Da li je Željka Cvijanović propustila ključni trenutak da upotrijebi mehanizam zaštite vitalnog interesa Republike Srpske u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine? Upravo se na toj tvrdnji zasniva pravna analiza prema kojoj bi odluka Narodne skupštine Republike Srpske od 7. jula 2026. godine mogla pasti pred Ustavnim sudom BiH, jer veto nije uložen kada je donesena prvobitna odluka o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, već nekoliko mjeseci kasnije prilikom imenovanja njenih inostranih članova.
Ključni trenutak
U centru cijelog slučaja nalazi se odluka Predsjedništva Bosne i Hercegovine o Komisiji za nacionalne spomenike. Prema iznesenoj pravnoj analizi, Željka Cvijanović je kao preglasani član Predsjedništva BiH imala mogućnost da još u januaru pokrene proceduru zaštite vitalnog interesa Republike Srpske.
Ustav Bosne i Hercegovine omogućava preglasanom članu Predsjedništva da odluku proglasi destruktivnom po vitalni interes entiteta s čije teritorije je izabran, nakon čega o tome odlučuje nadležni entitetski zakonodavni organ.
Cvijanović, međutim, u januaru nije iskoristila taj mehanizam protiv same odluke o Komisiji.
Upravo je to, prema ovoj analizi, najvažniji propust, jer je januarska odluka nakon toga mogla stupiti na snagu i početi proizvoditi pravne posljedice.
Vraćanje stranih članova
Problem za Republiku Srpsku autori ovakvog pravnog tumačenja vide u sadržaju odluke. Njome su, kako se navodi, ponovo predviđeni inostrani članovi Komisije, ali je istovremeno promijenjen i način odlučivanja.
Prema navodima iz analize, vraćeno je većinsko odlučivanje, čime je ponovo otvorena mogućnost preglasavanja članova Komisije.
Ranijom odlukom Predsjedništva BiH iz 2016. godine uveden je konsenzus kao način odlučivanja, što je predstavljalo drugačiji model od onoga koji je ponovo uspostavljen januarskom odlukom.
Ukoliko je Cvijanović smatrala da takvo rješenje ugrožava vitalni interes Republike Srpske, ključna tvrdnja jeste da je veto trebalo uložiti upravo tada, dok odluka još nije počela proizvoditi svoje pune pravne posljedice.
Veto pet mjeseci kasnije
Umjesto toga, Cvijanović je reagovala nekoliko mjeseci kasnije, kada je otvoreno pitanje imenovanja dva inostrana člana Komisije.
Tada je uložila veto na odluku kojom su druga dva člana Predsjedništva BiH imenovala inostrane članove.
Narodna skupština Republike Srpske potom je 7. jula 2026. godine podržala njen potez i potvrdila veto.
Međutim, upravo se ovdje pojavljuje pravni problem na kojem počiva cijela analiza. Ako je ranija odluka kojom je već predviđeno postojanje stranih članova Komisije stupila na snagu bez veta, postavlja se pitanje može li se nekoliko mjeseci kasnije kroz veto na njihovo konkretno imenovanje praktično blokirati provođenje odluke koja je već postala važeća.
To će biti jedno od ključnih pitanja pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.
Predmet pred Sudom
Zahtjev za ocjenu ustavnosti odluke Narodne skupštine Republike Srpske podnio je bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Time je cijeli spor iz političke prešao i u ustavnopravnu sferu.
Ustavni sud BiH ima nadležnost da odlučuje o sporovima koji nastaju prema Ustavu Bosne i Hercegovine, pa će u konkretnom slučaju ocjenjivati ustavnost osporenog akta.
Prema pravnoj argumentaciji iznesenoj u tekstu, postoji mogućnost da Sud zaključi kako je Narodna skupština Republike Srpske potvrđivanjem naknadnog veta pokušala spriječiti provođenje ranije odluke Predsjedništva BiH koja je već stupila na snagu.
Takav ishod, međutim, u ovom trenutku nije odluka Ustavnog suda, već predviđanje mogućeg pravnog raspleta.
Mogući argument Suda
Ukoliko Ustavni sud prihvati takvo tumačenje, mogao bi zaključiti da je ključni trenutak za korištenje veta bio januar, kada je donesena osnovna odluka o Komisiji.
