Teške optužbe o višemilionskim poslovima, javnim nabavkama i navodnim provizijama otvorile su novu frontu u predizbornoj kampanji u Bosni i Hercegovini. Kandidat za člana Predsjedništva BiH Zdenko Lučić tvrdi da su Milorad Dodik i Dragan Čović preko njima bliskih osoba i političkih kadrova izgradili sistem kontrole nad važnim državnim poslovima, ali za najteže navode koje je iznio zasad nisu javno predstavljene pravosnažne sudske odluke koje bi ih potvrdile.
Teške optužbe
Lučić je objavio opširan materijal u kojem tvrdi da se iza svakodnevnih političkih sukoba i priča o nacionalnim interesima nalazi sasvim drugačija saradnja političkih struktura.
Prema njegovoj verziji, dok se političari u javnosti predstavljaju kao zaštitnici različitih nacionalnih interesa, iza zatvorenih vrata postoji saradnja kada su u pitanju unosni poslovi, javne nabavke i kontrola institucija.
– Dok se u Bosni i Hercegovini zahuktava službena kampanja za predstojeće Opće izbore, u javnosti sve više izlaze na vidjelo frapantne činjenice koje ukazuju na to da Milorad Dodik i Dragan Čović u potpunosti kontroliraju sve ključne sustave putem kojih se sustavno izvlači javni novac i dodatno opterećuju građani. Dok se u javnom prostoru uglavnom raspravlja o nacionalnim i ustavnim pitanjima, iza zatvorenih vrata odvija se raspodjela kontrole nad najunosnijim proračunskim projektima – navodi Lučić.
Njegova centralna teza jeste da političke razlike prestaju kada se dođe do velikih finansijskih interesa. Tvrdi i da informacije na kojima zasniva svoje optužbe dolaze iz samog sistema.
Međutim, riječ je o izuzetno ozbiljnim optužbama za korupciju i izvlačenje javnog novca, pa ih je potrebno posmatrati kao Lučićeve tvrdnje sve dok ih nadležne institucije ne potvrde kroz istrage i sudske postupke.
Nacionalne teme
Lučić smatra da nacionalna retorika ima funkciju skretanja pažnje građana s ekonomskih interesa političkih struktura.
Prema njegovom tumačenju, dok se pred biračima vode žestoki sukobi oko ustavnog uređenja, entiteta i nacionalne ugroženosti, saradnja postoji tamo gdje se odlučuje o velikim poslovima.
– Dok se s jedne strane glasačima nudi agresivna retorika o zaštiti entitetskog suvereniteta, s druge se strane plasiraju priče o ugroženosti nacionalnih interesa. Međutim, ta fasada velikih nacionalnih tema služi isključivo kao paravan. Stvarna pozicija koju sve tri strane čvrsto drže i brane jest kontrola nad strateškim državnim agencijama, koje su pretvorene u unosne obiteljske agencije namijenjene nesmetanom izvlačenju javnog novca za izborne kampanje – tvrdi Lučić.
Takvim navodima Lučić pokušava predstaviti sistem koji, prema njegovim tvrdnjama, prelazi granice političkih stranaka i nacionalnih blokova.
Poslovi sa dokumentima
Poseban dio njegovih optužbi odnosi se na poslove Agencije za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH, odnosno IDDEEA-e, te na saradnju s njemačkom kompanijom Muehlbauer.
Lučić iznosi podatke o ugovoru za izradu pasoša prema kojem je jedinična cijena obrasca iznosila 18,38 KM bez PDV-a. Za kontingent od 1,6 miliona pasoša vrijednost je iznosila nešto više od 29,4 miliona KM bez PDV-a, odnosno približno 34,47 miliona KM s porezom.
Postojanje ugovora i navedeni finansijski iznosi mogu se odvojiti od Lučićevih tvrdnji o tome šta se navodno događalo iza ugovorenih poslova.
Upravo u tom drugom dijelu on iznosi najteže optužbe, tvrdeći da je postojao sistem provizija i raspodjele novca.
Četiri ključna imena
Lučić u središte svojih tvrdnji stavlja četiri osobe koje povezuje s različitim dijelovima navodnog sistema.
