Može li se činjenica da je neko Srbin zaposlen u institucijama Bosne i Hercegovine pretvoriti u tvrdnju da njegovo radno mjesto “pripada Republici Srpskoj”? Upravo na takvom povezivanju različitih ustavnih, profesionalnih i političkih kategorija počiva nova poruka Milorada Dodika, kojom je ponovo otvorio prostor za etničke podjele i podizanje političkih tenzija u Bosni i Hercegovini.
Nova Dodikova poruka
Milorad Dodik objavio je na društvenoj mreži X tvrdnje o položaju zaposlenih Srba u institucijama Bosne i Hercegovine. Naveo je da je razgovarao s nekoliko grupa ljudi koji rade u državnim institucijama u Sarajevu i da su mu se oni žalili na pritiske i provokacije.
Dodik nije naveo njihova imena, institucije u kojima rade, konkretne slučajeve niti osobe koje su navodno odgovorne za takvo ponašanje. Umjesto toga, odgovornost je u svojoj objavi vezao za ono što naziva “muslimansko-bošnjačkom komponentom”.
– Razgovarao sam sa nekoliko grupa naših ljudi koji rade u zajedničkim institucijama u Sarajevu i svi odreda su se požalili na nepodnošljivu atmosferu, pritisak koji stvara muslimansko-bošnjačka komponenta. Iako rade u različitim organima, podmetanja, pritisci i provokacije koje doživljavaju su isti. Na moj poziv da se javno oglase i ukažu na to šta im se događa, jednoglasno su istakli da se plaše za svoj položaj i da će sebi time dodatno otežati život. Rekao sam im da su oni profesionalci, ali i predstavnici srpskog naroda i na tim pozicijama su prevashodno jer one pripadaju Republici Srpskoj. Jasno sam podvukao da sve te institucije jednako pripadaju i srpskom narodu, da je krajnje neprihvatljivo bilo čije nametanje volje i da nisu dužni da trpe bilo čije zlostavljanje. Srpska stoji iza svakog Srbina iz Republike Srpske koji radi u zajedničkim organima i spremna je da im pruži svaku zaštitu – poručio je Dodik.
U ovoj poruci nalazi se nekoliko potpuno različitih pitanja koja Dodik povezuje u jednu političku konstrukciju. Potrebno je, međutim, razdvojiti ono što predstavlja neprovjerenu tvrdnju, ono što je političko tumačenje i ono što proizlazi iz ustavnog i zakonskog uređenja Bosne i Hercegovine.
Čije su institucije?
Jedna od najproblematičnijih Dodikovih tvrdnji jeste ona da su pojedini zaposleni na određenim pozicijama prvenstveno zato što te pozicije “pripadaju Republici Srpskoj”.
Takva formulacija ne odgovara načinu na koji su uređene institucije Bosne i Hercegovine.
Institucije Bosne i Hercegovine nisu institucije Republike Srpske niti Federacije BiH. One pripadaju ustavnom sistemu države Bosne i Hercegovine, dok Ustav BiH uređuje njihove nadležnosti i odnose između države i entiteta.
Tačno je da ustavni sistem Bosne i Hercegovine poznaje mehanizme zastupljenosti konstitutivnih naroda, kao i učešće ljudi iz oba entiteta u državnim institucijama. Međutim, iz toga ne proizlazi zaključak da određeno radno mjesto predstavlja vlasništvo jednog entiteta.
Upravo tu nastaje ključna razlika koju Dodikova formulacija briše.
Konkurs i stručnost
Kod državnih službenika posebno je važno razlikovati političke funkcije od profesionalnih radnih mjesta.
Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine uređuje način zapošljavanja državnih službenika, a zapošljavanje i napredovanje vezani su za zakonom propisane procedure, uključujući javne konkurse i profesionalne sposobnosti kandidata.
Istovremeno se vodi računa o nacionalnoj strukturi, ali to nije isto što i tvrdnja da konkretno radno mjesto “pripada Republici Srpskoj”.
