Kako je moguće da političari koji se u Hrvatskoj često nalaze na potpuno suprotnim stranama imaju gotovo jedinstven nastup kada govore o Bosni i Hercegovini? Povjesničar i direktor GEOPOL-a Admir Lisica smatra da upravo odnos prema BiH i Bošnjacima povezuje Zorana Milanovića, Gordana Grlića-Radmana i Željanu Zovko, a službenu politiku Zagreba optužuje da je postala produžena ruka politike Dragana Čovića i HDZ-a BiH.
Jedinstveni prema BiH
Unutrašnja politička scena Hrvatske godinama je obilježena snažnim sukobima između predsjednika Zorana Milanovića i predstavnika HDZ-a i Vlade Hrvatske.
Njihovi stavovi razlikuju se oko brojnih unutrašnjih i vanjskopolitičkih pitanja, a međusobne polemike nerijetko prerastaju u veoma oštre javne obračune.
Međutim, Lisica smatra da te razlike postaju znatno manje kada se otvori pitanje Bosne i Hercegovine, položaja Hrvata u BiH i odnosa prema bošnjačkim političkim predstavnicima.
U tom kontekstu posebno izdvaja Milanovića, ministra vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Gordana Grlića-Radmana i hrvatsku zastupnicu u Evropskom parlamentu Željanu Zovko.
Iako dolaze iz različitih političkih pozicija, Lisica njihov odnos prema Bosni i Hercegovini opisuje kao jedinstven i neprijateljski.
Prema njegovom viđenju, takav pristup nije dobar ni za odnose dvije susjedne države niti za same bosanskohercegovačke Hrvate, u čije ime hrvatski političari često govore.
Čovićeva politika
Posebno ozbiljna kritika odnosi se na vezu između službene politike Republike Hrvatske i politike koju u Bosni i Hercegovini predvode Dragan Čović i HDZ BiH.
Lisica smatra da Zagreb više ne vodi dovoljno nezavisnu i balansiranu politiku prema susjednoj državi.
Umjesto toga, prema njegovoj ocjeni, hrvatska diplomatija sve više preuzima političke stavove i prioritete HDZ-a BiH.
Time se, kako tvrdi, hrvatska vanjska politika pretvara u svojevrsnu produženu ruku Dragana Čovića.
Upravo u tome Lisica vidi jedan od razloga zbog kojih već duže vrijeme nema značajnijeg poboljšanja odnosa između političkih predstavnika Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Njegova kritika posebno se odnosi na politički koncept prema kojem se rješenje hrvatskog pitanja u BiH traži kroz snažnije etničko i teritorijalno razgraničenje.
Povratak tuđmanizma
Lisica smatra da korijene sadašnjih problema treba tražiti i u povratku politike koju opisuje kao “tuđmanizam” u odnosu Zagreba prema Bosni i Hercegovini.
Prema njegovom tumačenju, upravo bi bosanskohercegovački Hrvati trebali razmotriti koliko im takva politika zaista koristi.
– Bosanskohercegovački Hrvati razlog vlastitog nezadovoljstva mogu pronaći u vraćanju politike tuđmanizma kao agende Zagreba prema Bosni i Hercegovini! Sve dok Zovko, Grlić-Radman i Milanović budu djelovali prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima neprijateljski, te budu slijedili politiku HDZ Bosne i Hercegovine u svom vanjskopolitičkom pristupu, neće se steći uslovi za bolje odnose. Uz to, Zagreb očito svjesno ovakvim politikama od Hrvata iz Bosne i Hercegovine pravi manjinu i oduzima im status političkog naroda – poručio je Lisica.
Riječ je o veoma ozbiljnoj političkoj ocjeni, posebno zbog tvrdnje da politika koja se javno predstavlja kao zaštita interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini dugoročno može proizvesti potpuno suprotan rezultat.
Lisica, dakle, ne kritikuje samo odnos Zagreba prema Bošnjacima i državi BiH. On tvrdi da takva politika može biti štetna upravo za bosanskohercegovačke Hrvate.
Status političkog naroda
Najzanimljiviji dio njegove analize odnosi se upravo na pitanje statusa Hrvata u Bosni i Hercegovini.
U političkim porukama HDZ-a BiH i zvaničnika iz Hrvatske često se insistira na činjenici da su Hrvati konstitutivan narod i da im mora biti zagarantovana mogućnost izbora legitimnih političkih predstavnika.
Lisica problem posmatra iz drugačijeg ugla.
On smatra da pretjerano vezivanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine za Zagreb može imati posljedicu njihovog postepenog tretiranja kao manjine susjedne države, umjesto kao jednog od političkih naroda unutar Bosne i Hercegovine.
Prema takvoj interpretaciji, budućnost Hrvata ne bi trebalo prvenstveno graditi kroz političku zaštitu Zagreba, već kroz njihov položaj unutar institucija Bosne i Hercegovine i odnose s drugim narodima i građanima u zemlji.
