Potezi koji se posljednjih mjeseci povlače u Bosni i Hercegovini sve više liče na pažljivo slaganu političko-sigurnosnu operaciju u kojoj se institucije države sistematski zaobilaze ili svjesno ostavljaju po strani. Nakon prošlogodišnjeg dolaska pripadnika mađarskog Centra za borbu protiv terorizma, koji su zajedno sa policijskim strukturama iz Republike Srpske održali zajedničku vježbu, sada je načinjen još ozbiljniji iskorak, trajno institucionalno prisustvo.
Podsjećanja radi, u Bosnu i Hercegovinu je tada ušlo oko četrdeset pripadnika elitne mađarske jedinice, predvođenih direktorom TEK-a Janošem Hajduom, čovjekom koji se u mađarskoj javnosti opisuje kao osoba od posebnog povjerenja premijera Viktora Orbana. Dolazak stranih specijalaca vremenski se poklopio sa izricanjem presude Miloradu Dodiku, što je dodatno otvorilo sumnje da se ne radi o slučajnosti, već o jasno tempiranom političkom signalu.
Državne institucije Bosne i Hercegovine, kao i mnogo puta ranije, reagovale su sporo ili nikako. Čak ni nadležna ministarstva nisu imala spremne odgovore, a zahtjevi za ulazak stranih bezbjednosnih snaga ostali su neobrađeni u ključnim trenucima. Takva neorganizovanost ostavila je prostor da se čitav proces završi bez ikakve institucionalne kontrole, što je ozbiljan udar na suverenitet države.
Tišina institucija
Situacija je dodatno eskalirala kada je u Banjoj Luci otvorena kancelarija mađarskog Centra za borbu protiv terorizma. Riječ je o presedanu koji do sada nije viđen u Bosni i Hercegovini, strana specijalna bezbjednosna struktura dobija stalno uporište, dok domaće sigurnosne agencije ostaju nijeme. Do danas se nijedna relevantna institucija nije jasno oglasila o pravnom osnovu, nadležnostima niti stvarnoj svrsi ovog prisustva.
Zvanična objašnjenja iz entitetskog Ministarstva unutrašnjih poslova svedena su na fraze o saradnji, razmjeni informacija i zajedničkoj obuci u borbi protiv terorizma. Međutim, izostao je odgovor na ključno pitanje – kako je moguće da se takva saradnja uspostavlja bez jasne saglasnosti države i bez transparentne procedure.
Diplomatska ofanziva
Sve se to odvija paralelno sa intenzivnom međunarodnom aktivnošću Milorada Dodika. Posjete Izraelu i Mađarskoj, te najave puta u Sjedinjene Američke Države, dio su šire diplomatske ofanzive u kojoj Dodik pokušava da se pozicionira kao saveznik globalnih desničarskih i konzervativnih struktura. U tom kontekstu posebno se uklapa i njegova sve otvorenija islamofobna retorika, koja se ponavlja gotovo po identičnom obrascu.
Dodik u svojim istupima sve češće govori o navodnoj prijetnji muslimanske dominacije, svjesno ignorišući stvarnost multietničke Bosne i Hercegovine i zloupotrebljavajući strah kao političko oružje. Takav narativ nailazi na razumijevanje kod političkih krugova koji i sami grade karijere na strahu od „drugih i drugačijih“.
– Ja ne vodim ovdje ličnu bitku, ja vodim bitku za Rs i moj glavni politički cilj, poslije 30 godina neuspjeha Dejtonskog sporazuma je da Srbe kršćane odvojim od muslimana koji hoće hegemoniju nad srpskim narodom i kršćanima – rekao je Dodik.
Opasne najave
Ovakve poruke ne ostaju samo na riječima. Dodik sve češće najavljuje „velike poteze“, pozivajući se na, kako kaže, povoljan međunarodni trenutak. U tim izjavama otvoreno se pominje i mogućnost proglašenja nezavisnosti Republike Srpske, uz tvrdnje da bi takav čin bio brzo međunarodno priznat.
– Rs će, kada bude proglašena nezavisnost, u roku od nekoliko dana priznati 15 zemalja – rekao je Dodik.
Dok se ovakve poruke plasiraju u javnost, zvanično Sarajevo djeluje uspavano, bez jasne strategije i bez vidljivog političkog odgovora. Upravo ta pasivnost dodatno ohrabruje politike koje testiraju granice dozvoljenog, svjesne da reakcija možda neće stići na vrijeme.
Šira slika
Kombinacija stranog bezbjednosnog prisustva, zapaljive retorike i institucionalne tišine stvara opasan ambijent u kojem se Bosna i Hercegovina postepeno gura u zonu političke nestabilnosti. Nije riječ o izolovanim incidentima, već o procesu koji se gradi korak po korak, uz jasne političke ciljeve.
Ako se institucije države ne probude i ne počnu djelovati koordinisano i odlučno, prostor za ovakve poteze će se dodatno širiti. A kada reakcija konačno stigne, moglo bi se ispostaviti da je već kasno i da su ključne linije već pređene.