Drugim riječima, postojanje principa nacionalne zastupljenosti ne pretvara državne institucije u zbir entitetskih radnih mjesta koja su vlasništvo Republike Srpske ili Federacije BiH.
Upravo suprotno, državni službenik zaposlen je u instituciji Bosne i Hercegovine i svoj posao mora obavljati u skladu sa zakonima i pravilima koja važe za tu instituciju.
Profesionalac ili predstavnik?
Drugi problematičan dio Dodikove objave jeste povezivanje profesionalnog statusa državnih službenika sa političkim predstavljanjem jednog naroda.
Dodik zaposlenima poručuje da su profesionalci, ali istovremeno i “predstavnici srpskog naroda”.
To su dvije kategorije koje ne treba poistovjećivati.
Osoba može biti Srbin i istovremeno državni službenik zaposlen u instituciji Bosne i Hercegovine. Međutim, činjenica da pripada srpskom narodu sama po sebi ne znači da je politički predstavnik tog naroda.
Političko predstavljanje konstitutivnih naroda postoji na određenim nivoima i funkcijama predviđenim ustavnim sistemom, među kojima su Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Državni službenik, međutim, nije politički delegat Republike Srpske samo zato što je Srbin.
Njegova profesionalna obaveza jeste da obavlja poslove radnog mjesta u skladu sa propisima, a ne da djeluje kao politički predstavnik entiteta ili političke stranke.
Država nije vlasništvo
Dodik dalje tvrdi da državne institucije “jednako pripadaju i srpskom narodu”.
Ukoliko se time želi naglasiti ravnopravnost Srba kao jednog od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, takva ravnopravnost jeste dio ustavnog uređenja zemlje. Problem nastaje kada se ravnopravnost pretvara u priču o vlasništvu nad institucijama i radnim mjestima.
Institucije Bosne i Hercegovine nisu vlasništvo pojedinačno Srba, Bošnjaka ili Hrvata.
One su institucije Bosne i Hercegovine.
Konstitutivnost podrazumijeva ravnopravnost i mehanizme političke zastupljenosti, ali ne znači da se državne institucije mogu podijeliti na dijelove koji “pripadaju” pojedinim narodima ili entitetima.
Upravo takvo predstavljanje državnog aparata može stvoriti sliku da institucije BiH nisu zajedničke državne institucije nego svojevrsni plijen podijeljen između entiteta i naroda.
Generalizacija bez dokaza
Još ozbiljniji dio Dodikove objave jeste tvrdnja o pritisku koji navodno stvara “muslimansko-bošnjačka komponenta”.
U objavi nisu navedeni konkretni slučajevi na osnovu kojih bi bilo moguće provjeriti takvu tvrdnju.
Ako je bilo koji zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine izložen mobingu, diskriminaciji, prijetnjama ili drugom nezakonitom postupanju, takav slučaj treba prijaviti, dokumentovati i istražiti.
Potrebno je utvrditi ko je vršio pritisak, prema kome, u kojoj instituciji, na koji način i postoje li dokazi.
Nešto sasvim drugo jeste odgovornost za navodne pojedinačne događaje pripisati čitavoj etničkoj grupi.
Formulacija prema kojoj “muslimansko-bošnjačka komponenta” stvara pritisak na Srbe ne identificuje počinioce niti opisuje konkretne slučajeve. Umjesto toga, problem se predstavlja kao sukob između etničkih zajednica.
Takva generalizacija upravo je recept kojim se pojedinačni i potencijalno dokazivi slučajevi pretvaraju u mnogo širi nacionalni sukob.
Ko pruža zaštitu?
Dodik također poručuje da Republika Srpska stoji iza svakog Srbina iz tog entiteta koji radi u državnim organima i da je spremna pružiti zaštitu.
Međutim, ako je riječ o zaposleniku institucije Bosne i Hercegovine, njegova prava iz radnog odnosa uređuju odgovarajući propisi i štite nadležne institucije.
