Milioni dolara koji se izdvajaju za lobiranje u Washingtonu ponovo su otvorili pitanje šta politički predstavnici iz Bosne i Hercegovine zapravo pokušavaju postići u Sjedinjenim Američkim Državama. U centru pažnje našli su se Milorad Dodik i Dragan Čović, a njihove aktivnosti američki sagovornici i analitičari povezuju s političkim ciljevima koji bi mogli zadirati u samu strukturu države i Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Lobiranje u Washingtonu
Lider HDZ-a BiH Dragan Čović angažirao je firmu Mercury Public Affairs, povezanu s političkim krugovima bliskim američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, kako bi lobirala za njegovu stranku. Prema podacima Ministarstva pravosuđa SAD-a, riječ je o potezu kojim se i Čovićeva politička opcija snažnije uključuje u borbu za utjecaj u Washingtonu.
Sa druge strane, Republika Srpska već je izdvojila značajne iznose za lobističke aktivnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema analizi dokumenata američkog Ministarstva pravosuđa, vrijednost ugovora o lobiranju koje je potpisala Republika Srpska iznosi najmanje devet miliona dolara otkako je Donald Trump stupio na dužnost.
Cilj takvih aktivnosti jeste približavanje aktuelnoj američkoj administraciji, dok političari iz Republike Srpske, među kojima se posebno ističe Milorad Dodik, istovremeno pokušavaju osigurati podršku za svoje političke ciljeve, uključujući pitanje sankcija i odnosa prema statusu ovog entiteta.
Dodikov politički aparat imao je pomoć i pojedinih poznatih američkih imena, među kojima je Rudy Giuliani, iako takvi kontakti nisu uvijek podrazumijevali formalnu registraciju u svojstvu lobista.
Čovićev novi potez
Ulazak Dragana Čovića u ozbiljnije lobističke aktivnosti u Washingtonu mogao bi predstavljati odgovor na višegodišnje napore koje Dodik ulaže u stvaranje političkih veza u Sjedinjenim Američkim Državama. Takvu mogućnost spomenuo je i Jim O’Brien, bivši predsjednički izaslanik za Balkan.
– Čović „bi mogao biti malo uznemiren činjenicom da Dodik kupuje sve ove prijatelje u Washingtonu, pa možda jednostavno želi nekoga ko može prenijeti njegovu tačku gledišta“ – izjavio je Jim O’Brien.
O’Brien smatra da iza Čovićevog angažmana može postojati i konkretniji politički cilj koji se već godinama pojavljuje u raspravama o budućem uređenju Bosne i Hercegovine.
– Čović „mogao biti zainteresovan za ponovno zagovaranje trećeg entiteta s hrvatskom većinom“ – dodao je O’Brien.
Prema njegovoj ocjeni, takav potez predstavljao bi „značajnu reviziju“ Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je uspostavljeno sadašnje ustavno uređenje Bosne i Hercegovine s dva entiteta – Federacijom Bosne i Hercegovine i Republikom Srpskom.
Ideja trećeg entiteta
Pitanje mogućeg formiranja entiteta s hrvatskom većinom već dugo izaziva snažne političke reakcije u Bosni i Hercegovini. Dodatnu pažnju privukla je činjenica da je američka konzervativna Heritage Foundation dala podršku ideji koja ide u tom pravcu.
Kritičari takvog koncepta upozoravaju da bi novo teritorijalno i etničko preuređenje Bosne i Hercegovine moglo dodatno produbiti postojeće političke i nacionalne podjele. Posebno osjetljivo pitanje jeste mogućnost ponovnog otvaranja temeljnih rješenja uspostavljenih Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Dok Dodik govori o većoj samostalnosti Republike Srpske i zagovara poteze koji slabe nadležnosti državnih institucija, Čovićeva politika prvenstveno insistira na promjeni položaja Hrvata i izbornog sistema. Upravo zbog toga aktivnosti njihovih lobista u Washingtonu izazivaju pažnju ljudi koji prate američku politiku prema Bosni i Hercegovini i Balkanu.
Kada je riječ o bošnjačkim političarima, u ovom kontekstu navodi se Elmedin Konaković iz Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, koji je također angažovao američke lobiste. Međutim, nije jasno jesu li oni za svoj angažman primili bilo kakvu naknadu.
Milioni za lobiranje
Posebno pitanje odnosi se na novac koji Republika Srpska izdvaja za političko lobiranje u inostranstvu. Kada se iznosi koji se spominju uporede s ekonomskom snagom ovog entiteta, pojavljuju se pitanja o opravdanosti tolikih troškova i načinu njihovog finansiranja.
Budžet Republike Srpske iznosi približno 4,37 milijardi dolara, dok na teritoriji ovog entiteta živi više od milion stanovnika. U takvim okolnostima višemilionski ugovori za lobiranje u Sjedinjenim Američkim Državama privukli su posebnu pažnju.
