Da li je Bosna i Hercegovina ikada bila bliže političkom haosu nego sada? Upravo to pitanje sve češće se postavlja nakon posljednjih političkih događaja koji su dodatno uzdrmali domaću scenu i otvorili ozbiljne sumnje u sposobnost aktuelne vlasti da zaštiti državne institucije.
U centru kritika ponovo su se našli Elmedin Konaković i politička grupacija Trojka, kojima dio javnosti zamjera način vođenja politike prema Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj. Posebne reakcije izazvala je situacija oko odlaska Christiana Schmidta, ali i tvrdnje da je Dodik, uprkos brojnim političkim krizama, iz svega izašao snažniji nego ranije.
Politička konfuzija
Elmedin Konaković se ranije pohvalio kako je, zajedno sa saradnicima, uspio “iskontrolisati” pokušaje da Milorad Dodik ukloni Christiana Schmidta sa pozicije visokog predstavnika. Međutim, samo kratko nakon tih izjava uslijedile su informacije o Schmidtovom odlasku, što je otvorilo prostor za brojne političke komentare i kritike.
Mnogi smatraju da pravi problem nije sam odlazak Schmidta, nego posljedice politike koju Trojka vodi već duži period. Kritičari tvrde da je upravo u tom periodu Milorad Dodik dodatno učvrstio svoju političku poziciju i proširio utjecaj unutar institucija Bosne i Hercegovine.
Posebno se ističe tvrdnja da Dodik nije ojačao zbog vlastite političke genijalnosti, nego zbog slabosti političkih protivnika i nedostatka ozbiljnog odgovora na njegove poteze.
Slaba reakcija
Prema kritikama koje se sve češće mogu čuti u javnosti, Trojka je na vlast došla sa pričom o smirivanju političkih tenzija i relaksaciji odnosa među političkim partnerima. Takav pristup mnogi danas vide kao ozbiljnu grešku, smatrajući da se prema Dodikovoj politici nije moglo odnositi blagim tonovima i kompromisima.
Dok su predstavnici vlasti govorili o evropskom putu i stabilizaciji odnosa, Milorad Dodik je istovremeno povlačio poteze koje njegovi politički protivnici vide kao direktan udar na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
U javnosti se sve češće može čuti ocjena da je Trojka pokušavala ostaviti utisak političke stabilnosti dok su državne institucije postajale sve slabije i podložnije pritiscima.
Mnogi podsjećaju da su krizne situacije često završavale pozivima na smirivanje tenzija, bez konkretnih političkih ili institucionalnih poteza koji bi zaustavili dalje eskalacije.
Kapitulacija institucija
Najveće kritike usmjerene su prema reakcijama na poteze vlasti Republike Srpske i djelovanje Milorada Dodika. Kritičari tvrde da je izostala odlučna reakcija državnih institucija u trenucima kada su se donosile odluke koje su ocijenjene kao antiustavne.
Posebnu pažnju izazvale su izjave Elmedina Konakovića u kojima je poručio da neće “slati naoružane ljude na naoružane ljude”, što su politički protivnici predstavili kao znak slabosti države i poruku da institucije neće koristiti puni kapacitet za zaštitu ustavnog poretka.
Upravo taj trenutak mnogi vide kao simbol političkog poraza Sarajeva i potvrdu da je Dodik uspio ostvariti značajnu prednost bez ozbiljnog otpora.
Istovremeno, kritike su upućene i zbog kadrovske politike unutar državnih institucija. Protivnici Trojke tvrde da su pojedine institucije dodatno oslabljene i da su ključne pozicije preuzeli ljudi bliski SNSD-u, što je omogućilo Dodiku veći politički manevarski prostor.
Korak po korak
Analitičari koji kritikuju vlast smatraju da se politička kriza razvijala postepeno. Svaki novi Dodikov potez bio bi predstavljen kao trenutna kriza, nakon čega bi uslijedilo privremeno smirivanje situacije, ali bez suštinskog rješenja.
Takav model, prema njihovim tvrdnjama, omogućio je postepeno pomjeranje političkih granica, sve dok nije došlo do otvorenog osporavanja državnih institucija i pravnog poretka Bosne i Hercegovine.
Kritičari tvrde da je Trojka, umjesto odlučnog političkog odgovora, birala strategiju izbjegavanja sukoba i pokušaja održavanja prividne stabilnosti.
U međuvremenu, Dodik je nastavio jačati svoju političku poziciju, gradeći imidž lidera koji može nametati političke procese i određivati tempo krize u zemlji.
Pogrešna procjena
Veliki dio javnosti smatra da je najveća politička greška Trojke bila pokušaj predstavljanja Milorada Dodika kao partnera sa kojim je moguće postići dugoročan politički dogovor.
Prema tim kritikama, Dodik je godinama dobijao prostor za političko djelovanje dok su njegovi protivnici umanjivali ozbiljnost njegovih izjava i političkih planova.
Istovremeno, svi oni koji su upozoravali na moguće posljedice takve politike često su bili proglašavani radikalima ili ljudima koji šire paniku.
Dodatne reakcije izazvale su tvrdnje da je Bosna i Hercegovina na međunarodnoj sceni oslabila upravo u trenutku kada je Trojka imala snažnu podršku zapadnih partnera i kontrolu nad važnim državnim institucijama.
Mnogi smatraju da je upravo tada postojao prostor za snažniji međunarodni pritisak na Milorada Dodika i njegovu političku strukturu, ali da ta prilika nije iskorištena.
Teške posljedice
Kritičari aktuelne vlasti tvrde da su posljedice takve politike danas vidljive na više nivoa. Navode da je Milorad Dodik politički snažniji nego ranije, da su državne institucije oslabljene, dok je međunarodna pozicija Bosne i Hercegovine dodatno narušena.
Pored političkih pitanja, sve češće se otvaraju i teme ekonomskog stanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, gašenja industrije, problema u energetskom sektoru i rastućeg zaduživanja.
Istovremeno, politička scena među Bošnjacima postala je dodatno podijeljena, što mnogi vide kao još jednu posljedicu dugotrajnih političkih sukoba i nedostatka zajedničke strategije.
Zbog svega toga, dio javnosti smatra da će upravo period vlasti Trojke ostati upamćen kao vrijeme u kojem je secesionistička politika u Bosni i Hercegovini doživjela najveći rast nakon rata.