Entitet ne dobija nadležnost nad državnim službenikom samo zbog njegove nacionalnosti ili činjenice da dolazi iz Republike Srpske.
Ukoliko zaposleni smatra da je diskriminisan ili izložen nezakonitom postupanju, postoje procedure kroz koje može tražiti zaštitu svojih prava.
Nacionalnost zaposlenog ne mijenja pravni karakter institucije u kojoj radi.
Zamjena teza
Suština Dodikove poruke može se vidjeti kroz lanac zaključaka koji na prvi pogled mogu djelovati povezano, ali pravno i politički nisu isto.
Neko je Srbin iz Republike Srpske. Zatim se ta činjenica pretvara u tvrdnju da je predstavnik srpskog naroda. Nakon toga se ide korak dalje i predstavlja ga se kao predstavnika Republike Srpske, da bi se na kraju zaključilo da njegovo radno mjesto pripada Republici Srpskoj.
Upravo posljednji koraci nemaju automatsko uporište u prethodnima.
Činjenica da je osoba Srbin iz Republike Srpske može biti potpuno tačna.
Ta osoba može obavljati i funkciju na kojoj postoji ustavno ili zakonski uređena nacionalna zastupljenost.
Ali ako je riječ o profesionalnom državnom službeniku, iz njegove nacionalnosti ne proizlazi da je politički delegat Republike Srpske niti da njegovo radno mjesto predstavlja vlasništvo tog entiteta.
To je ključna zamjena teza na kojoj počiva veliki dio Dodikove poruke.
Opasan politički obrazac
Ovakva retorika nije bez političkih posljedica. Kada se državne institucije predstavljaju kao prostor koji je podijeljen između entiteta i naroda, istovremeno se slabi ideja institucija koje funkcionišu na nivou cijele Bosne i Hercegovine.
Još ozbiljnije posljedice mogu nastati kada se neprovjerene tvrdnje o pritiscima povežu sa cijelom nacionalnom grupom.
Umjesto konkretnog slučaja mogućeg mobinga ili diskriminacije dobija se priča o Srbima kojima navodno prijeti “muslimansko-bošnjačka komponenta”.
Takvo predstavljanje situacije povećava osjećaj kolektivne ugroženosti, iako javnosti nisu ponuđeni konkretni podaci na osnovu kojih bi mogla provjeriti opisane slučajeve.
Upravo zato je važno razdvojiti zaštitu svakog zaposlenog od političkog korištenja njegovog nacionalnog identiteta.
Činjenice prije politike
Ako zaista postoje zaposleni koji trpe pritiske, njihove navode treba ozbiljno ispitati. Nacionalnost žrtve ne smije biti razlog da se problem zanemari, baš kao što nacionalnost navodnog počinioca ne može biti razlog da se odgovornost pripiše čitavom narodu.
Međutim, bez konkretnih imena, događaja, dokaza i prijava nije moguće tvrdnju o sistemskom pritisku predstaviti kao utvrđenu činjenicu.
Jednako tako, ustavno uređenje Bosne i Hercegovine ne daje osnov za tvrdnju da profesionalna radna mjesta u državnim institucijama pripadaju Republici Srpskoj.
Upravo je u tome najveća manipulativna snaga Dodikove poruke: nekoliko različitih činjenica i političkih pojmova spaja se u zaključak koji iz njih ne proizlazi.
Srbin zaposlen u instituciji Bosne i Hercegovine ostaje građanin i pripadnik svog naroda, ali kao državni službenik nije automatski politički predstavnik Republike Srpske. A institucija u kojoj radi zbog njegove nacionalnosti ne postaje institucija tog entiteta.
Zbog toga nova Dodikova poruka ponovo pokazuje koliko brzo pitanja profesionalnih prava i eventualne diskriminacije mogu biti pretvorena u priču o nacionalnom sukobu. Umjesto dokaza o konkretnim slučajevima, javnosti se nudi šira slika ugroženosti i podjele državnih institucija po etničkim i entitetskim linijama, što dodatno podiže političke tenzije u Bosni i Hercegovini.