Može li Bosna i Hercegovina opstati kao funkcionalna i demokratska država ukoliko se politički procesi nastave graditi na etničkim podjelama, a ne na jednakosti svih građana? Upravo na toj dilemi zasniva se analiza univerzitetskog profesora Senadina Lavića, koji smatra da je Bosna i Hercegovina već duže vrijeme izložena koordinisanim političkim pritiscima čiji je cilj promjena njenog ustavnog i političkog karaktera.
Prema njegovom mišljenju, politike Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini godinama djeluju u sličnom pravcu, zagovarajući model zasnovan na tzv. konstitutivnim narodima, umjesto na građanskoj demokratiji. Lavić smatra da takav koncept dugoročno onemogućava izgradnju funkcionalne države i održava etničke podjele kao osnov političkog sistema.
Politički koncept
Autor navodi da se iz Beograda i Zagreba kontinuirano promovišu politički zahtjevi koji podrazumijevaju federalizaciju, legitimno predstavljanje i dodatnu etničku teritorijalizaciju Bosne i Hercegovine. Po njegovoj ocjeni, takvi prijedlozi ne vode jačanju države nego njenom daljem unutrašnjem slabljenju.
Ističe da Srbija i Hrvatska, prema njegovom viđenju, ne prihvataju bosanskohercegovački politički identitet kao jedinstvenu cjelinu, već Bosnu i Hercegovinu posmatraju kroz prizmu etničkih zajednica. Smatra da takvom pristupu, svjesno ili nesvjesno, doprinose i pojedini domaći politički akteri koji naciju poistovjećuju isključivo s religijskom pripadnošću.
Lavić upozorava da takav način razmišljanja udaljava Bosnu i Hercegovinu od savremenih evropskih demokratskih standarda i održava sistem u kojem građanin nije nosilac političkog suvereniteta, već pripadnost etničkoj grupi.
Poruke iz Zagreba
Posebnu pažnju autor posvećuje političkim porukama koje dolaze iz Hrvatske, navodeći da se kroz zahtjeve HDZ-a zagovara model koji Bosnu i Hercegovinu vidi kao zajednicu etničkih teritorija, a ne ravnopravnih građana.
Prema njegovom mišljenju, insistiranje na principima konstitutivnosti, legitimnog predstavljanja i etničke federalizacije predstavlja nastavak politike koja Bosnu i Hercegovinu udaljava od evropskog demokratskog koncepta.
Lavić smatra da takvi zahtjevi nisu slučajni, nego predstavljaju dio političke strategije koja će posebno biti naglašena u izbornim kampanjama. Očekuje da će se ponovo govoriti o navodnoj ugroženosti Hrvata, diskriminaciji i potrebi dodatne zaštite kolektivnih prava, uz zahtjeve za novim političkim rješenjima.
HDZ i SNSD
Autor tvrdi da HDZ i SNSD dijele zajednički interes kada je riječ o političkom preuređenju Bosne i Hercegovine. Po njegovom mišljenju, cilj je stvaranje etničkih političkih jedinica koje bi trajno definisale unutrašnju organizaciju države.
Naglašava da bi takav model bio teško prihvatljiv u većini država Evropske unije, ali da se upravo Bosni i Hercegovini nameće kao poželjno rješenje.
Istovremeno podsjeća da Republika Srpska, prema njegovom stavu, nije srpska država u Bosni i Hercegovini.
Naprotiv, smatra da je riječ o multietničkom administrativnom prostoru koji postoji u okviru međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i da ga nije moguće predstavljati kao zasebnu nacionalnu državu.
Odnos prema Čoviću
Lavić smatra da predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović više ne skriva političke ciljeve koje zastupa, već ih otvoreno predstavlja kao dio političke platforme svoje stranke.
Autor navodi da je Čović pokušavao objasniti pojedine svoje izjave i kroz razgovore s vjerskim predstavnicima, ali smatra da se time pokušava jedan narod svesti isključivo na njegovu religijsku zajednicu.
Po njegovom mišljenju, takav pristup ne odgovara savremenom demokratskom društvu u kojem građanin mora imati prednost nad kolektivnim identitetima.
