Taktika “drž’te lopova” odavno je poznata u politici. Suština joj je jednostavna: onaj ko je odgovoran za problem prvi počne optuživati druge, kako bi se pažnja javnosti skrenula sa stvarnih krivaca. Upravo tom logikom, kako se navodi, djeluje i aktuelna politička većina, koja je posljednjih dana usmjerila napade prema Dževadu Mahmutoviću, delegatu u Klubu Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske.
Autor teksta ukazuje da se u javnosti stvara privid izdaje, dok se istovremeno prešućuju daleko ozbiljniji politički potezi koji su prethodili ovoj situaciji. Umjesto analize stvarnih posljedica, pažnja se svjesno prebacuje na pojedinca.
Trojka u napadu
Ko o čemu, Trojka o bošnjačkom nacionalnom interesu. Tako je, prema ovom tumačenju, i započela kampanja protiv Mahmutovića, kojeg su predstavnici vladajuće koalicije označili kao izdajnika jer nije glasao za pokretanje mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa prilikom imenovanja Vlade Republike Srpske.
Optužbe su zasnovane na tvrdnji da bi takav potez “usporio, zakomplikovao i možda ozbiljno poremetio” planove Milorada Dodika. Upravo riječ “možda” postaje ključna tačka cijele konstrukcije, jer ozbiljna politička optužba, kako se navodi, ne može počivati na pretpostavkama.
Mehanizam bez efekta
Mahmutović je u javnom nastupu pojasnio da bi eventualno pokretanje mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa vrlo brzo završilo pred Ustavnim sudom RS-a, koji je pod punom kontrolom Dodikovog režima. U takvom odnosu snaga, realno je očekivati brzo odbacivanje prigovora.
Time bi se, u najboljem slučaju, imenovanje Vlade RS-a odgodilo za nekoliko dana. Umjesto 18. januara, novi kabinet bi bio izabran svega nekoliko dana kasnije. Suštinski, politička realnost bi ostala potpuno ista.
Tvrdnje da bi se postupak razvukao sedmicama ili čak mjesec dana, u tekstu se ocjenjuju kao neozbiljne i neutemeljene. U sistemu u kojem institucije djeluju pod jasnim političkim uticajem, dugotrajna blokada bila bi nemoguća.
Optužbe bez dokaza
Mahmutoviću se, uprkos tome, stavlja na teret izdaja bez ijednog konkretnog dokaza. Posebno se problematizira činjenica ko iznosi takve optužbe i s kakvim političkim zaleđem.
– Mahmutović “spriječio ulaganje veta…” – rekao je Damir Mašić.
Ovakva tvrdnja, prema objašnjenju u tekstu, pokazuje elementarno nerazumijevanje ustavnih mehanizama. Mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa nije isto što i veto, jer on ne zaustavlja odluku, već je upućuje na ocjenu Ustavnom sudu.
Lične diskvalifikacije
Umjesto argumentovane rasprave o glasanju, dio kritičara fokus je prebacio na Mahmutovićevu biografiju. Takav pristup dodatno potvrđuje nedostatak stvarnih argumenata. Ni delegat Armin Hamzić, niti stranka Narod i pravda, nisu ponudili odgovor na ključno pitanje: šta bi se suštinski promijenilo da je Vlada RS-a imenovana nekoliko dana kasnije?
Odgovor je, prema autoru, jasan, ne bi se promijenilo ništa. Izborni procesi se nisu ponovili, politički odnosi nisu se promijenili, a Dodikova pozicija ostala je ista.
Paradoks izdaje
Paradoks cijele situacije leži u činjenici da Mahmutovića za izdaju optužuju oni koji su, kako se navodi, na početku mandata napravili poteze s daleko ozbiljnijim posljedicama po bošnjački politički položaj. Podsjeća se na odluku kojom je visoki predstavnik suspendovao mehanizme zaštite prilikom formiranja Vlade Federacije, a koju su podržali predstavnici SDP-a i NiP-a.
Tim činom, tvrdi se, Bošnjacima je faktički oduzet ključni mehanizam zaštite, što predstavlja suštinsko slabljenje njihove ustavne pozicije. Uprkos tome, odgovornost se sada pokušava prebaciti na jednog delegata.
Ulazak Dodika u vlast
Tekst dalje podsjeća na formiranje vlasti na državnom nivou, gdje su upravo SDP i saveznici omogućili Dodiku i SNSD-u ulazak u ključne institucije. Navodi se niz konkretnih političkih odluka i glasanja bez kojih takva konfiguracija vlasti ne bi bila moguća.
U tom svjetlu, glasanje Dževada Mahmutovića ne predstavlja izdaju, već rijedak primjer individualne autonomije u političkom sistemu koji, kako se navodi, nije navikao na neposlušnost.
Savjest kao motiv
Na kraju, autor zaključuje da silovita potreba Trojke i njima bliskih medija da Mahmutovića proglase izdajnikom više govori o njihovoj vlastitoj savjesti nego o njegovom postupku. Pritisak da i on “pogriješi” tumači se kao pokušaj izjednačavanja krivice.
Sve optužbe koje se iznose, navodi se, nisu ništa drugo do prikriveno priznanje političkih grešaka i odluka donesenih ranije, a čije se posljedice danas pokušavaju prekriti glasnom retorikom.