– Najnoviji provjereni podaci ukazuju na to da su ključne uloge u osmišljavanju, upravljanju i izvlačenju izravnih provizija iz ovog financijskog tijeka imali Igor Dodik, Bojan Vujić, Davorin Primorac i Almir Badnjević – izričit je Lučić.
Nakon toga svakom od njih pripisuje određenu ulogu. Igor Dodik je sin Milorada Dodika, Davorin Primorac je zet Dragana Čovića, dok je Almir Badnjević direktor IDDEEA-e.
Lučić tvrdi da su njihove navodne uloge bile međusobno povezane.
– Igor Dodik, kao sin Milorada Dodika, prema navodima insajderskih izvora ima ključnu ulogu u koordinaciji procesa i osigurava uklanjanje administrativnih prepreka na terenu. Bojan Vujić ima ulogu glavne spone u prijenosu i raspodjeli financijskih sredstava i njegov zadatak jest osigurati neometan i diskretan prijenos gotovog novca od izvođača prema krajnjim korisnicima u Sarajevu i Mostaru. Davorin Primorac, kao zet Dragana Čovića, predstavlja hercegovačko krilo ove koalicije i njegova pozicija jamči političku stabilnost aranžmana. Almir Badnjević, kao čelnik IDDEEA-e, izravno upravlja ugovornim procesima i drži birokratsku kontrolu – navodi se u objavi.
Ove tvrdnje o konkretnim osobama predstavljaju Lučićeve optužbe i ne treba ih predstavljati kao utvrđene činjenice bez odgovarajućih dokaza i odluka nadležnih organa.
Ured za žalbe
Drugi važan dio Lučićeve objave odnosi se na Ured za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine.
Na čelu ove institucije nalazi se Marko Kolobarić, dok su među članovima Ureda Nikolina Silak, Adin Kondžić, Siniša Tešanović, Jelena Račić i Sanela Salihović.
Lučić tvrdi da je upravo postupak žalbi na javne nabavke korišten kao sredstvo pritiska. Prema njegovoj verziji događaja, određene kompanije podnose žalbe koje dovode do blokiranja postupaka, nakon čega nastaje prostor za finansijske dogovore.
– Sustav vršenja pritiska funkcionira putem namjernog kreiranja pravnih zastoja. Kada IDDEEA pokrene natječaj, fiktivna poduzeća bez stvarnih kapaciteta ulažu formalne prigovore. Ured za razmatranje žalbi te prigovore prihvaća, čime se zaustavlja proizvodnja dokumenata, a njemački izvođač dovodi u poziciju u kojoj mora platiti tražene ustupke kako bi blokada bila uklonjena – objašnjava Lučić.
I ovdje je riječ o njegovoj tvrdnji o motivima i načinu djelovanja institucije, a ne činjenici koja proizlazi iz samog postojanja žalbenih postupaka.
Veza sa Infinityjem
U nastavku Lučić spominje i banjalučku Infinity International Group te Prointer, kompaniju koja se godinama nalazi u centru političkih polemika zbog velikog broja poslova sa javnim sektorom.
Lučić tvrdi da su poslovni odnosi sa njemačkim partnerom korišteni kao dio šire finansijske konstrukcije. Ide i dalje, tvrdeći da su određeni ugovori služili kao paravan za vraćanje novca koji je prethodno izvučen kroz provizije.
Za tako ozbiljne navode potrebno je postojanje finansijskih tragova, dokumentacije i rezultata istrage kako bi se mogli predstavljati kao dokazana koruptivna shema.
Lučić, međutim, tvrdi da raspolaže informacijama iz sistema i internim dokumentima koji potkrepljuju njegovu verziju događaja.
Milioni od dokumenata
Najkonkretniji dio objave odnosi se na iznose koje Lučić označava kao navodne provizije.
On tvrdi da je određeni iznos bio ugrađen u cijenu svakog pasoša, lične karte i vozačke dozvole, te da je na taj način tokom četiri godine prikupljeno oko osam miliona KM.