Cvijanović tada nije osporila odluku mehanizmom vitalnog interesa, čime je omogućeno njeno stupanje na snagu.
Ako ta odluka već predviđa dva inostrana člana Komisije, onda bi naknadno sprečavanje njihovog imenovanja moglo biti protumačeno kao blokiranje provođenja već važeće odluke.
Upravo je to suština pravnog rizika na koji analiza upozorava.
Drugim riječima, pitanje pred Sudom moglo bi biti da li se veto može koristiti protiv pojedinačnog koraka kojim se provodi odluka koju preglasani član Predsjedništva nije pravovremeno osporio kada je ona donesena.
Druga pravna mogućnost
Analiza ukazuje i na drugi mehanizam koji je Cvijanović mogla koristiti ukoliko je smatrala da je prilikom izbora inostranih članova prekršena procedura.
Prema januarskoj odluci Predsjedništva BiH, inostrane članove Komisije za nacionalne spomenike trebalo bi da nominuje direktor UNESCO-a.
Cvijanović je tvrdila da dvojicu imenovanih članova nije nominovao direktor UNESCO-a.
Ako je upravo to bio njen pravni prigovor, prema iznesenom tumačenju postojala je mogućnost da pitanje ustavnosti odluke o imenovanju pokrene pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.
To bi bio drugačiji pravni put od proglašavanja odluke destruktivnom po vitalni interes Republike Srpske i traženja podrške Narodne skupštine.
Upravo zato autori analize smatraju da bi Ustavni sud mogao zaključiti da je postojao odgovarajući pravni mehanizam za osporavanje imenovanja, ali da veto uložen nekoliko mjeseci nakon osnovne odluke nije bio pravi način.
Posljedice za RS
Ukoliko Ustavni sud BiH zaista poništi odluku Narodne skupštine Republike Srpske od 7. jula, posljedice bi mogle biti značajne.
Time bi bio uklonjen akt kojim je potvrđen veto na imenovanje inostranih članova, a otvorio bi se put za provođenje januarske odluke Predsjedništva BiH u dijelu koji se odnosi na sastav Komisije.
Još važnije za Republiku Srpsku moglo bi biti pitanje načina odlučivanja unutar Komisije.
Ako ostane na snazi model većinskog odlučivanja umjesto ranijeg konsenzusa, predstavnici Republike Srpske više ne bi imali istu mogućnost da zaustave odluku sa kojom se ne slažu.
Upravo zbog toga autori analize januarski potez Cvijanović smatraju mnogo važnijim od njenog kasnijeg veta.
Odgovornost Cvijanović
Cijela argumentacija na kraju se vraća na pitanje političke odgovornosti članice Predsjedništva BiH.
Prema iznesenom stavu, problem nije u tome što Cvijanović nije pokušala zaštititi interese Republike Srpske, već u tome što je to učinila prekasno.
Da je veto uložen na januarsku odluku, Narodna skupština Republike Srpske mogla je tada odlučivati o pitanju koje je obuhvatalo cjelokupno uređenje Komisije, uključujući strane članove i način donošenja odluka.
Umjesto toga, prvobitna odluka stupila je na snagu, dok je procedura zaštite vitalnog interesa pokrenuta tek kada je trebalo imenovati konkretne inostrane članove.
Čeka se konačna odluka
Sve će sada zavisiti od toga kako će Ustavni sud Bosne i Hercegovine protumačiti odnos između januarske odluke Predsjedništva, naknadnog veta Željke Cvijanović i odluke Narodne skupštine Republike Srpske od 7. jula.
Nije unaprijed moguće tvrditi kakvu će odluku Sud donijeti. Tvrdnja da bi odluka Narodne skupštine mogla biti proglašena neustavnom predstavlja pravnu procjenu autora analize, a ne već poznat stav Ustavnog suda BiH.
Ukoliko se, međutim, takav scenario ostvari, cijeli slučaj mogao bi ponovo otvoriti pitanje pravovremenosti političkih i pravnih poteza predstavnika Republike Srpske u zajedničkim institucijama.
Tada bi posebno neugodno pitanje za Željku Cvijanović bilo zbog čega mehanizam vitalnog interesa nije iskoristila u januaru, kada je donesena osnovna odluka, nego tek nekoliko mjeseci kasnije, kada su posljedice te odluke već počele dolaziti na dnevni red.