Godinama je Bosna i Hercegovina funkcionisala unutar dobro poznatog zapadnog političkog okvira u kojem je Vašington bio garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, dok je Brisel kroz priču o reformama i evropskom putu pokušavao održati političku stabilnost regiona. NATO integracije stalno su lebdjele u pozadini kao svojevrsno obećanje budućnosti, ali i alat političkog pritiska kojim su međunarodni akteri pokušavali držati Balkan pod kontrolom.
Međutim, novi dokument američkog State Departmenta izazvao je ozbiljan potres među političkim analitičarima i diplomatama jer mnogi smatraju da pokazuje potpuno novu filozofiju američkog pristupa Bosni i Hercegovini i Zapadnom Balkanu.
Najnoviji izvještaj State Departmenta upućen Kongresu, koji se odnosi na američku politiku regionalne stabilnosti i prosperiteta na Zapadnom Balkanu, u političkim krugovima se više ne doživljava kao običan birokratski dokument. Naprotiv, mnogi ga vide kao jasan signal da Vašington redefiniše svoje prioritete u regionu i da Bosnu i Hercegovinu više ne posmatra na isti način kao prethodnih decenija.
Nova doktrina
Na prvi pogled, dokument i dalje koristi poznati diplomatski jezik. Govori se o očuvanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, regionalnoj stabilnosti, institucionalnim reformama i potrebi suprotstavljanja ruskom i kineskom uticaju.
Fraze poput „teritorijalni integritet“ i „entitetska linija“ ponavljaju se više puta, što je posebno važno jer su mnogi analitičari prethodnih mjeseci tvrdili da se takav rječnik sve manje koristi u međunarodnim diplomatskim porukama.
Ipak, ono što je izazvalo najveću pažnju nije samo ono što u dokumentu piše, nego upravo ono što nedostaje.
Evropska unija gotovo da se i ne spominje, NATO integracije više nisu centralna tema, dok demokratizacija i ustavne reforme više ne predstavljaju glavni fokus američkog angažmana na Balkanu.
Umjesto toga, cijeli dokument djeluje mnogo više kao bezbjednosna i geopolitička strategija u kojoj je stabilnost važna prvenstveno zbog zaštite energetskih ruta, investicija i geopolitičkog nadmetanja sa Rusijom i Kinom.
Takva promjena pristupa mnoge je navela na zaključak da Vašington Bosnu i Hercegovinu više ne vidi kao nedovršen demokratski projekat kojem treba pomoći da izgradi funkcionalne institucije, nego kao strateški prostor koji mora ostati stabilan zbog širih globalnih interesa.
Energetska mapa
Posebno mjesto u novom američkom pristupu zauzimaju energetski projekti. Projekat Južne plinske interkonekcije između Bosne i Hercegovine i Hrvatske više se ne predstavlja samo kao infrastrukturni projekat, nego kao dio mnogo šire geopolitičke strategije čiji je cilj smanjiti ruski energetski uticaj u jugoistočnoj Evropi.
Time Bosna i Hercegovina praktično postaje važna tačka u geopolitičkom sukobu velikih sila.
Dugi niz godina država se nalazila između različitih međunarodnih interesa. Evropska unija insistirala je na sporim reformama i birokratskim procedurama, Rusija je preko Republike Srpske širila politički i medijski uticaj, Turska pokušavala održavati balans kroz političke i ekonomske veze, dok Sjedinjene Američke Države sada sve otvorenije prelaze na pragmatičan model zasnovan na strateškim interesima.
Upravo zbog toga mnogi analitičari tvrde da Vašington više nema ambiciju da vodi dugoročan proces političke transformacije Balkana.
Novi cilj sada je mnogo jednostavniji, očuvati stabilnost, zaštititi energetske koridore, spriječiti veći ruski uticaj i održati regionalni mir.
Paradoks Dodika
Najveće kontroverze izazvao je odnos američke administracije prema Miloradu Dodiku.
Iako dokument formalno podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, gotovo da nema direktnog suočavanja sa Dodikovom politikom, njegovom secesionističkom retorikom ili sukobima sa državnim institucijama.
To je posebno izazvalo pažnju nakon odluke administracije predsjednika Donalda Trumpa da ukine ekonomske sankcije protiv Dodika, članova njegove porodice i velikog broja njegovih političkih saveznika.
Mnogi politički analitičari smatraju da upravo ta odluka pokazuje kako se američka politika prema Balkanu mijenja iz ideološke u potpuno pragmatičnu.
