Način na koji se nazivaju javne ustanove može djelovati kao tehničko pitanje, ali u praksi često utiče na osjećaj pripadnosti građana i njihov odnos prema institucijama. Zbog toga se otvorilo pitanje kakve posljedice mogu imati različita tumačenja ustavnih prava i da li bi takve rasprave mogle uticati i na političke odluke u narednom periodu.
Rasprava je pokrenuta nakon saopćenja Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH koje je reagovalo na zahtjeve za uklanjanje prefiksa „hrvatski“ iz naziva pojedinih javnih ustanova u Mostaru.
Kako je nastao spor
U posljednje vrijeme u Mostaru su pojedine građanske inicijative i javne ličnosti otvorile pitanje naziva institucija koje koriste svi građani, a finansiraju se iz budžeta. Smatraju da takvi nazivi trebaju biti neutralni, dok predstavnici HNS-a tvrde da se time zadire u ustavni položaj konstitutivnih naroda.
Zbog toga je Glavno vijeće HNS-a izdalo saopćenje u kojem navodi da se radi o kršenju prava koja proizlaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Saopćenje je izazvalo brojne reakcije jer se pitanje odnosi na balans između kolektivnih i građanskih prava.
U tom dokumentu HNS je podsjetio na ustavni koncept konstitutivnosti naroda.
– Spomenute aktere te cjelokupnu domaću i međunarodnu javnost podsjećamo kako je načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba temeljno ili natkrovljujuće načelo Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma. Kao konstitutivan, Hrvati u BiH su ustavotvoran, državotvoran i suveren narod ili Ustavom institucionalizirana nacija. O tome, između ostalog, svjedoče i institucije Hrvatskog člana Predsjedništva BiH i Hrvatski klub Doma naroda PS BiH – rekao je HNS BiH.
Nakon toga u saopćenju je dodatno objašnjen njihov pogled na državno uređenje.
– Stoga se s pravom može reći kako Bosna i Hercegovina nije jednonacionalna, nego višenacionalna država. Država i hrvatskog, i bošnjačkog, i srpskog naroda. Također, i država svih njenih građana i državljana, ali ne i ‘građanska’ država utemeljena na načelu ‘jedan čovjek, jedan glas – rekao je HNS BiH.
U nastavku su poručili da će se protiviti pokušajima ograničavanja prava koja, kako navode, proizlaze iz ustavne pozicije.
– Stoga, još jednom, upućujemo vrlo jasnu i čvrstu poruku svim domaćim i međunarodnim društvenim i političkim akterima u BiH kako će se Hrvati u BiH odlučno i snažno suprotstaviti svim nasrtajima na hrvatsku konstitutivnost u BiH i prava koja proistječu iz te pozicije. Ustavno, pravno i politički, pri tom, potpuno svjesni da su ta prava institucionalizirana i zajamčena Ustavom BiH i Daytonskim mirovnim sporazumom – rekao je HNS BiH.
Ustavni okvir i terminologija
Nakon objave saopćenja, pravni stručnjaci su analizirali formulacije koje se često koriste u političkom govoru, poput izraza „hrvatski član Predsjedništva BiH“. Ustav Bosne i Hercegovine predviđa da Predsjedništvo ima tri člana iz reda bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda, ali to nije formalni naziv funkcije.
Pravno precizniji izraz jeste „član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“. Upotreba termina „hrvatski“ ili „srpski“ predstavlja opisni politički izraz koji proizlazi iz sistema kolektivne reprezentacije naroda, ali ne predstavlja posebnu pravnu titulu.
Takav model uveden je nakon rata kako bi se osigurala ravnoteža između naroda i spriječila dominacija jednog nad drugim. Međutim, kritičari ukazuju da istovremeno ostavlja otvoreno pitanje položaja građana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda.
Nazivi javnih ustanova
Drugo pitanje odnosi se na institucije koje se finansiraju javnim sredstvima, a u nazivu imaju etnički prefiks. Ustav BiH istovremeno štiti kolektivna prava naroda i jednakost građana, pa se razlikuju kulturne ustanove identitetskog karaktera i javne ustanove opće namjene.
Naziv sam po sebi ne mora značiti diskriminaciju, ali može stvoriti percepciju da je institucija namijenjena samo jednoj grupi, iako je koriste svi građani. Upravo to pitanje otvorilo je raspravu u Mostaru.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u ranijim odlukama naglašavao je da javne institucije trebaju odražavati multietnički karakter društva i osigurati jednak pristup svima. Zbog toga se pravna analiza ne svodi samo na naziv, nego i na način korištenja i dostupnost ustanove.
Poređenje sa ranijom praksom
U poslijeratnom periodu mijenjani su nazivi pojedinih mjesta sa etničkim prefiksima, poput Srpskog Sarajeva, Srbinja ili Srpskog Broda. Te promjene obrazlagane su potrebom uklanjanja ekskluzivnih obilježja iz javnog prostora i podsticanja reintegracije.
Slična logika sada se koristi i u raspravi o nazivima ustanova. Ideja je da javne institucije ostanu dostupne svima bez osjećaja isključenosti, dok kulturne organizacije mogu zadržati identitetski karakter ako nisu dio javnog sistema.
Širi društveni kontekst
Statut grada Mostara predviđa multietničko funkcionisanje institucija, ali ne propisuje izričito uklanjanje etničkih prefiksa iz naziva. Zbog toga se pitanje rješava kroz tumačenje principa jednakosti i nediskriminacije.
Postoje dva pristupa, jedan smatra da naziv nije problem ako su prava jednaka, dok drugi naglašava da javna ustanova treba imati neutralan naziv kako bi se izbjegla percepcija privilegovanosti.
Hoće li institucije donijeti jedinstveno rješenje ili će svaka situacija biti posebno procjenjivana ostaje otvoreno pitanje. Ipak, rasprava je pokazala koliko pravna pitanja, političke odluke i svakodnevni život građana mogu biti međusobno povezani, čak i kada se na prvi pogled radi samo o imenu jedne ustanove.