– Kako je moguće da milioni dolara za lobiranje dolaze iz tako male zemlje s jednom od najmanje razvijenih ekonomija u Evropi? – upitala je osoba upoznata sa situacijom kojoj je garantovana anonimnost jer nije bila ovlaštena da govori javno.
Upravo pitanje porijekla i načina trošenja tog novca postaje važan dio cijele priče. Lobiranje u Washingtonu samo po sebi nije neuobičajeno jer države, kompanije, političke organizacije i različite interesne grupe angažuju profesionalne firme kako bi svoje stavove približile američkoj administraciji, Kongresu i drugim centrima političke moći.
Međutim, situacija u Bosni i Hercegovini znatno je složenija zbog činjenice da različiti politički centri iz iste države mogu lobirati za potpuno različite, pa čak i međusobno suprotstavljene političke ciljeve.
Različiti politički interesi
Upravo tu se otvara pitanje u čije ime i za čije interese se troši novac. Ako političke strukture iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine angažuju lobiste kako bi u Washingtonu zastupale vlastite političke programe, onda se politička borba iz zemlje praktično prenosi i u Sjedinjene Američke Države.
To je posebno važno u trenutku kada se govori o mogućim promjenama odnosa američke administracije prema Balkanu. Svaki politički akter pokušava pronaći ljude koji imaju pristup centrima odlučivanja i koji mogu njegovu poruku predstaviti na mjestima gdje se oblikuje američka vanjska politika.
Mujanović iznosi optužbe
Bosanskohercegovački politolog s američkom adresom Jasmin Mujanović smatra da upravo u tome treba tražiti suštinu cijele priče. Prema njegovoj interpretaciji, aktivnosti Dodika i Čovića ne predstavljaju lobiranje za interese Bosne i Hercegovine kao države.
– Jednostavno: dva velika potrošača novca za lobiranje iz Bosne, odnosno Dodik i Čović, zapravo ne lobiraju u ime bosanske države. Oni aktivno lobiraju protiv interesa i integriteta bosanske države. Oni pokušavaju razbiti bosansku državu i Dejtonski sporazum koji je postignut uz posredovanje SAD-a. To je njihov dugogodišnji zajednički projekat, koji također uživa političku i finansijsku podršku Srbije, Hrvatske, Rusije i Kine – naveo je Jasmin Mujanović.
Mujanović dalje iznosi tvrdnju da se iza tih lobističkih aktivnosti nalazi šira politička i finansijska podrška. Riječ je o njegovoj procjeni i optužbama koje iznosi u kontekstu odnosa političkih struktura iz Bosne i Hercegovine sa Zagrebom, Beogradom, Moskvom i Pekingom.
Prema njegovim navodima, problem nije samo u političkim ciljevima lobiranja nego i u činjenici da se za takve aktivnosti koristi javni novac. Istovremeno smatra da postoje i drugi izvori finansijske podrške.
– Drugim riječima, oni obojica zloupotrebljavaju javni novac u samoj Bosni – za što se optužnice mogu podići samo u samoj zemlji te gotovo sigurno primaju (in)direktnu finansijsku pomoć od svojih pokrovitelja u Beogradu i Zagrebu, u najmanju ruku, a vrlo vjerovatno i iz Moskve i Pekinga – navodi Jasmin Mujanović.
Borba za Washington
Sve veće prisustvo političkih predstavnika iz Bosne i Hercegovine na američkoj lobističkoj sceni pokazuje koliko Washington ostaje važan za političke procese na Balkanu. Milioni dolara koji se ulažu u kontakte, savjetnike i lobističke kompanije potvrđuju da domaći politički akteri vjeruju kako odluke i stavovi američke administracije mogu imati ozbiljan utjecaj na njihovu poziciju.
Dodik pokušava osigurati povoljniji odnos američkih vlasti prema politici Republike Srpske i vlastitoj političkoj poziciji, dok Čović preko profesionalnih lobista nastoji predstaviti interese svoje stranke i političke zahtjeve koje zastupa u Bosni i Hercegovini.
Upravo zbog toga upozorenja da bi lobistička utakmica mogla prerasti u pokušaj promjene osnovnih dejtonskih rješenja dobijaju dodatnu težinu. Dejtonski mirovni sporazum ostaje temelj sadašnje ustavne strukture Bosne i Hercegovine, pa bi svako ozbiljno zadiranje u postojeći sistem otvorilo niz političkih i pravnih pitanja.
Dok se veliki iznosi troše na politički utjecaj u američkoj prijestolnici, ostaje otvoreno pitanje kakve će konkretne posljedice takve aktivnosti imati za Bosnu i Hercegovinu i njene građane. Jedno je jasno, politička borba koja se vodi između domaćih lidera odavno nije ograničena samo na Sarajevo, Banju Luku i Mostar, već se njen značajan dio preselio i u hodnike političke moći u Washingtonu.