– Na ukupan kontingent putovnica od 1.600.000 komada ugrađena je nelegalna provizija od 1,7 KM po komadu. Na količinu osobnih iskaznica od oko 1,8 milijuna komada fiksna provizija iznosi 2,5 KM po komadu, dok se na milion vozačkih dozvola uzima 0,8 KM po komadu. Ukupan iznos iznuđenog novca izravno iz džepova građana za četiri godine iznosi oko 8.000.000 KM. Ovaj plijen kreatori dijele na tri dijela. Dok se narodi svađaju, strane složno dijele milijune – navodi Lučić.
Računski gledano, iznosi koje je naveo daju približno osam miliona KM, ali sama matematička podudarnost ne potvrđuje njegovu ključnu tvrdnju da su navedeni iznosi zaista predstavljali nezakonite provizije.
Za dokazivanje takve optužbe bili bi potrebni ugovori, finansijski tokovi, svjedočenja i nalazi nadležnih istražnih institucija.
Cijena birokratije
Lučić pokušava svoje tvrdnje približiti građanima poređenjem cijena izdavanja dokumenata u Bosni i Hercegovini i susjednim državama.
Posebno navodi vozačke dozvole, tvrdeći da građani BiH, s obzirom na životni standard, plaćaju izrazito skupu birokratiju.
Prema njegovoj političkoj argumentaciji, problem nije samo eventualno nezakonito izvlačenje novca nego činjenica da bi takav sistem, ako postoji, na kraju direktno plaćali građani.
U tome vidi vezu između velikih političkih struktura i svakodnevnog života stanovništva.
Čović i Dodik
Centralna meta Lučićevog istupa ipak ostaju Dragan Čović i Milorad Dodik.
On tvrdi da njihova politička saradnja nije ograničena na pitanja o kojima javno postižu dogovore, nego da postoji mnogo dublja mreža zajedničkih finansijskih interesa.
Čovića povezuje s interesima u energetici, sektoru igara na sreću i poslovima vezanim za dokumente, dok porodicu Dodik povezuje s IT sektorom i poslovima s javnim institucijama.
To su veoma ozbiljne optužbe koje će zahtijevati odgovore prozvanih osoba i institucija.
Lučićev politički zaključak jeste da građani godinama gledaju sukobe političkih lidera oko nacionalnih pitanja, dok se iza kulisa, prema njegovim tvrdnjama, zajednički štite unosni poslovi.
Čekaju se dokazi
Objavljeni podaci nesumnjivo otvaraju pitanja o javnim nabavkama, ugovorima za izradu dokumenata, ulozi žalbenih postupaka i eventualnim političkim vezama osoba uključenih u te procese.
Međutim, postoji važna granica između dokumentiranog ugovora i optužbe da je dio njegove vrijednosti završio kao nezakonita provizija.
Lučić tvrdi da je tu granicu moguće preći dokazima kojima raspolaže. Hoće li njegove tvrdnje dobiti potvrdu nadležnih institucija, zavisit će od toga postoje li dokumenti i finansijski tragovi koji mogu potvrditi navodni tok novca.
Do tada njegove tvrdnje o pranju novca, iznuđivanju provizija i podjeli višemilionskog plijena ostaju optužbe kandidata za Predsjedništvo BiH iznesene tokom izborne kampanje.
Poruka građanima
Lučić svoju objavu završava tvrdnjom da posljedice eventualnog sistema na koji upozorava ne snose političari nego građani koji plaćaju dokumente i druge javne usluge.
– Krajnji rezultat ove megalomanije izbornih fondova jest izravno osiromašenje građana. Dok vladajuća kasta inkasira milijune za gotovinske isplate, običan čovjek plaća europski najskuplju birokraciju s obzirom na svoja primanja, čime se cementira status Bosne i Hercegovine kao države u kojoj su osnovna građanska prava pretvorena u najprofitabilniji privatni biznis dvije obitelji – zaključuje Zdenko Lučić.
Njegov istup tako predstavlja jednu od najtežih serija optužbi iznesenih tokom kampanje. Prozvane osobe imaju pravo odgovoriti na navode, dok konačnu riječ o eventualnoj krivičnoj odgovornosti ne mogu dati politički protivnici niti predizborne objave, nego nadležna tužilaštva i sudovi na osnovu dokaza.
Pogledajte PRILOG!