Lavić ističe da bosanski politički akteri, uprkos brojnim međusobnim razlikama, ipak nisu prihvatili zahtjeve koji vode ka daljoj etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine.
Građanska država
Veliki dio analize posvećen je građanskom modelu države.
Autor podsjeća da Evropska konvencija o ljudskim pravima ima posebno mjesto u ustavnom poretku Bosne i Hercegovine i smatra da upravo ona potvrđuje princip jednakosti svih građana.
Prema njegovoj ocjeni, dominacija političke manjine nad većinom građana ne može predstavljati demokratski model, bez obzira na način na koji se politički predstavlja.
Istovremeno kritikuje višegodišnje insistiranje na tumačenju Ustava isključivo kroz odredbe o konstitutivnim narodima, smatrajući da se pritom zanemaruju osnovna građanska prava.
Dodaje da politička većina u Bosni i Hercegovini još uvijek nije uspjela nametnuti građanski model kao dominantan politički okvir, iako brojčano predstavlja najveći dio stanovništva.
Izborni zakon
Govoreći o izbornom sistemu, Lavić navodi da važeći Izborni zakon Bosne i Hercegovine ne predviđa glasanje po etničkim “kutijama”, niti propisuje da članovi Predsjedništva predstavljaju samo vlastiti narod.
Naprotiv, ističe da pravo glasa imaju svi građani koji ispunjavaju zakonske uslove, te da izabrani članovi Predsjedništva predstavljaju cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Smatra da se godinama u javnosti plasira pogrešna interpretacija prema kojoj svaki član Predsjedništva predstavlja isključivo jedan narod, iako, prema njegovom tumačenju, zakonski okvir govori drugačije.
Posebno naglašava da politička većina ne bi smjela odustati od građanskog modela glasanja niti pristati na rješenja koja dodatno dijele biračko tijelo po etničkim kriterijima.
Pogled u prošlost
Autor se osvrće i na odnose Bosne i Hercegovine i Hrvatske tokom devedesetih godina, podsjećajući na ratna dešavanja i tadašnju politiku Franje Tuđmana.
Smatra da su ideje podjele Bosne i Hercegovine doživjele politički i pravni poraz, ali da određeni politički narativi i dalje opstaju kroz savremene zahtjeve dijela političkih stranaka.
Po njegovom mišljenju, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini još uvijek nije ponudila drugačiju viziju odnosa dvije države osim insistiranja na etničkim podjelama i posebnom političkom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Istovremeno kritikuje, kako navodi, islamofobne poruke i pokušaje predstavljanja Bošnjaka kao prijetnje evropskom prostoru.
Bosanski kontinuitet
Lavić podsjeća da Bosna nije nastala Dejtonskim mirovnim sporazumom niti je njena istorija počela 1995. godine.
Naglašava da Bosna ima višestoljetni istorijski kontinuitet i da su svi njeni stanovnici dio te istorijske cjeline bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.
Prema njegovom mišljenju, Bosna je postojala mnogo prije nastanka savremenih država u regionu, zbog čega smatra da njen državni kontinuitet ne može biti predmet političkih pregovora.
Upozorava da se ta činjenica često zanemaruje u političkim raspravama, iako predstavlja jedan od ključnih temelja bosanskohercegovačke državnosti.
Politička odgovornost
U završnom dijelu teksta autor upozorava da politička većina mora prevazići vlastite etničke okvire i graditi politiku zasnovanu na državljanskom identitetu i jednakosti svih građana.
Smatra da Bosna i Hercegovina ne može napredovati ukoliko se politički život i dalje bude zasnivao na pregovorima isključivo između etničkih lidera.
Prema njegovom mišljenju, neophodno je jačati institucije, vladavinu prava i građanski princip kao osnov demokratskog razvoja države.
Na kraju zaključuje da Bosna i Hercegovina mora čuvati svoj istorijski kontinuitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak, te odbaciti sve političke projekte koji vode njenoj daljoj podjeli.
Svoju analizu završava jasnom porukom da se budućnost države ne može graditi kroz dogovore s onima koji, kako smatra, rade protiv njenih interesa.
Ne uspostavlja se dogovor s neprijateljima Bosne! S njima je druga priča.