Umjesto insistiranja na demokratiji i reformama, fokus se sve više prebacuje na stabilnost i saradnju sa regionalnim liderima koji mogu garantovati mir i zaštitu strateških interesa.
U dokumentu se ne objašnjava jasno zbog čega su sankcije ukinute, niti se detaljno govori o Dodikovim političkim potezima koji su ranije opisivani kao prijetnja Dejtonskom sporazumu.
Takva šutnja izazvala je ozbiljnu zabrinutost među brojnim posmatračima političkih prilika u Bosni i Hercegovini.
Pitanje sankcija
Dodatnu konfuziju izazvala je činjenica da su pojedini američki kongresmeni, i republikanci i demokrate, prethodnih mjeseci tražili ponovno uvođenje sankcija Miloradu Dodiku.
U martu su visoki članovi Kongresa upozorili da Dodikove aktivnosti i dalje predstavljaju ozbiljnu prijetnju suverenitetu Bosne i Hercegovine i Dejtonskom mirovnom sporazumu.
Posebno su ukazivali na njegove lobističke aktivnosti u Vašingtonu i stalne pokušaje podrivanja državnih institucija.
Upravo zbog toga mnogi smatraju da unutar američkog političkog sistema trenutno ne postoji potpuno jedinstven stav o Bosni i Hercegovini.
Dok jedan dio američke administracije Dodika i dalje vidi kao destabilizirajući faktor, drugi očigledno smatra da je pragmatična saradnja važnija od otvorene konfrontacije.
Slabljenje Evrope
Veliku pažnju izazvalo je i gotovo potpuno odsustvo Evropske unije iz novog američkog dokumenta.
Pojedini balkanski analitičari smatraju da to pokazuje koliko je Brisel izgubio politički uticaj na Balkanu.
Evropska unija već godinama govori o reformama, evropskom putu i proširenju, ali proces pristupanja praktično stagnira.
Istovremeno, unutrašnje podjele unutar same Evropske unije dodatno su oslabile njen kredibilitet u regionu.
U takvom vakuumu druge sile počele su agresivnije širiti svoj uticaj.
Rusija koristi etničke i političke podjele, Kina ulaže ogromna sredstva kroz infrastrukturne projekte i kredite, zalivske zemlje povećavaju ekonomski uticaj, dok Sjedinjene Američke Države sve više fokus stavljaju na energetiku i geopolitičku stabilnost.
Mnogi upozoravaju da Balkan nikada dugo ne ostaje bez spoljnog uticaja i da svaki vakuum brzo popunjava neka druga sila.
Odlazak Schmidta
Posebnu simboliku u cijeloj priči ima odlazak visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Njegova ostavka mnogima djeluje kao kraj jedne ere međunarodnog upravljanja Bosnom i Hercegovinom.
Schmidt je tokom svog mandata postao simbol starog modela međunarodne politike u Bosni i Hercegovini — intervencionističkog pristupa u kojem je Zapad vjerovao da ima pravo i obavezu direktno oblikovati politički sistem države.
Njegov odlazak dolazi upravo u trenutku kada taj koncept gubi snagu.
Sve više se stvara utisak da međunarodni akteri više nemaju volju za duboke političke reforme, nego samo žele spriječiti ozbiljnu destabilizaciju regiona.
Nova faza
Bosna i Hercegovina tako ulazi u potpuno novu političku fazu.
Međunarodna zajednica i dalje će braniti teritorijalni integritet države, ali se sve manje vidi spremnost da se ozbiljno interveniše kako bi politički sistem postao funkcionalniji.
To je možda i najveća dilema budućnosti Bosne i Hercegovine.
Očuvanje postojećih granica nije isto što i stvaranje stabilne i funkcionalne države.
Nova američka politika, prema mišljenju brojnih analitičara, sada se svodi na nekoliko jednostavnih ciljeva — spriječiti kolaps, zaštititi strateške interese, ograničiti ruski uticaj i održati regionalni mir.
Ali dugoročna kriza Bosne i Hercegovine nikada nije bila samo pitanje izbjegavanja sukoba.
Suštinsko pitanje oduvijek je bilo da li međunarodna zajednica zaista vjeruje da Bosna i Hercegovina može postati funkcionalna demokratija ili je cilj samo održavanje kontrolisane stabilnosti bez ozbiljnih promjena.
Upravo zbog toga novi dokument iz Vašingtona mnogi vide kao prelomni trenutak koji bi mogao dugoročno odrediti političku budućnost Bosne i Hercegovine i cijelog regiona.