Može li se politička ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini tražiti uz istovremeno izbjegavanje institucija u kojima se donose najvažnije odluke? Zdenko Lučić, kandidat pet hrvatskih opozicionih stranaka za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, otvorio je upravo to pitanje i dio odgovornosti za položaj Hrvata pripisao dosadašnjoj hrvatskoj politici.
Kritika iz Mostara
Lučić u izbornu utrku ulazi kao zajednički kandidat HDZ-a 1990, HRS-a, HNP-a, HSS-a i HDS-a. Kao general HVO-a i kandidat opozicionog bloka, u svom nastupu nije se usmjerio samo na političke protivnike izvan hrvatskog biračkog tijela, već je kritiku prvenstveno adresirao prema hrvatskim dužnosnicima i načinu na koji su proteklih decenija zastupali interese naroda.
Njegova osnovna poruka je da se politička prava ne mogu ostvarivati bez aktivnog prisustva u državnim institucijama. Lučić smatra da odlazak u Sarajevo samo zbog formalnog obavljanja funkcije, bez ozbiljnog političkog angažmana, ne može biti predstavljen kao borba za interese Hrvata.
– Po dnevnicu u Sarajevo, pa preko Ivana kući. Tako se hrvatski interesi ne brane – poručio je Lučić.
Ovom kratkom porukom Lučić je pokušao napraviti razliku između pukog obavljanja dužnosti i stvarnog političkog djelovanja. Prema njegovom stavu, izabrani i imenovani predstavnici moraju koristiti institucije kao mjesto pregovora i političke borbe, umjesto da se problemi samo konstatuju nakon što odluke već budu donesene.
Tri decenije politike
Kritiku je potom proširio na period od posljednjih 30 godina. Lučić tvrdi da je previše hrvatskih dužnosnika izbjegavalo institucije u kojima se odlučuje o važnim pitanjima, dok se istovremeno hrvatskoj javnosti govorilo o nedovoljnoj zastupljenosti i političkoj neravnopravnosti.
– Previše je hrvatskih dužnosnika trideset godina izbjegavalo institucije u kojima se donose odluke, a zatim narodu objašnjavalo da su Hrvati zakinuti i podzastupljeni – naveo je Lučić.
Takvim stavom Lučić otvara osjetljivo pitanje odgovornosti unutar samog hrvatskog političkog korpusa. Umjesto da uzroke problema traži isključivo u odnosima sa bošnjačkim ili srpskim političkim predstavnicima, on tvrdi da se mora analizirati i ono što su radili ljudi koji su godinama imali mandat da predstavljaju Hrvate.
Upravo je to jedna od tačaka na kojoj će se vjerovatno graditi njegova izborna kampanja. Kao kandidat pet opozicionih stranaka, Lučić mora ponuditi drugačiji pristup od politike dominantnih hrvatskih struktura, a njegova poruka iz Mostara pokazuje da će jedan od argumenata biti kritika dosadašnjeg načina političkog predstavljanja.
Odgovornost hrvatske politike
Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini već godinama je predmet političkih rasprava. Pitanja izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, izmjena Izbornog zakona, zastupljenosti u institucijama i takozvanog legitimnog predstavljanja nalaze se među najvažnijim zahtjevima hrvatskih stranaka.
Lučić te probleme ne negira, ali smatra da dio odgovornosti za postojeće stanje treba tražiti i među onima koji su predstavljali hrvatski narod. Time se njegov pristup razlikuje od političke retorike u kojoj se odgovornost gotovo u potpunosti pripisuje drugim političkim akterima ili samom ustavnom uređenju zemlje.
– Dio odgovornosti leži upravo na lošim hrvatskim politikama – istakao je Lučić.
Ovakva izjava ima dodatnu političku težinu jer dolazi u periodu priprema za Opće izbore 2026. godine. Hrvatsko biračko tijelo imat će više kandidata i političkih koncepcija, a opozicione stranke okupljene oko Lučića pokušavaju ponuditi alternativu politici koja je godinama dominantna među Hrvatima u BiH.
Sarajevo kao adresa
Lučić posebno insistira na Sarajevu kao mjestu na kojem hrvatski politički predstavnici moraju biti prisutni. Njegova poruka ne odnosi se samo na fizički dolazak u institucije, nego na aktivno učestvovanje u političkim procesima, pregovorima i donošenju odluka.
Prema takvom pristupu, politička borba za ravnopravnost podrazumijeva svakodnevni institucionalni rad. To uključuje razgovore sa političkim predstavnicima drugih naroda i stranaka, traženje saveznika za određena rješenja i insistiranje na zahtjevima kroz institucije Bosne i Hercegovine.
– U Sarajevu se mora biti, raditi, pregovarati i boriti za jednakopravnost hrvatskog naroda – zaključio je Lučić.
Time je praktično sažeo politički pristup koji želi predstaviti biračima. Umjesto politike distance prema Sarajevu, Lučić zagovara snažnije prisustvo upravo tamo gdje se donose odluke koje se odnose na cijelu državu.
Borba za birače
Njegove poruke istovremeno treba posmatrati u kontekstu predstojeće izborne utakmice. Pet stranaka koje su stale iza njegove kandidature pokušavaju objediniti dio hrvatskih birača koji žele alternativu dosadašnjoj politici, pa će odnos prema radu hrvatskih predstavnika u državnim institucijama očigledno biti jedna od tema kampanje.
Lučić pritom ne tvrdi da problemi političkog položaja Hrvata ne postoje. Naprotiv, govori o potrebi borbe za jednakopravnost, ali insistira da se rezultati ne mogu očekivati bez aktivnog djelovanja ljudi kojima su birači povjerili funkcije.
Njegova kritika zato nosi i jednostavnu poruku: ako hrvatski politički predstavnici smatraju da njihov narod nije dovoljno zastupljen ili da njegova prava nisu adekvatno zaštićena, onda upravo oni moraju pokazati šta su konkretno učinili da takvo stanje promijene.
Predizborne varnice
Kako se bude približavala izborna utrka, ovakvih sukoba unutar hrvatskog političkog prostora vjerovatno će biti sve više. Lučićeva kandidatura predstavlja direktan izazov dosadašnjem rasporedu političke snage, a pet stranaka koje ga podržavaju pokušat će uvjeriti birače da je potreban drugačiji način zastupanja hrvatskih interesa.
Njegove poruke iz Mostara pokazuju da taj drugačiji pristup želi graditi na većoj prisutnosti u državnim institucijama i preuzimanju odgovornosti za vlastite političke rezultate. Umjesto da se Sarajevo posmatra samo kao mjesto iz kojeg dolaze problemi, Lučić poručuje da ono mora biti mjesto političke borbe, pregovora i pokušaja pronalaženja rješenja.
Time je otvorio i neugodno pitanje za hrvatske dužnosnike koji su tokom proteklih decenija obavljali važne funkcije: koliko su problemi na koje su upozoravali bili posljedica političkog sistema, a koliko vlastitog načina rada? Upravo bi odgovor na to pitanje mogao postati jedna od zanimljivijih tema hrvatske predizborne utakmice u Bosni i Hercegovini.