Nema više mjesta za neutralne. U prostoru koji se sve više prazni između Zagreba i Beograda, onaj ko ne zna ko je i gdje stoji, vrlo lako može postati stranac u vlastitoj zemlji. Vrijeme u kojem se moglo šutjeti, kalkulisati i čekati da se stvari same od sebe srede, polako nestaje. Neutralnost više nije stav, nego odsustvo odgovornosti.
Ako se jednog jutra probudite u državi u kojoj su računi ispisani jezikom koji ne osjećate kao svoj, a ključne infrastrukturne poluge kontroliraju centri moći izvan granica ove zemlje, ne može se reći da upozorenja nije bilo. Današnja politika sve više liči na apsurdni teatar u kojem se suverenitet prodaje bez stida, a izvršioci tog posla ne kriju se iza maski, već iza kravata i birokratskih fraza.
Stečajna politika
Ono što se danas naziva vladanjem nije klasična politika. To je upravljanje u maniru stečajnog upravitelja, gdje je osnovni cilj kupiti kratkoročni mir, pa makar po cijenu dugoročne propasti. Trojka se, umjesto državničke odgovornosti, ponaša kao posrednik između domaće slabosti i stranih interesa. Proces koji se servira kao evropski put sve češće liči na kontrolisanu nacionalnu rasprodaju.
Dug kao omča
Posebno mjesto u toj priči zauzima zaduživanje. Ne zaduživanje za razvoj, proizvodnju ili infrastrukturne projekte koji bi vraćali uloženi novac, već zaduživanje za krpljenje budžetskih rupa. To je dug koji ne stvara vrijednost, nego zavisnost. Kada računi dođu na naplatu, a to se uvijek desi, pitanje više nije hoće li se plaćati, nego čime.
U takvom scenariju, na stolu se pojavljuje ono što ima stvarnu vrijednost: energetski sektor, telekomunikacije, aerodromi, autoceste. To nisu obična preduzeća, već stubovi ekonomskog suvereniteta. Njihova prodaja ne bi bila fiskalna mjera, već politička kapitulacija. Država koja izgubi kontrolu nad strujom i komunikacijama gubi i mogućnost samostalnog odlučivanja.
Energetska zamka
U istom okviru treba posmatrati i priču o novim energetskim pravcima. Iza velikih riječi o diverzifikaciji i sigurnosti krije se opasnost da ključni ventili budu izvan domaće kontrole. Kada se strateški projekti grade tako da o njima odlučuju drugi, to više nije energetska nezavisnost, nego nova vrsta zavisnosti.
Umjesto jačanja domaćih institucija i državnih kompanija, favoriziraju se modeli koji moć prebacuju u ruke političkih i ekonomskih kartela. Takav pristup ne donosi sigurnost, već dugoročnu ucjenu. Suverenitet se ne gubi odjednom, već cijev po cijev, ugovor po ugovor.
Grijeh šutnje
Ipak, ne bi bilo pošteno svu odgovornost svaliti samo na one koji aktivno sprovode ovakvu politiku. Postoji i odgovornost onih koji vide šta se dešava, ali biraju da ne reaguju. Pasivnost, uljuljkanost i uvjerenje da će neko drugi povući pravi potez, postaju saučesništvo.
Država se ne brani saopćenjima, niti čekanjem da se politički vjetrovi promijene sami od sebe. Ona se brani prisustvom, pritiskom, jasnim stavom i spremnošću da se izađe iz zone komfora. Nečinjenje, koliko god izgledalo bezazleno, često ima iste posljedice kao i otvorena izdaja.
Iluzija neutralnosti
U takvom ambijentu, najopasnija je iluzija neutralnosti. Ideja da se može ostati po strani, biti iznad svega i svima, ne funkcioniše u prostoru gdje drugi imaju vrlo jasne ciljeve. Neutralnost u vremenu pritisaka i podjela ne znači slobodu, nego prepuštanje odluke drugima.
– Ko nije sa mnom, protiv mene je.
Ova poruka, koliko god zvučala oštro, u današnjoj realnosti poprima političko značenje. U izboru između očuvanja države i njenog razvlačenja, ne postoji sredina. Onaj ko ne bira, biva izabran.
Asimilacija kroz ravnodušnost
Susjedni politički projekti nemaju dilema ni zadrški. Oni znaju šta žele i strpljivo rade na tome. U takvom okruženju, masa koja se odriče identiteta i državotvorne svijesti postaje laka meta. Politička ravnodušnost vodi u tiho nestajanje, korak po korak, bez buke i otpora.
Priča o relaksaciji odnosa često služi kao paravan za odustajanje. Dok jedni svoje interese podižu na nivo svetinje, drugima se patriotizam predstavlja kao nešto sramno i prevaziđeno. Taj autošovinizam razara iznutra i otvara prostor onima koji nemaju dileme.
Buđenje ili nestanak
Slika koja se nameće nije nimalo ugodna. Zaduženja rastu, resursi se nude kao zalog, strateški projekti se grade mimo domaće kontrole, a politička energija se rasipa na unutrašnje svađe. Vrijeme koje dolazi neće pitati ko je bio umoran, razočaran ili nezainteresovan.
Nema više neutralnih. Ili se preuzima odgovornost i staje u odbranu onoga što je zajedničko, ili se pristaje na ulogu posmatrača vlastitog nestajanja. Trojka je, kako se vidi, izabrala put kratkoročnog mira i dugoročne štete. Na društvu je da odluči hoće li šutnjom potvrditi taj izbor ili će se probuditi prije nego što cijena postane nepovratna.