nije vlada, nego pomoćni organ Predsjedništva i to moramo da prihvatimo. U početku su bila tri ministarstva, a onda kroz različite intervencije visokih predstavnika se stalno nametao veći broj – kaže Amidžić.
Ova tvrdnja zahtijeva posebno ustavnopravno objašnjenje jer Ustav Bosne i Hercegovine Vijeću ministara daje jasno određeno mjesto u sistemu državnih institucija. Iako se u ustavnom tekstu ne koristi naziv Vlada Bosne i Hercegovine, iz toga ne proizlazi da Vijeće ministara nema izvršne nadležnosti ili da je samo administrativna služba Predsjedništva.
Razlika između formalnog naziva institucije i njenih stvarnih ustavnih i zakonskih ovlaštenja posebno je važna za razumijevanje Amidžićeve izjave.
Šta propisuje Ustav?
Ustav Bosne i Hercegovine u članu V uređuje nadležnosti Predsjedništva, ali i predviđa imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara, uz potvrdu Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.
Predsjedavajući zatim imenuje ministre u skladu s propisanom procedurom, dok Vijeće ministara obavlja poslove koji su mu povjereni Ustavom i zakonima. Istovremeno, Vijeće ministara odgovorno je Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, što je značajno za razumijevanje njegovog institucionalnog položaja.
Tačno je da Ustav predviđa djelovanje Vijeća ministara u skladu s odlukama Predsjedništva BiH u okviru odgovarajućih ustavnih nadležnosti. Međutim, takva formulacija ne znači da Predsjedništvo preuzima sve njegove poslove ili da ministri predstavljaju isključivo pomoćno osoblje članova Predsjedništva.
Zakonom o Vijeću ministara BiH dodatno su uređeni njegov sastav, organizacija, način rada i odgovornosti. Državna ministarstva imaju konkretne zakonske nadležnosti, a njihove aktivnosti uključuju pripremu propisa, provođenje politika i obavljanje poslova iz nadležnosti Bosne i Hercegovine.
Ministarstvo finansija i trezora, na čijem se čelu nalazi Amidžić, upravo je jedna od institucija čije su nadležnosti povezane s finansiranjem državnih institucija, budžetskim procesima i upravljanjem javnim finansijama na nivou Bosne i Hercegovine.
Zbog toga tvrdnja da je Vijeće ministara samo pomoćni organ Predsjedništva ne odražava u potpunosti njegov zakonski položaj i stvarne funkcije u sistemu državne vlasti.
Polemika o visokom predstavniku
Amidžić je u razgovoru otvorio i pitanje međunarodnog prisustva u Bosni i Hercegovini, posebno uloge visokog predstavnika. Tvrdio je da je nastupila nova politička situacija u kojoj visoki predstavnik više nema ulogu kakvu je ranije imao u donošenju odluka.
Takvu ocjenu povezao je s djelovanjem međunarodnih predstavnika i američke diplomatije, koje je optužio za dugogodišnje usmjeravanje političkih procesa u Bosni i Hercegovini.
– Nova realnost, u kojoj se u Sarajevu ne snalaze jeste da nema visokog predstavnika. Oni su bili kao maloljetna djeca koju su za ruku vodili američka ambasada i visoki predstavnik i oni ih vode kroz politički život. Oni su ljudi koji su pristali da im se suspenduje Ustav na jedan dan, da se formira vlast i da se onda vrati.
Vi mislite da Milorad Dodik, sa toliko godina iskustva nije znao kako će se sudski proces završiti, ali krajnji cilj je bio da nema više tog tutora koji će reći kako ćemo raditi i mi sada imamo da nema visokog predstavnika koji će reći šta da radimo – kazao je Amidžić.
Njegova tvrdnja da u Bosni i Hercegovini nema visokog predstavnika predstavlja politički stav koji je potrebno razlikovati od formalnog statusa te institucije. Postojanje Ureda visokog predstavnika proizlazi iz međunarodnog mirovnog aranžmana, dok se osporavanja njegovog legitimiteta i ovlaštenja pojavljuju u političkim raspravama.
Također, Amidžićevo povezivanje sudskog postupka protiv Milorada Dodika s navodnim planom uklanjanja međunarodnog tutorstva predstavlja njegovo političko tumačenje, a ne pravno utvrđen cilj tog postupka.
Politička poruka ili neznanje?
Posebnu pažnju izaziva činjenica da izjave o Vijeću ministara dolaze od osobe koja obavlja funkciju ministra finansija i trezora Bosne i Hercegovine. Upravo zbog položaja koji zauzima, Amidžić ima neposredno iskustvo s načinom funkcionisanja državnih institucija i njihovim zakonskim nadležnostima.
Njegovo insistiranje na tome da nije državni ministar može se posmatrati i u kontekstu političkih stavova SNSD-a o odnosima između države i entiteta. Ta stranka godinama naglašava potrebu očuvanja entitetskih nadležnosti i kritikuje određene procese jačanja institucija Bosne i Hercegovine.
Međutim, političko neslaganje sa postojećim ustavnim uređenjem ne mijenja pravni status institucija niti nadležnosti koje su im dodijeljene važećim propisima.
Vijeće ministara nije isto što i Predsjedništvo BiH, niti njegove nadležnosti prestaju postojati zato što se u Ustavu ne koristi riječ vlada. Njegova izvršna uloga proizlazi iz ustavnih odredbi i zakona koji uređuju rad institucija Bosne i Hercegovine.
Zbog toga je opravdano postaviti pitanje da li Amidžić svjesno koristi političku terminologiju kojom nastoji umanjiti državni karakter institucije ili iznosi nepotpuno tumačenje njenog ustavnog položaja. Bez njegovog dodatnog objašnjenja nije moguće pouzdano utvrditi motiv takvog nastupa.
Institucije i politička odgovornost
Rasprava otvorena Amidžićevim gostovanjem pokazuje koliko je važno razlikovati političke izjave od pravnih činjenica. Ministar ima pravo iznositi političke stavove o uređenju Bosne i Hercegovine, odnosima između entiteta i ulozi međunarodne zajednice, ali se ustavni položaj institucija utvrđuje na osnovu važećih propisa.
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ima zakonom uređene izvršne nadležnosti, a ministri koji ga čine odgovorni su za obavljanje poslova povjerenih državnim institucijama. Činjenica da Predsjedništvo učestvuje u postupku njegovog formiranja ne pretvara Vijeće ministara u organ bez vlastitih nadležnosti.
Amidžićeve izjave o Sarajevu, Bošnjacima i Republici Srpskoj predstavljaju političke ocjene koje mogu biti predmet javne rasprave. Međutim, njegovo tumačenje uloge Vijeća ministara moguće je neposredno uporediti s ustavnim i zakonskim odredbama.
Upravo se tu nalazi suština kontroverze: institucija koju Amidžić predstavlja ima izvršne odgovornosti na državnom nivou, bez obzira na to kako njen politički položaj opisuje ministar koji u njoj obavlja funkciju.
Zato pitanje iz naslova nije samo polemika o jednom televizijskom nastupu, nego i pitanje odnosa visokih zvaničnika prema institucijama čije su nadležnosti dužni provoditi. Političke razlike mogu biti velike, ali ustavne i zakonske odredbe ostaju mjerilo prema kojem se ocjenjuje tačnost tvrdnji o funkcionisanju vlasti u Bosni i Hercegovini.