Upravo zbog toga upozorava da politika koja se predstavlja kao snažna zaštita hrvatskih nacionalnih interesa može dugoročno oslabiti političku poziciju Hrvata u BiH.
Etnoteritorijalne podjele
Lisica je posebno kritičan prema insistiranju na etnoteritorijalnom konceptu uređenja zemlje.
Rasprave o izmjenama Izbornog zakona, legitimnom predstavljanju, izbornim jedinicama i teritorijalnom uređenju već godinama predstavljaju neka od najtežih političkih pitanja u Bosni i Hercegovini.
HDZ BiH insistira da postojeći izborni sistem omogućava brojnijem narodu da utječe na izbor hrvatskih političkih predstavnika.
Sa druge strane, protivnici rješenja zasnovanih na dodatnim etničkim podjelama upozoravaju da bi takav model mogao dodatno produbiti postojeće podjele u državi.
Lisica pripada drugom krugu mišljenja.
Prema njegovoj ocjeni, insistiranje na etnoteritorijalnim rješenjima, praćeno stalnim političkim sukobima sa probosanskim strankama, ne poboljšava položaj Hrvata.
Naprotiv, smatra da se time dodatno produbljuje nepovjerenje i smanjuje prostor za politički kompromis.
Milanović i HDZ
Posebno je interesantno što Lisica u istu političku kritiku smješta Zorana Milanovića i predstavnike hrvatskog HDZ-a.
Milanović i Vlada Hrvatske često vode veoma oštre političke sukobe, dok predsjednik Hrvatske ne štedi ni vodeće ljude HDZ-a kada govori o unutrašnjoj politici.
Međutim, kada je riječ o određenim pitanjima u Bosni i Hercegovini, njihove pozicije mogu biti znatno bliže.
Lisica upravo to koristi kao argument za tvrdnju da je odnos prema BiH postao pitanje oko kojeg se u Hrvatskoj formirao širi politički pristup koji prevazilazi uobičajene stranačke podjele.
Željanu Zovko i Gordana Grlića-Radmana vidi kao predstavnike politike HDZ-a, dok Milanovića, uprkos njegovom sukobu sa tom strankom, svrstava u isti okvir kada govori o odnosu prema BiH i Bošnjacima.
Prema njegovom stavu, takva politika zatvara prostor za popravljanje međusobnih odnosa.
Odnosi Hrvata i Bošnjaka
Jedna od posljedica koju Lisica vidi jeste nastavak političkih tenzija između Hrvata i Bošnjaka.
Ta dva naroda dijele Federaciju Bosne i Hercegovine, brojne institucije i veliki broj lokalnih zajednica, zbog čega je njihova politička saradnja važna za funkcionisanje značajnog dijela države.
Dugotrajni sukobi oko izbora članova Predsjedništva BiH, domova naroda i izmjena Izbornog zakona dodatno su opteretili njihove odnose.
Lisica smatra da politika Zagreba, umjesto da doprinese približavanju i traženju kompromisa, dodatno prati politički kurs HDZ-a BiH.
Njegova poruka je da poboljšanje odnosa neće biti moguće sve dok se prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima bude nastupalo na način koji on opisuje kao neprijateljski.
Upozorenje Hrvatima
Iako je najveći dio njegove kritike usmjeren prema Zagrebu i Draganu Čoviću, možda je najvažnija poruka zapravo upućena Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Lisica ih poziva da vlastito političko nezadovoljstvo ne posmatraju samo kroz argumente koje godinama iznose HDZ BiH i hrvatski zvaničnici.
Prema njegovom mišljenju, potrebno je postaviti i pitanje da li politika koja se vodi u njihovo ime zaista poboljšava njihov položaj.
Njegova teza jeste da kontinuirano insistiranje na etnoteritorijalnim podjelama i političkom sukobu sa probosanskim strankama može dovesti do upravo suprotnog rezultata od onoga koji se javno obećava.
Umjesto jačanja pozicije Hrvata kao konstitutivnog i političkog naroda Bosne i Hercegovine, Lisica upozorava na opasnost njihovog sve snažnijeg vezivanja za status zajednice čiji se politički centar nalazi u susjednoj Hrvatskoj.
Tvrdnje koje je iznio predstavljaju njegovu političku i historijsku analizu, a političari koje je prozvao imaju drugačije stavove o hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini i položaju Hrvata.
Ipak, Lisicina poruka je nedvosmislena: bez promjene pristupa Zagreba i udaljavanja od politike Dragana Čovića, on ne očekuje ozbiljnije popravljanje odnosa.
Prema njegovoj ocjeni, nastavak sadašnjeg kursa neće samo produbljivati političke sukobe između Zagreba, Sarajeva i različitih političkih predstavnika u BiH, već bi dugoročno mogao najviše koštati upravo bosanskohercegovačke Hrvate, čije interese takva politika tvrdi da štiti.